Izmišljeni neprijatelji


Mrze li se Srbi, Bošnjaci i Hrvati toliko da jedni u drugima vide neprijatelje, pa saveznike za svoje ciljeve traže na nekim dalekim adresama. Zato nam bolji život stalno izmiče

Ne znam i ne mogu objasniti zašto sav ovaj haos tako dugo traje i zašto pokorno pristajemo na ovakav život, ali sve ukazuje na to da ovdje nešto duboko nije u redu - ni sa narodima koji žive u Bosni i Hercegovini, ni sa njihovim tragičnim, iz vremena i pameti iščašenim vođama, ni sa našim prvim susjedima Srbijom i Hrvatskom, na kraju ni sa međunarodnom zajednicom koja nas tobože štiti od još većeg zla i nesreće.

PRAVA IGRA

Razlog njenog političkog, diplomatskog i ponešto vojnog prisustva je očuvanje mira, ali njena misija traje predugo. Biti više od četvrt stoljeća pod čvrstim poluprotektoratom ne služi na čast nijednoj zemlji, a evropskoj Bosni i Hercegovini pogotovo. Ali ni taj poluprotektorat nije ostvario istinski mir, već se iscrpljivao u gašenju političkih požara. Očuvanje mira pretvorilo se u očuvanje stanja koje je nedavno najbolje opisao autor “Šindlerovog lifta” Darko Cvijetić: “Nikada nikakav rat ovdje više ne može biti, ni prestati biti”.

Drugog oktobra smo imali izbore. Najavljivani su kao istorijski i sudbonosni, kao pitanje rata ili mira, opstanka ili nestanka države! I šta smo dobili? Pokradene i lažirane rezultate, kako tvrdi opozicija u Republici Srpskoj, protestne mitinge i ponovno brojanje glasačkih listića. Prljavih ruku bilo je i u biračkim odborima u Federaciji. Suma sumarum, iznad plastičnih vreća sa stotinama hiljada glasačkih listića stoji veliki upitnik. Neke od njih su misteriozno nestale. U sudskim predmetima protiv korumpiranih tipova samo jedno pitanje ima smisla: Gospodo, gdje su pare? I krađa biračkih rezultata takođe spada u korupciju, pa lopovi koji su pristali da kradu u korist ove ili one stranke treba da završe u zatvoru.

 

Politički neobrazovani građani, a takvih je u BiH najviše, vjerovatno misle da je sve to demokratija i da u njoj pobjeđuje onaj ko vještije krade. Ovdje se demokratija svodi na jednodnevno poštivanje uobičajene izborne procedure: uzmi olovku, ispuni onaj kvadratić na glasačkom listiću i idi kući. Mnogi ne shvataju da tek sutradan počinje prava i velika igra. O čemu se radi, otkrio je, možda i ne htijući, Bakir Izetbegović kad je izjavio da bi mu kao šefu SDA bilo lakše dijeliti plijen sa dvojicom ili trojicom lidera većih stranaka, nego sa 11 prvaka manjih ili malih stranaka okupljenih u bloku koji je glasao za Denisa Bećirovića. Podjela plijena je dakle glavni motiv ovdašnjih političara u njihovoj borbi za vlast. A plijen je raznovrstan - od fotelja različitog nivoa do kontrole nad fondovima javnih preduzeća. Tu su, naravno, i mnoge pisane i nepisane privilegije. U tom grmu leži dobro ugojeni zec, metafora brzog i lakog bogaćenja dojučerašnjih društvenih marginalaca koji su znali da od politike učine najunosniji biznis. Ishod oktobarskih izbora je dodatno zakomplikovao tu veliku igru u kojoj se dijeli plijen, pa postoji ozbiljna bojazan da će političke napetosti i etnički raskoli biti veći nego prije izbora. Ko će koga i na kojem nivou istisnuti iz vlasti, stvar je koja se u zamračenim stranačkim kabinetima razmatra sa najvećom pažnjom. Dragan Čović je već bacio rukavicu Željku Komšiću, pošto je Hrvatski narodni sabor jednoglasno odlučio da se lider Demokratske fronte proglasi nepoželjnim “gdje god se HNS pita”?!

Šefovi evropske administracije nisu bogzna kako zadovoljni rezultatima izbora, a naročito naknadno stvorenom političkom atmosferom, ali nisu posve ni nezadovoljni. Smatraju da je Izetbegović otišao, da je Dodikova moć opala, a Čović ostao kao usamljeni jahač loših namjera. Time se trojka, koja je Bruxellesu zadavala dosta problema, raspala, pa su se ipak, smatra se u tim krugovima, desile neke inicijalne promjene. Pobjeda Denisa Bećirovića nesumnjivo je važna, ali je važniji poraz Bakira Izetbegovića. Ćutolozi iz njegovog politbiroa neće se unedogled moći praviti kao da se ništa nije desilo. Međutim, pobjeda Bećirovića objektivno ne može sama po sebi pokrenuti kolektivnu svijest etnički podijeljenog društva koja bi iz temelja mijenjala postojeće stanje u zemlji. Korupcija u BiH počinje od dječijih vrtića i poput neuništivog korova širi se na sve strane, po svim oblastima života, sve do najvažnijih institucija vlasti, uključujući pravosuđe i obavještajne službe. U ovoj zemlji je, na kraju krajeva, toliko političkih budala, kriminalaca i nasilnika, toliko pljačke i bezakonja da samo lud čovjek može pomisliti kako je on bogom dan da sve to iskorijeni. Trideset godina je ovaj prostor zagađivan svim mogućim pošastima i biće potrebno isto toliko ako ne i dvostruko više vremena da se one pobijede. Posao za neke buduće generacije!

MUDRA POLITIKA

Dejtonski sporazum je na snazi punih 27 godina, ali nacionalisti ni u tako dugom periodu nisu uspjeli da urede državu u kojoj ne bi vladali etnički i vjerski animoziteti i u kojoj mir ne bi morali čuvati visoki predstavnik i međunarodne trupe. Politički korifeji koji su po uvjerenju i po zanimanju nacionalisti, nisu tokom svoje 27-godišnje vladavine bili u stanju da riješe famozno nacionalno pitanje, iako im je u Daytonu sve dato na volju, iako su etnička prava u Ustav BiH upisana kao svetinja, a građanin kao pojedinac žrtvovan. I onda se dogodi da taj tripartitni sporazum počnu nagrizati moljci i da ga više ne poštuje ni jedna od tri ugovorne strane, jer svaka ima neku drugu ambiciju i ciljeve. A pošto su ti ciljevi ostvarivi samo na račun drugog, logično je da postaju neostvarivi. Nije li to svojevrstan paradoks? Ili su protagonistima takve politike i za tu njihovu nemoć krivi komunisti? To je dovelo do toga da Srbi, Bošnjaci i Hrvati jedni u drugima vide neprijatelje, pa saveznike za svoje ciljeve traže na nekim dalekim adresama. Zato nam bolji život stalno izmiče.

 

Postoji ironična izreka prema kojoj je mudra ona politika koja zna pronaći svog “najboljeg neprijatelja”. Naše tri etnonacionalističke politike - srpska, bošnjačka i hrvatska - pronašle su pogrešne neprijatelje i sumnjive prijatelje. Dodiku, Izetbegoviću i Čoviću, kao i njihovim sljedbenicima, dobro bi došao poznati esej Umberta Eca “Vještina izmišljanja neprijatelja”.

Gojko Beric- Oslobođenje