Zanimljiva fudbalska priča
Zanimljiva fudbalska priča
Negdje početkom pedesetih godina (1951–1955), ekipa Sloge trebala je odigrati prvenstvenu utakmicu u Novom Travniku. Vozom se nije moglo, jer Novi Travnik nije bio na željezničkoj pruzi. U Gornjem Vakufu tada nije postojalo nijedno preduzeće ni zadruga koja je imala svoj teretni kamion. A i kad bi se putovalo kamionima, morali su se tražiti u Bugojnu ili Prozoru.
Na kamione bi se stavljale drvene klupe, pa bi se tako, na otvorenom i po makadamskom putu, putovalo u Duvno, Livno, Mrkonjić Grad (tada Varcar Vakuf), Prozor, Novi Travnik…
Kad nema kamiona – ima zaprežnih kola
Za tu utakmicu u Novom Travniku, spletom okolnosti, kamion se nije mogao pronaći nigdje. A utakmica se morala odigrati. Jedino vozilo koje se u Gornjem Vakufu moglo naći bila su zaprežna gumena kola Komunalnog preduzeća. I ja sam bio učesnik u tom neobičnom putovanju.
Igrači i rukovodstvo stavili su malo sijena i ćebadi na kola, posjedali i krenuli 6–8 sati ranije kako bi na vrijeme stigli na utakmicu. Put ka Novom Travniku vodi kroz kanjon Bistričke rijeke, preko Pavlovice i Trenice.
Truckalo se, pričalo i smijalo uz Bistričku rijeku sve do pred Rostovo. Kod izvora rijeke (gdje je kasnije izgrađen planinarski dom) iza nas su se pojavila nama dotad „čudnovata“ vozila – prazni dvospratni autobusi „Londonci“. Bili su to prvi takvi autobusi u našem kraju, namijenjeni Gradskom saobraćaju Sarajeva.
Na uskom šumskom makadamu teško smo se mimoišli. Zaustavili su se i pitali: „Kuda vi, momci, tako puna kola?“ Kad smo im objasnili da žurimo na utakmicu, ljubazno su nas pozvali da pređemo u autobus. Naravno, prihvatili smo to sa velikim olakšanjem. Zaprežna kola su krenula za nama, kako bismo se nakon utakmice mogli vratiti istim putem.
Iznenađenje u Novom Travniku
Stigli smo u Novi Travnik u dvospratnom autobusu i zaustavili se pred prostorijama Bratstva, nedaleko od velikog, tek izgrađenog hotela u centru grada. Naša pojava u „Londoncu“, kakav tu niko nikada nije vidio, izazvala je pravo iznenađenje.
Domaćini su se pitali odakle nama takav autobus i kako smo ga dobili. Naravno, nisu ni pomislili da smo negdje na Pavlovici iza sebe ostavili obična zaprežna kola, koja će nas kasnije čekati na izlazu iz grada.
Povratak kući
Poslije utakmice (o čijem se rezultatu ne govori), na izlazu iz grada čekala su nas naša gumena kola i arabadžija Huso. Posjedali smo i u mrkloj ljetnoj noći krenuli kući. Nismo se bojali ni guste šume, ni kanjona, ni tamnih okuka.
To je bilo vrijeme kad se smjelo svugdje leći, ali nije smjelo svašta reći.
„Sloga“ je tada zaista bila sloga. Sve dok je trajao čisti amaterizam – dok su igrači igrali srcem, za klub i prijatelje. Kada su u igru ušli novac, podmićivanja i pritisci na sudije, sve je to polako nestalo. Ni „Sloga“ više nije bila ono što je nekad bila.
Iz knjige Ismeta Dedića – „Sanjajući zavičaj“
