TBM BUGOJNO NA TRŽIŠTU CIJELOG SVIJETA

 

 

Još ponetko čuva male pisaće strojeve, bisere bugojanskog Unisa, jer nikad se ne zna, može nestati struje.

Još ponetko na njima ispisuje sjećanja na zavičaj, jer mu kompjutori izazivaju tjeskobu novoga.

Odlukom Radničkog savjeta UNIS Sarajevo,od 12.marta 1971.godine osamostaljena je kao poseban OOUR Tvornica biro mašina Bugojno.Nastala je od postojećih kadrova prakse i  iskustva u proizvodnji pisaćih mašina,UNIS-ovoj tvornici"Slavko Rodić"To je fabrika koja je izgrađena za 16 mjeseci na osnovu međunarodnog ugovora o tehničkoj saradnji sa firmom "Olimpija" iz Njemačke.

Datum rođenja nove fabrike je 28.juni 1972.godine.Tog dana,na svečan način,fabrika je puštena u rad,i zvanično je počela proizvodnju pisaćih mašina.

Za nepune dvije godine,ova mlada Tvornica,sa još mlađom radnom snagom,dostigla je svjetski nivo proizvodnje biro-sredstava.To joj je omogućilo da preuzme od Tvornice "Slavko Rodić" i proizvodnju prve domaće mašine,popularne "biser",a i proizvodnju registar-kasa po licenci NCR-a,takođe dva tipa -Registar kasa 80-601 i registar kasa 82-301.

U početku je fabrika zapošljavala ispod hiljadu radnika ,1975.godine broj prelazi na 1450 radnika.Pretežno je zaposlena ženska radna snaga .Žene i djevojke zauzimale su oko 50% Stručna osposobljenost zaposlenih.

Evo kako se po godinama kretala proizvodnja. 1971.godine proizvedeno je 106.766 komada registar kasa-1972.godine 166.489,1974.godine 200.967,1974.godine 220.390 registar kasa...Proizvodnja u 1980 godinama je porasla na 500.000 komada biro sredstava.

Kao što se vidi,TBM,od dana osnivanja imala je dinamičan tempo razvoja.Takav tempo namećao je potrebe a i želje cijelog kolektiva da se visokorazvijenom i kvalitetnom proizvodnjom učvrsti na domaćem a posebno na svijetskom tržištu.

I čega još sve nije bilo u Bugojnu

Još ponetko čuva male pisaće strojeve, bisere bugojanskog Unisa, jer nikad se ne zna, može nestati struje.

Još ponetko na njima ispisuje sjećanja na zavičaj, jer mu kompjutori izazivaju tjeskobu novoga.

A tek bugojanska Špedicija! Nekada je to poduzeće tražilo vozače, kamiona – RABA je bilo više. I čega još sve nije bilo u Bugojnu: od obuće i krzna, namještaja i lignita, do Rodićevih specijaliteta i turističkih destinacija, dobrih škola i ponosa.

Zaposlenih i do 17.000 i svatko je od zarade odvajao dobar postotak za prosperitet svoje općine. 

Bugojno, gradić u kojemu se spajaju i razdvajaju bosanski putovi, smješten je u najprostranijem dijelu Uskog polja (Uskoplja) što prati rijeku Vrbas, okružen Kalinom, Rudinom, Radovanom, Radušom…, svoje preteče ima u starim gradovima – Podu, Bistui Novi, Susidu, Veseloj Straži, Pruscu od kojih su ostali tek zaraslo kamenje, pokoji zid ili samo ime.

Grad Bugojno, piše Iljas Hadžibegović 1991, nije izrastao iz osmanske urbane tradicije, zbog čega njegov razvoj krajem XIX i početkom XX stoljeća posjeduje karakteristike drugačije od osobina gradova koji su nosili duboko urezane odlike duge istorije orijentalno-islamskog i orijentalno-balkanskoga grada. To je u Bugojnu vidljivo i spolja i iznutra, jer mu nedostaje čaršija (…). Nisu postojale ni mahale, ni dijelovi grada u kojim potpuno odvojeno žive pripadnici različitih vjerskih i etničkih zajednica (…). I u socijalnom smislu Bugojno je svojom strukturom bilo više okrenuto budućnosti i novim zanimanjima nego starim i anahronim zanatima i profesijama (…). U Bugojnu se zbog toga, na pragu XX. stoljeća, drukčije mislilo nego u mnogim starijim gradovima koji su se, u svakom pogledu, morali oslobađati tradicije kasabe koja je, naročito u načinu proizvodnje i obrazovanja podmlatka, usporavala procese izrastanja tih naselja u moderne gradove.

 

Početkom XX. stoljeća su se na bugojanskim ulicama, u kavanama, javnim mjestima, mogli čuti različiti jezici. Bilo je i dobrih škola, kulturnih udruga i institucija. Za komunističkog samoupravljanja bilo je po bugojanskim tvornicama ili, primjerice u Kalinu, još gospode, iako drugova, koji su sklapali poslovne ugovore. Ni komunizam nije mogao rastočiti potku uljuđene gospode.

U bivšoj Jugoslaviji, Bugojno je bilo grad sa četvrtom najvećom stopom razvoja. Većina fabričkih postrojenja potpuno je uništena devedesetih godina. Danas je mnogo bolje, kažu Bugojanci. Ali i dodaju: ne baš svima.