Dajte nam pravde, a za koru hljeba ćemo se snaći


DAJTE NAM PRAVDE, A ZA KORU HLJEBA ĆEMO SE SNAĆI

Odmah na početku ovog teksta da nam bude svima jasno, pravdu nam na ovim prostorima niko neće dati. Za nju se trebamo boriti i to ne samo kad nas lično pogodi nepravda ,nego kada se ona dešava i nekome drugom. Nepravda je kao aždaja koja se hrani svakom novom  nepravdom , postaje sve veća i jača, pa ju je samim tim i teže pobjediti.

Kada se nepravda razbahati i pusti korijene u jednom društvu, to više nije samo nepravda ,već način na koji funkcioniše kompletan sistem. Previše smo dopustili da se aždaja hrani nepravdom , pa je ona prerasla i samu sebe, preselila se u našu svakodnevnicu i ono najgore zavladala je polugama sistema.

Svjesno ili ne , tu nepravdu smo gajili  svi mi .Ako nikako drugačije onda ćutanjem, misleći da se eto ta nepravda ne može desiti nama.  Neki su ćutali iz straha ,što je po meni donekle i opravdano , jer nismo svi isti, ne može se svako uspraviti i krenuti u tu mukotrpnu i isrpljujuću borbu protiv aždaje. Oni drugi koji su ćutali pred nepravdom zbog ličnih interesa danas su uglavnom oni koji kroje živote svima nama. Zahvaljujući njima danas nepravde imamo više nego ikada.

Počnimo od samog čina rađanja. Trudnici koja ima novac ili poznanstva sa “bitnim osobama”, doktori će posvetiti više pažnje nego ostalim majkama koje na svijet isto tako donose jedan novi život. Čekanje na prijem u obdanište nekima je dugotrajno, dok neki  zaobiđu spiskove i bez problema obezbjede mjesto za svoje dijete u vrtiću koji požele. U osnovnim školama nastavnici djecu klasifikuju i prema njima se odnose u zavisnosti od toga ko ti je otac, majka i djed,kao da je inteligencija nasljedna, a ne stvorena upravo kroz rješavanje teških pitanja i predstavlja sposobnost snalaženja u nepredviđenim situacijama. Dijete koje od početka svog života je lišeno razmišljanja i bilo kakve brige o samom sebi, uskraćeno je za taj proces razvoja inteligencije. Srednje škole kao i fakultete upisuju oni ispod „crte“ , a za posao vam je potrebna pripadnost određenoj političkoj opciji ili čvrsta veza “podmazana “ desetinama hiljada maraka.

I ko na kraju u ovakvom sistemu nepravde može da opstane? Ko nam to kroji društvene norme !? Zasigurno to nisu dobri đaci, pošteni i obrazovani ljudi, nisu to oni sa empatijom i inteligencijom ,a ponajmanje oni koji bi ustali protiv nepravde. Nisu to oni dobri, jer dobri u ovakvom sistemu ne mogu doći do izražaja koliko se god oni borili.

Na pitanje novinara jednom Kubancu zašto su tako opušteni i sretni ,a žive u siromaštvu u odnosu na ostatak svijeta ,dobio je odogovor : “Vidite ove kuće, sve su identične.Vidite ove moje ruke , iste su kao i od komšije. Vidite ovu kutiju sa hranom , svi dobijamo isto…“

Sam odogovor upućuje na to ,da za jedno pravednije i sretnije društvo moramo svi imati istu startnu poziciju dok bi cilj zavisio od nas samih, od našeg znanja i svih onih normi koje nam danas nedostaju u društvu.

Ima jedno mjesto u blizini Bugojna u kojem živi profesor, penzioner ,koji je za svog radnog vijeka izveo na životni put mnoštvo đaka. Skromna kućica , živi od penzije, obrađuje zemlju i kako kaže ne žali se. Međutim, nekoliko stotina metara od njega živi ministar ,koji je za svoja dva mandata stekao ono što ni deset profesora ne bi moglo za svoj puni radni staž. To je ono što bi svakog normalnog čovjeka tebalo da vrijeđa i da smeta. To je jednostavno nepravda,ali i nešto što novim generacijama poturaju kao normalno pod izgovorom „on se snašao“! Mučan je odogovor na pitanje kakve će nam onda biti buduće generacije!?

Primjer budućim generacijama moraju da daju oni koji su spremni da se upuste u borbu sa aždajom , oni koji će svojim angažmanom pokazati šta je ljubav prema čovjeku , prema prirodi , prema životnjama pa samim tim i prema pravdi koje nam treba više nego ikad. Za koru hljeba ćemo se već nekako snaći!