Možda političko „blejanje“ bludnika koje traje unedogled treba zamjeniti dobrim žurkama 


Možda političko „blejanje“ bludnika koje traje unedogled treba zamjeniti dobrim žurkama i kafenisanjem na vesele teme. Možda bi dok gledate dnevnik ili neku političku emisiju, valjalo pozvati ukućane, podjeliti među sobom uloge likova koje gledate, pritisnuti „mute“ i pozajmiti im svoj glas. Igra i smijeh. Prestanimo gledati unazad. Nije nam potreban još jedan pogled preko ramena. Dosta smo se loših stvari nagledali. Moramo ići naprijed sa srećom i ljubavlju u srcu. Jedino tako ih možemo sve pobjediti. Vrijeme je za novi otpor, drugačiji, smisleniji. Za početak krenimo od sebe. Nađite slobodno mjesto, pustite omiljenu pjesmu i đuskajte. Samo đuskajte.

Svakome od nas u nekom trenutku bude teško. Pomislimo kako nema izlaza ili je rješenje na dugačkom štapu. Sve bi bilo možda i lakše da nema duplog pritiska, privatni problemi opterećeni svakodnevnim dešavanjima. Nestabilna ekonomska situacija i političke perverzije politikanata probleme samo čine da izgledaju nerješivi. A tako je malo potrebno da se stvari preokrenu i bezizlazna situacija preokrene u iskustvo koje nas je ojačalo.

Prije nekoliko dana u jednom od štampanih medija čitao sam kolumnu Vuka Draškovića. Istorijska i mračna, vodila me sumornim putem od Hitlera, preko Miloševića do Vučića. U jednom trenutku sam se pitao šta me je natjeralo da je čitam. Možda to što sam nekada kao klinac, tinejdžer pa student bio ponosni član Srpskog pokreta obnove, stranke koja je rušila poslednji komunistički režim u Evropi? Možda to što kao politički analitičar imam nekakvu obavezu da pratim ono što pišu i rade političari na političkoj sceni Srbije? Ili sam htjeo da ispratim mišljenje velikog srpskog pisca? Sigurno dosta toga me potjeralo da pročitam pisanije Vuka Draškovića i bez obzira na sve što se odnosi na njega, od vremena kada je bio dio tima Mike Špiljka, jednog od svojevremeno najjačih komunističkih lidera u SFRJ do Aleksandra Vučića, Šešeljevog šegrta i današnjeg predsednika Srbije, on je dobar pisac.

Ne bih ovom prilikom o tekstu već o onome što je u meni nakratko probudio. Istini za volju, dosta toga je tačnog napisao Drašković u tekstu „Pred vratima rata“, ali zar svijet nije stalno pred vratima rata? Srbija je dugo bila u ratu koji nije vodila, a opet ga na neki čudan način vodila. Čak i danas, poslje više od tri decenije od raspada SFRJ, Srbija vodi nekakve ratove, tajne i javne, boreći se za nekakav „srpski svet“, za „demokratiju“, integracije… Poslje toliko užasa i tragedija, zveckanje oružjem, provokativna retorika i skriveni nacionalizam ponovo haraju regionom kao da nam se sve najgore nije desilo prije nešto manje od pola vijeka. Pola vijeka od okončanja Drugog svijetskog rata uletjeli smo u strašan građanski rat, podjelili se na strašan i surov način i stali. Da li je moguće da smo tako brzo zaboravili sve ono što se dešavalo i što nas je jako mnogo koštalo? Tu je započelo moje razmišljanje, prostim pitanjem: „Nije li nam bilo dosta?“.

Pljunuli smo na ideju Ante Markovića i uhvatili se za Memorandum SANU, buzdovan Miloševićeve destruktivne politike. Na korak od ulaska u nešto što će postati Evropska unija izabrali smo zablude koje „plaćamo siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi“. Pokušaj da promjenimo smijer i krenemo putem kojim ćemo osposobiti Srbiju za šanse i izazove 21. vijeka zaustavili smo mecima. Ubili smo prvog demokratskog premijera ispred njegovih službenih prostorija, na mijestu gde je mjenjao Srbiju. Nastavili smo da plaćamo zablude. Ponovo vijerujemo neiskrenoj i perverznoj politici 90-ih. Ponovo nas vode oni koje smo tog petog oktobra sklonili, ili smo bar tako mislili. Vidi li se kraj ovom ambisu?

I dok ovo pišem, i dok sebi i vama postavljam pitanja, obuzima me isti onaj osećaj koji sam imao dok sam čitao Draškovićevu kolumnu. Dok sam je čitao, zapljusnuo me je talas misli, strašnih misli i strašnih sijećanja. Pesimizam koji je sve oko mene činio beznačajnim i nepotrebnim. I onda sam pomislio kako je u stvari to bio cilj Vukovog teksta. To je cilj i vladavine ovog režima, destabilizacija, podjele, trovanje duha i beznađe, a ja to ne želim sebi. Ne želim i neću da im dam za pravo da sa mnom rade ono što oni žele.

Pomislite li nekada gdije i kako vam je prošlo poslednjih 30 godina? Da li se sijećate svoje prve simpatije? Da li se sijećate najbolje žurke u životu, najlepšeg putovanja? Da li se sijećate kada ste se poslednji put urnebesno smijali u pozorištu, igrali i pevali na koncertu? Ima li mjesta u vašim sjećanjima za najboljeg druga i drugaricu iz djetinjstva? Sijećate li se dugih šetnji pašnjacima i šumama? Da li se sijećate kada ste ubrali prvu visibabu? Pamtite li ljeto kada ste prvi put bez roditelja, sa društvom otišli na more? Kada ste poslednji put raširenih ruku posmatrali izlazak sunca? Sijećate li se prvog poljupca?

Mnogo je loših dešavanja oko nas, ali njih ne izazivaju vanzemaljci, već ljudi poput vas, mene. Napetost, borba za egzistenciju, pritisci na poslu… Konstantna sranja koja plasira vladajuća bulumenta zajedno sa jalovom opozicijom dovodi nas na ivicu normalnog, korak od ponora. I umjesto da nastavim da „mračim“ nakon što sam pročitao tekst Vuka Draškovića, ja sam pustio novi singl Dajane Ros, „If the World Just Danced“. Sjajna stvar i predivne riječi. Napravio sam slobodnog mijesta u sobi. Uzeo svu ljubav sijveta. Uhvatio za ruke svoju ćerkicu. Igrali smo i pijevali. Napravili smo žurku za nas. Pridružili su nam se žena i sin. Pozvao sam i Cecu, moju dragu prijateljicu, da nam se pridruži. Nestale su ružne misli. Nestalo je ogorčenje i ostrašćenost. Nestali su Đilas i Vučić, Tito i Sloba. Ostali su ljubav i pozitivne misli, ljepe uspomene i divna sijećanja kojih je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Pomislio sam kako bi svijet zaista bio bolji kada bismo umjesto svađe, vrijeđanja, napadanja, kritikovanja jednostavno samo „igrali“.