SUICIDALNOST KOD MLADIH LJUDI – Kako prepoznati i spriječiti?


Pišu: Asim Haračić, psihijatar i Indira Nović, klinički psiholog

Procenat suicida mladih ljudi u populaciji između 15 i 29 godina starosti je veći nego svi prirodni uzroci smrti ukupno. A broj pokušaja samoubistva još je veći. Statistike pokazuju da na jedan suicid dolazi 15-25 pokušaja samoubistva. Obično im prethode periodi intenzivne tuge, depresije, tjeskobe ili napada panike. U tim stanjima javlja se misao: Jedini način da se oslobodim ove muke je da se ubijem!

Suicidalne pomisli kao što su Moj problem je nerješivJa sam bezvrijedan i ne zaslužujem da živimDrugima sam samo na teretu; Ako se ubijem svima će biti bolje... često djeluju kao da su automatske i nametnute. Neki kažu da im se čini da čuju glas koji naređuje: „Ubij se“. Nije u pitanju tuđi glas nego aspekt vlastite ličnosti, ali bez obzira, glasovi ili pomisli izazivaju neprijatna emocionalna stanja popraćena senzacijama u tijelu kao što su nervoza i napetost, probadanje u grudnom košu, pritisak u plućima, i slično.

Depresija. Kad se govori o suicidu, često se spominje depresija. Poznata je činjenica da se depresivna stanja dovode u direktnu vezu sa razmišljanjem o samoubistva. U trenucima kad prolaze kroz stresne životne situacije – kao što je ova nedavna koju je doživio Mladen Dulić (22) iz Laktaša – mnoge osobe vide samoubistvo kao trajno rješenje za problem koji je privremenog karaktera. Depresivna kriza u mladosti je u većini slučajeva prolazno stanje, pa je jedan od važnih zadataka u prevenciji suicida pomoći mladom čovjeku da donese čvrstu odluku da se neće ubiti, povređivati se ili se izlagati opasnosti, bez obzira kako se osjeća. Zašto je važno donijeti takvu odluku?

Mnoge mlade osobe koje prolaze kroz depresivne krize tvrde da se osjećaju bespomoćno u situacijama kad „glas“ u glavi kaže Najbolje ti je da se ubiješ. Vjeruju da iz nekog razloga moraju poslušati taj „glas“. Drugi vjeruju da je jedini način da se oslobode intenzivne nelagode da pomisli o samoubistvu pretvore u djelo (da se ubiju).

Tačno je da je vrlo teško (ako je uopšte i moguće) suzbiti misli i izbjeći bolna emocionalna stanja aktivirana ovim i ovakvim mislima. Teško nam je kontrolisati misli i osjećanja, ali imamo kontrolu nad ponašanjem. Ne možemo odlučiti šta ćemo misliti ili osjećati, ali možemo odlučiti šta ćemo uraditi ili nećemo uraditi – bez obzira šta mislimo i kako se osjećamo! Zato stručnjaci za mentalno zdravlje primjenjuju posebnu psihoterapijsku tehniku koja se naziva antisuicidalni ugovor: uče osobe koje imaju suicidalne ideje kako da donesu tri odluke: 1) Donosim odluku da se neću ubiti; 2) da se neću izlagati opasnosti; i 3) da neću uraditi ništa što bi mi moglo povrijediti tijelo – ma šta da mislim i osjećam! Uče ih i šta da urade u situacijama kad osjete nervozu i žele da slijede impuls „Ubij se“.

Napadi panike. Ne samo depresija, nego i anksiozna stanja se dovode u direktnu vezu sa problemom suicida. Kakva je veza između anksioznosti ili napada straha, s jedne strane, i misli o samoubistvu ili pokušaja samoubistva, s druge?

Većina ljudi doživljava „iznenadne i neobjašnjive“ napade panike u periodima kad nisu zadovoljni svojim životom. Veza se raspala; izgubili su blisku osobu ili posao; život je postao prazan i besmislen; snovi i planovi se nisu ostvarili; izgubili su nadu da će ikada biti bolje… U takvim situacijama, kao da jedan aspekt u ličnosti kaže Ja sam umoran od ovog i ovakvog života, najradije bi da me nema… da završim s ovim… da zaspem i nikad se više ne probudim. Nedugo nakon toga, osoba se nađe preplavljena neobičnim i vrlo neprijatnim strahom koji ne može sebi da objasni: U vanjskom svijetu ne postoji ništa konkretno što je po život opasno, ali ona se osjeća kao da je u smrtnoj opasnosti – srce ubrzano lupa (Možda ja imam srčani udar!); pluća su puna vazduha pa ne može da udahne i zbog toga (pogrešno!) misli da će se ugušiti. Ili ima čudne vrtoglavice, ima osjećaj da sanja i da sve ovo nije realno (takozvana stanja derealizacije i depersonalizacije) – i zbog toga misli da ludi. A ako poludim, izgubiću kontrolu nad sobom, neću znati šta radim… i onda ću se ubiti! Tako ova vrsta napada panike može biti indikator da se osoba plaši vlastitih (najčešće potpuno nesvjesnih) fantazija o „bijegu iz života’“. Plaši se sama sebe – jer je jedan aspekt ličnosti „umoran od života i fantazira o izlazu“. U nekim slučajevima, te skrivene i mutne fantazije vremenom prerastu u otvorenu želju.

Sječenje (engl. cutting). Da bi se oslobodili neprijatne tenzije, bolnih emocija i senzacija, neki pribjegavaju samopovređivanju – režu se oštrim predmetom dok ne probiju kožu i izazovu krvarenje.

Ovaj oblik samopovređivanja kroz sječenje, rezanje i nanošenje ogrebotina na rukama, nogama ili stomaku nije uvijek direktno vezan za suicid. Mnogi mladi ljudi kažu da im nije želja da se ubiju, nego da se oslobode nepodnošljive napetosti. Neki tvrde da oslobađanje od napetosti (nakon rezanja), dovodi do prijatne opuštenosti, čak i euforije, pa zato imaju želju da tu radnju ponavljaju. I stvori se navika. Tako tendencija ka samopovređivanju – koja, naizgled paradoksalno, služi da se smanji neprijatna napetost i/ili izazove prijatno emocionalno stanje – vremenom preraste u naviku koja eskalira u učestalosti i intenzitetu, pa djeluje kao da se radi o adikciji (ovisničkom ponašanju koje ima štetne posljedice) sličnoj drogiranju. Povezivanje ovog problema (sječenje; rezanje) sa adikcijom ima smisla, a razlog je – endorfin. U situacijama ranjavanja ili samopovređivanja tijelo oslobađa neurotransmitere endorfine. Endorfini pomažu da se ublaži fizička bol, a mogu izazvati i privremena stanja euforije. Nažalost, lučenje endorfina vezuje se i za probleme ovisnosti.

Iako sječenje nije uvijek pokušaj samoubistva, ipak, treba znati da je stopa suicida kod osoba koje su razvile naviku da se režu vrlo visoka. Zato se ova navika mora tretirati kao upozorenje da mlada osoba ima problem, i da joj treba stručna pomoć!

Nije uvijek lako prepoznati suicidalne misli ili tendencije, ali evo nekih važnih indikatora koji ukazuju da mlada osoba ima problem, i da joj treba pomoć:

– Mladi ljudi koji se bore sa depresijom ili napadima panike često sami kažu da imaju suicidalne misli (Nekad mi dođe da se ubijemBilo bi mi bolje da ne živim).

Obično smo zbunjeni kad čujemo takve izjave. Nismo sigurni šta da kažemo ili uradimo u tim situacijama… najradije bi da skrenemo temu razgovora na nešto drugo. Ali upravo je zadržavanje pažnje na toj temi važan prvi korak u prevenciji suicida! Treba ozbiljno shvatiti problem o kojem osoba govori, bez pokušaja minimiziranja ozbiljnosti krize kroz koju prolazi. Važno je i staviti do znanja mladom čovjeku da nam je stalo do njega i zato brinemo za njega…. spremni smo saslušati to što govori i kroz šta prolazi. Također je važno reći da je pomoć neophodnadostupna, i efikasna.

– Još uvijek je prisutan strah od stigme – plašimo se da će nam biti zalijepljena etiketa psihijatrijski pacijent (lud) ako priznamo da imamo problem s mentalnim zdravljem.

Zato mnogi ne traže stručnu pomoć čak i kad im je veoma potrebna. Još uvijek im je duboko usađen sistem vjerovanja po kojem ljudi, naročito muškarci, moraju biti jaki, ne trebaju pokazivati strah, tugu, očaj, želju da se predaju… Rad na podizanju svijesti i razbijanju predrasuda o ovom problemu, naročito rad na prevazilaženju stida zbog traženja stručne pomoći, neophodni su u prevenciji suicida.

– Važno je prepoznati tipične oblike ponašanja koji ukazuju na suicidalne tendencije.

Istraživanje interneta i čitanje o različitim načinima samoubistva; kupovanje lijekova, oružja, noževa; poklanjanje vlastitih dragocijenih stvari drugim ljudima; traženje skrivenih  mjesta gdje bi se moglo izvršiti samoubistvo; pisanje oproštajnih pisama rodbini i prijateljima… samo su neki od indikatora da je mlada osoba već na putu ka samoubistvu.

Vještačenje mobitela je pokazalo da je Lana dvije sedmice prije smrti na internetu pretraživala pojmove vezane za samoubistvo, što je jedan od indikatora da je to i učinila.

Ne treba naglašavati koliko su ozbiljni ovi znakovi. Veoma je važno uočiti ih, i obazrivo, taktično reagovati. Kako reagovati? Prvo, treba primijetiti da je osoba u krizi, i sve pokušaje samoubistva treba uzeti vrlo ozbiljno. Prethodni (neuspješni) pokušaji samoubistva povećavaju rizik za buduće samoubistvo, i to moramo imati na umu. Često porodica ili bliski ljudi zanemaruju ili omalovažavaju pokušaje suicida; racionaliziraju ih kao način da se skrene pažnja, izrazi ljutnja ili nezadovoljstvo, itd. Ali čak i da jeste u pitanju tendencija da se skrene pažnja i/ili kazni neka osoba, svaki pokušaj samoubistva se mora tretirati kao ozbiljan znak da nešto nije u redu, i da je osobi potrebna pomoć. Vrlo često se desi da nakon 3 ili 4 neuspješna ili nespretna pokušaja uslijedi pravi i fatalni suicid – na opšte zaprepaštenje članova porodice.

Stanje beznadežnosti je također važan indikator! To je glavni simptom kliničke depresije, a treba znati da je beznadežnost ujedno i glavni psihološki motivator suicida. Osoba ne vidi u budućnosti ništa što bi je podsticalo da nastavi da živi… život gubi smisao i svrhu… i mladi čovjek tone u mračno i negativno raspoloženje. Osjeća da se zaglavio u nekakvoj „crnoj rupi“ i ne zna kako da iz nje izađe. Nekad otvoreno govori o tome: Ovo se nikad neće promijenutiNema više nade za mene… a nekada svojim ponašanjem pokazuje da je izgubio nadu u bolju budućnost – ne raduje se stvarima koje su mu ranije pričinjavale zadovoljstvo; ne izlazi s društvom; nije mu više stalo da položi vozački ispit ili kupi auto; ne traži posao; ne brine za ocjene u školi; zanemaruje fizički izgled ili ličnu higijenu.

Pored toga, važno je prepoznati i dodatne simptome: osjećaj tuge bez vidljivog razloga koje traje više od dvije sedmice; poremećaj spavanja i apetita; gubitak energije; poremećaj pažnje, koncentracije i motivacije; bespomoćnost; osjećaj mrtvila i praznine; sklonost ka samopovređivanju i namjernom rezanju kože (cutting) kako bi se bar na taj način probudio osjećaj životnosti.

Neke osobe pribjegavaju pretjeranom konzumiranju hrane – često u želji da popune unutrašnju prazninu ili anesteziraju neprijatni osjećaj mrtvila. Drugi piju velike količine alkohola ili se drogiraju. Nekad se desi da se, nakon noći provedene u pijenju ili drogiranju, mlada osoba probudi u bolnici sa nevjericom i čuđenjem zbog onog što je sinoć uradila – pokušala se ubiti! Iako su učinjeni pod djejstvom alkohola ili droge, i takve pokušaje samoubistva treba uzeti vrlo ozbiljno.

– Jedan od čestih faktora koji vode u samoubistvo, ili pokušaje samoubistva, je nemogućnost da se procesira (preboluje) gubitak.

To može biti gubitak voljene osobe, gubitak veze, prijateljstva, gubitak braka, razvod braka roditelja, gubitak posla, gubitak mjesta u sportskom timu ili pozicije u akademskom životu.

Prirodno je da osjećamo duboku tugu kada izgubimo blisku osobu, ali neki znaci ukazuju da ožalošćeni ne uspijeva da se suoči sa gubitkom i da ga preboluje – što može biti potencijalni rizik za suicid. Evo nekoliko znakova: Ožalošćeni je uznemiren i potišten puno duže nego što je to uobičajeno, a žalovanje je intenzivnije od normalne tuge. Može biti toliko ophrvan bolom i paralisan tugom da nije više u stanju obavljati uobičajene dnevne aktivnosti vezane za školu, posao ili druge svakodnevne poslove. Ništa ga ne može razvedriti, i naglo gubi interes i energiju čak i za stvari koje su mu ranije pričinjavale zadovoljstvo. Primjetno je zabrinut, iritabilan je i nervozan, lako se naljuti, ne može da spava… djeluje kao da se veoma promijenio – više ne liči na sebe…

Kako možemo pomoći?

– Bez ustručavanja direktno pitati da li razmišlja da oduzme sebi život. Primjer kako pitati: Nekad ljudi koji su tužni ili su ostali bez nade imaju misli o tome kako život nije vrijedan življenja. Imaš li ti takve pomisli?

Ovakvo direktno pitanje neće navesti osobu na samoubistvo, kako se to nekad pogrešno misli. Naprotiv, direktno pitanje može mladu osobu motivisati da se otvori i govori o tome. Može je i podstaći da traži stručnu pomoć. Evo šta je rekao mladić koji je razmišljao o samoubistvu: „Kad me tata pitao da li razmišljam o samoubistvu, bio sam jako nervozan… nisam htio da ga uplašim, znao sam da će se uspaničiti… a onda sam osjetio olakšanje. Napokon sam mogao to izbaciti iz sebe… mogao sam govoriti o strahovima, o mislima koje mi se vrte u glavi… i o tome da mi treba pomoć.“

– Šta reći kad ti se osoba povjeri? Saslušati osobu kao prijatelj. Osjećaj da ima neko ko želi da te razumije i stalo mu je do tebe, važan je faktor u prevenciji suicida.

Umjesto negiranja i umanjivanja problema (Možda pretjeruješ u svojim strahovima… možda previše dramatizuješ problem…) ili traženja da mladi čovjek promijeni način na koji razmišlja ili osjeća (Misli na pozitivne stvari u svom životu…) važno je ne prekidati ga dok govori i dok izražava misli i osjećanja. Nekad je najkorisnije da ga pustimo da se izrazi, jer tako može čuti sebe i bolje razumjeti iskustvo kroz koje prolazi. Biti dobar slušalac – koji ne daje savjete nego stavlja do znanja da razumije to što čuje – često je najefikasnija pomoć za mlade ljude u emotivnoj krizi.

– Kako početi razgovor? Važno je reći da brinemo za njihTi izgledaš kao da si veoma tužan u posljednje vrijeme, i to me jako zabrinjava. Potrebno je na delikatan i saosjećajan način staviti im do znanja da ih ne osuđujemo, i da želimo da ih razumijemo, ali vidimo da su uznemireni i nesretni, i potrebna je stručna pomoć. Želimo da pomognemo, i tražićemo zajedno pomoć!

Korisno je i reći da su stanja potištenosti, beznađa, tuge, pa čak i misli o samoubistvu – česte i da ih mnogi ljudi imaju. Osobe sa emotivnim tegobama se obično osjećaju vrlo usamljene, misle da su drugačiji od ostalih ljudi, i da ih drugi ne mogu razumjeti. Takva linija razmišljanja vodi ka zatvaranju u sebe i izolaciji, što pogoršava osjećaj bespomoćnosti i beznadežnosti. Zato veoma pomaže ako mladi čovjek ima nekog ko će ga saslušati i razumjeti stanja kroz koja prolazi. 

– Informaciju da prolazi kroz emocionalnu krizu i razmišlja o samoubistvu ne treba kriti od roditelja ili staratelja, i treba insistirati na traženju stručne pomoći.

———————————————————————

Preko 2.500 pripadnika Armije BIH izvršilo suicid

Prema mišljenju Faruka Kreka nezainteresovanost, nedostatak empatije kao i nespremnost za rješavanje ovog problema izražen je na svim nivoima vlasti. Rezultat takvog odnosa je i podatak da je u periodu od 1995. do 2012. godine preko 1.500 pripadnika Armije BIH izvršilo suicid. „Pretpostavka je da je do danas najmanje 2.500 suicida koje su počinili pripadnici ARBiH. Podaci o samoubistvu veterana pripadnika VRS i HVO su čak i procentualno i veći obzirom na odnos broja pripadnika. Ogorčenje nas veterana je i činjenica da su institucije FBiH zakonom ograničile PTSP (Posttraumatski stresni poremećaj) na 1997.godinu. Naime, oboljeli koji su svoje oboljenje prijavili do novembra 1997. godine ostvaruju prava, dok svi drugi ta prava ne mogu ostvariti ako su se prijavili nakon ovog datuma. Naučna je činjenica da se PTSP može pojaviti i 20 godina nakon proživljene traume.“


———————————————————————

Suicidalne pomisli se obično javljaju kad je osoba ubijeđena da je iscrpila sve moguće opcije, ne vjeruje da je pomoć dostupna ili korisna, pa se suicid ukaže kao „spasonosno rješenje“ za problem, ili kao „efikasna metoda“ koja će pomoći da se trajno otkloni nepodnošljiva napetost i emocionalni bol. Zato je insistiranje na tome da su emocionalne krize (ma kako da su neprijatne i intezivne!) prolazne… i da je pomoć moguća i dostupna… veoma važno u prevenciji suicida.