Ako mi je otac Srbin, a majka Hrvatica da li sam ja čudovište


Žalosno je što smo spali na podvige individualnog revolta autora

Jedan od junaka igrano-dokumentarnog ostvarenja „Film davne budućnosti“ autora Darka Bajića, koje je režirao Siniša Cvetić, premijerno prikazanog sinoć u Beogradu, jeste Đorđe Kadijević. Uz kolege Zdravka Šotru, Mišu Radivojevića i Boru Draškovića, kao i inicijatora Bajića, Kadijević je sjeo za sto i ispredao priče o svojim povelikim filmskim iskustvima.

Zato ne iznenađuje kada za Nova.rs kaže da nam je svima „Film davne budućnosti“ preko potreban:

“To je ozbiljna tema. Ovo je prvi put da vidim jednu tako osmišljenu i društveno-kulturno i civilizacijski zasnovanu temu, kao što je bila naša koja je okupila izvjestan broj filmskih stvaralaca. Kamo sreće da ih je bilo više… I u ostalim segmentima kulture. Mislim da bi to vrijedilo više nego suho zlato. Uvijek imamo preča posla, a nema prečeg posla od onoga što je najvrijednije u svemu što danas imamo, i što je jedino trajno – kultura”.

Upitan kakvu bi pouku neko mlad trebalo da izvuče iz „Filma davne budućnosti“, Kadijević ovako odgovara:

“Treba da osjeti izvjesnu gorčinu, i težinu situacije. Na to implicira svaka refleksija izgovorena od samih filmskih autora, pogotovo nas starijih generacija, kao što smo Šotra ili ja, koji smo prošli kroz svašta. Mi smo poslije jednog drastičnog ideološkog, političkog, državničkog i društvenog zaokreta koji smo imali s dolaskom na vlast komunističkog sistema socijalističke Jugoslavije nastavili onu istu borbu kao poslije Prvog svjetskog rata. Zenit te borbe bio je u tridesetim godinama, a rezultirala je stvaranjem ozbiljne, odgovorne i plodonosne građanske kulture. Nema kulture sem građanske. Ne postoji kultura radničkog pokreta ili socijalistička kultura. To važi od Periklovog vremena, od antičkih vremena. Imate kulture Atine, grada Rima, u srednjem vijeku Karla Velikog, a i u novije vrijeme je stvar nepromijenjena. Uvijek će kultura biti izdanak emancipovane građanske klase. A mi tu klasu danas ovdje nemamo”, kaže reditelj.

Koliko je danas neophodno da neko bar individualnim revoltom pokuša da promijeni nešto?

“Znate, to je znak očajanja. Ako se pojave individualni heroji, neustrašivi pojedinci, to je posljednje što ostaje. A niko ne stoji iza njih za razliku od sretnijih vremena u kojima je emancipovana kulturna zajednica čitave zemlje stajala iza vas, kada bi uvidjela da ste istinski autor i da možete da kreirate ono što najviše vrijedi. Antičko društvo znamo, ponavljam, po kulturi, a ne po Janku i Marku. Žalosno je što smo spali na podvige individualnog revolta autora”, misli Kadijević.

Primjećuje naš sagovornik da izostanak podrške umetnicima nije samo naš „specijalitet“:

“Uzmite jedan drastičan slučaj: holandskom društvu, koje nije bilo 500 godina pod Turcima, trebalo je 300 godina da shvati ko je Vermer iz Delfta. Znate koliko je prepreka, teškoća, unutarnjeg sazrijevanja društva potrebno da bi se napravila monolitna zajednica koja ima meritoran kulturni kriterijum. Mi smo jako daleko od toga. Prije svega mi smo jedna mala zemlja. Bili bismo mali čak i da smo očuvali Jugoslaviju, koju nikada neću prežaliti jer je bila naša jedina perspektiva”, smatra reditelj.

Ukazuje i da na ovom tlu žive samo Južni Sloveni, a ne posebni narodi:

“Od Đevđelije do Triglava živi isti južnoslovenski narod. Da je samo svoju raznolikost shvatio kao vrijednost, a ne uzrok za rušenje zemlje, uzajamne pokolje i najveće bruke koje se mogu zamisliti…. Žalosno je to. Deprimiran sam time, kao svjedok. Rođen za vrijeme kralja Aleksandra Karađorđevića i preživio sam sve na sopstvenoj koži. Sav taj užas i sram koji sada osjećam, što sam živio u jedno tako loše doba, proizilazi iz toga što je sve što je bilo dobro otišlo dođavola. Ono najgore što nismo ni znali da je u nama, izbilo je na površinu. Situacija u cijelom regionu nekadašnje jugoslovenske zajednice sažima se u jednu riječ – jad!”

A sve to kazuje kao čovjek koji će početkom januara proslaviti 90. rođendan:

“Meni je majka Hrvatica, a otac Srbin, i šta sam onda ja – ili neko čudovište ili Južni Sloven i Jugosloven. To sam bio i to ću ostati do kraja”, poručuje slavni reditelj.