Da li političari u BiH potcjenjuju narod ili precjenjuju sebe?


Da li su građani svjesni svoje demokratske moći?

Nekada se posmatrajući našu scenu i procese ne ulazeći u podjelu po bojama [stranačkim, vjerskim, etničkim ili drugim] stekne dojam da se kod nas najčešće u prvi plan guraju oni koji najmanje znaju.Po nekom od gore navedenih linija a po stanju društva, sada a i godinama unazad, iako prividno i po samopromociji imenovanih vladaju “najbolji među nama, jer biramo na izborima najbolje među nama, nekako nam stvarno stanje i situacija u društvu ne potvrđuju ovu tezu – jer vođeni logikom, da na izborima biramo najbolje među nama, logično je da bi svaki put poslije izbora, kojih je usput rečeno od prestanka rata održano petnaestak, što lokalnih što općih, trebalo biti osjetno bolje, a svjedoci smo da u mnogim procesima kaskamo za zadanim nam obavezama, ili pak kasnimo za predviđenim nam rokovima. U nekim procesima smo skroz stali, a u nekima Boga mi i odustali. 
 
Ovo su neke od vrsta ljudi, uslovno rečeno političara, jer mali ih je broj sa stvarnim kompetencijama, kojoj građani Bosne i Hercegovine daju svoj glas i povjerenje, kako bi nam budućnost bila bolja…
 

Svi smo nekada sreli neku od ovakvih osoba, osoba koja tvrdi da je stručnjak, uvjerava nas kako je izuzetno vješta i prepuna znanja, ali kada treba to sve da pokaže – ništa! To je prva grupa BH političara, samoproglašeni precijenjeni spasitelji.

Drugi tip osoba koje dobijaju priliku da vode procese su one osobe iza kojih stoji neka jaka stranačka mašinerija ili kako to kod nas često bude slučaj, iza koje stoje određeni interesni lobiji, grupe ili sistemi. Ovakvi profili imaju najviše novca na raspolaganju i najrazvijenu infrastrukturu, a resursi koji se u njih ulože moraju se višestruko namiriti po dobijanju povjerenja građana, naravno u džepove onih koji su im kampanju finansirali a naravno na štetu države i građana.

Treća grupa osoba kojima se u našem društvu, neopravdano i potpuno nesvrsishodno daje povjerenje za upravljanje procesima su osobe koje su stekle određenu popularnost baveći se nekim zanimanjem ili prezentujući neku vještinu. Ovdje politički odabir nije i ne može biti jasan, a to je fakt da biramo da nam procese u državi vode ljudi, uz puno uvažavanje njihovih primarnih vještina, proslavljeni pjevači, fudbaleri, bokseri, influenseri…

 

Četvrta grupa političara su ljudi koji dobiju povjerenje, i nakon ulaska zanemare svoju primarnu profesiju, u kojoj su bili jako dobri i čiji je rad u primarnom zanimanju bio daleko društveno korisniji od političkog angažmana. Govorim o vrsnim hirurzima, odličnim proizvodnim inžinjerima, izuzetnim profesorima…

Uz potpuno [opravdano] pravo svakoga da svoje povjerenje i svoj glas i podršku pruži po vlastitoj svijesti i savjesti, možda nekada ne bi bilo loše da svi mi ponaosob pozovemo na odgovornost barem onog političara kojem smo vjerovali i kojeg smo podržali, i upitamo ga – šta je on konkretno uradio za silan novac, koji ako ćemo pošteno govoriti rijetki na političkoj sceni opravdaju!