Jesmo li dotakli dno? pitamo se u nevjerici i krhkoj nadi svakog novog jutra


Dotakli smo dno? Ova kratka rečenica već godinama izlazi iz usta i tekstova komentatora i društvenih kroničara, kao retorsko pitanje ili poziv za spas i izbavljenje iz atmosfere kaosa, straha i beznađa, u kome se našlo naše društvo i naša država. Dno je ovdje metafora konca našeg pada u ambis. Ali, ima i niže: dno dna. U tako nazvanoj posljednjoj pjesmi veliki pjesnik i kantautor Đorđe Balašević (1955-2021) naznačuje i uzrok tog posrnuća, pa kaže: „Otkad je sveta i veka u nas, najveće protuve prigrabe vlast“, te nastavlja: „bratija proglasi grabež za krstaški rat.“


Postali ste tajkuni u toku i nakon rata ni to vam nije bilo dosta. Kupili ste i diplome ni to vam nije bilo dosta. Kupili ste fabrike, napravili zgrade, vile užoj i široj familiji. Napravili ste standard da nam djeca bježe u druge zemlje ili lijepe vam plakate za izbore, a vi ni proste rečenice ne možete sastaviti. I to trpimo i mislimo proći će. Ni to vam nije dosta, jer vama je samo stalo do medija, skupštinskih klupa, fotelja i pozicija.

Jesmo li dotakli dno? pitamo se u nevjerici i krhkoj nadi svakog novog jutra, a Walter Benjamin (1892-1940), u eseju Jednosmjerna ulica kaže: „Oni koji se još nadaju, jer to više ne može tako, naučit će jednoga dana da za patnju pojedinaca, kao i ljudskih zajednica, postoji samo jedna granica preko koje se dalje ne može više ići: uništenje“.