SLAVO KUKIĆ/ LOGIKA NACIONALNIH ŠERIFA


Visoki predstavnik Vijeću sigurnosti nedavno podnese još jedan izvještaj o BiH. I ustvrdi kako je kriza izazvana pandemijom virusa Korona otkrila da je djelovanje njezinih političara, ili barem većine njih, usmjereno na to da se država i jedan od njezinih entiteta, Federacija BiH, učine nefunkcionalnim. I dalje se, nastavlja Inzko, onemogućava ustavna reforma kojom se stavlja točka na plemensku zatucanost i priznaju civilizacijska postignuća svijeta. Ili, iz Ustavnog suda se, kao i do sada, žele skloniti stranci i očistiti teren za dovršetak onoga što ratom nije dovršeno.


I dalje se osporava suverenitet i teritorijalni integritet zemlje, prijeti secesijom, negiraju genocid i ratni zločini, glorificiraju oni koji su zbog njih osuđeni, a za neke traže čak i počasti sa samog državnog vrha. I danas, kao i prije pola godine, svjedočimo blokadama na državnoj i federalnoj razini, a RS i dalje odbija formirati prihvatne centre za migrante i svojevoljno ih transportira na prostor drugog dijela zemlje. Zbog opstrukcija i ucjena HDZ-a, a s ciljem da se teritorijalnom reorganizacijom u život vrati u Hagu presuđena Herceg-Bosna, ni danas nisu provedeni rezultati parlamentarnih izbora, a predsjednik ovog entiteta, čovjek iz vrha „branitelja“ hrvatstva, još uvijek blokira popunjavanje Ustavnoga suda Federacije.


I danas se, čak i strastvenije, onemogućavaju institucije pravne države i čini sve kako bi se logika nacionalnih šerifa, koji ne odgovaraju ni Bogu ni ljudima, produžila do u nedogled. Uz sve to, blokadama i opstrukcijama je izložena i Centralna izborna komisija u nastojanju da onemogući izbornu krađu i izbore provede po standardima demokratskog svijeta.


Jednom riječju, nakon što nas je najporaznijim izvještajem od stjecanja nezavisnosti „počastila“ Evropska komisija, slična „čestitka“ nam je preko Vijeća sigurnosti stigla i iz odaja Visokog predstavnika. No, s te adrese je ovaj put nakon dugo vremena došlo i upozorenje koje bi kod jednog od nacionalističkih kabadahija moglo izazvati i kroničnu nesanicu. Ne bude li, čitam, u narednih šest mjeseci promijenjen naziv studentskoga doma na Palama, i uklonjena tabla posvećena ratnom zločincu Karadžiću, s problemima bi se susresti mogao i sam Milorad Dodik – kojega bi, pojasni Inzko, po glavi mogla klepnuti zabrana putovanja u zemlje Evropske unije, a zatim i u sve države članice Ujedinjenih nacija. Jer, raspoloženje za to je sve naglašenije u svijetu – a američka, britanska i njemačka administracija ga vrlo otvoreno pokazuju i danas.


No, sve to nije specijalno uzbudilo one na čije adrese je i upućeno. Naprotiv. Dodiku je najnoviji Inzkov izvještaj dokaz kako je austrijski diplomata, ne samo manipulator i lažljivac kakav se rijetko dade sresti, nego i „glasnogovornik muslimana u BiH“. I kako čini sve da se odgovornost za neuspješan proces međuetničkog pomirenja svali na ovdašnje Srbe i Hrvate. I stoga mu ni na kraj pameti nije zbog Inzkovih izvještaja uzbuđivati se, zbog naknadno izrečenih prijetnji u vezi sa „srpskim herojima“ posebice. Jer, uzvraća Dodik, zašto bi ikoga, pa i sirotoga Austrijanca, više smetalo ime Karadžića nego svih ostalih njemu ravnih – „Alije Izetbegovića, 'Zelenih beretki', Jure Francetića ili Mile Budaka, po kojima ulice u FBiH nose imena“.


Nije, međutim, Dodiku problem samo Inzko. Najnoviji izvještaj mu je bio povod da optuži i Evropsku uniju. K'o biva, ona bi, budući je dala lovu, htjela ovdje pravosuđe po svome ukusu. Ali, tako ga razumjeh, dok je njega, „baje“, neće ići. Ili, rekao bi Dodik, čemu mi služimo? I kakva je naša uloga u svemu tome? Jer, i „naši budžeti daju novac pravosuđu“.


No, ni to nije sve. Htjeli bi Evropljani, nastavlja banjalučki moćnik, da mijenjamo i zakon o VSTV-u, tijelu koje su oni formirali kao antiustavno i istrgnuli iz ustavnog sistema BiH. Ali, veli, dok je njega neće ići ni to. Jer, on i njegovi im ni za to neće dići ruke.


Najnoviji izvještaj Visokog predstavnika Vijeću sigurnosti je, krijući se iza jedne nevladine udruge, odbacio i HDZ – ako me sjećanje dobro služi, u tako oštroj formi prvi put do sada. No, pri tome je indikativno da i HDZ koristi dodikovski jezik. Jer i za njega je Inzkov izvještaj hrpa neistina u kojoj se prešućuje sve što nije u interesu „političkog Sarajeva“. Prešućuje se, kažu, gaženje prava konstitutivnih naroda, stalno narušavanje Daytonskog sporazuma kojim se Hrvate hoće učiniti nacionalnom manjinom, nelegitimnost člana Predsjedništva BiH. Prešućuje se, pita li se njih, i pozivanje „bošnjačkih stranaka za nametanje 'komšića' na nižim razinama vlasti“, i njihova najava „o kršenju Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata na Općim izborima 2022“, ignoriranje zahtjeva za izmjenu Izbornog zakona i politika mržnje prema Hrvatima, sam Bog zna što sve još ne.  


Istina, lider HDZ sve to čini puno perfidnije od svoga banjalučkog dvojnika – tobože zbog evropskih vrijednosti i evropske perspektive svoje zemlje. Usto, ni na kraj mu pameti nije još i rat s Amerikancima. Koji je također dio najnovijeg Dodikova vokabulara. Prisjetimo se kampanje u izborima za novog američkog predsjednika. I Dodikovih floskula o Bidenu kao „osvjedočenom srbomrscu“ – i, vjerovali ili ne, također instrumentu „muslimanske“ politike u BiH.  Uostalom, ako sam dobro upratio, taj jad, koji čestita svemu i svačemu, čak i posljednjim svjetskim diktatorima, najmoćnijem čovjeku svijeta još uvijek izbor na predsjedničku poziciju nije čestitao. A čestitaju mu od Arktika do Antarktika. I mali i veliki, i skloni i neskloni.


Naravno, nikoga ne treba iznenaditi ako od laktaškoga političkog kockara, koliko sutra, o Bidenu i američkim demokratima budemo slušali sasvim druge note. Kao, recimo, o dokazanim srpskim prijateljima. Kao što ih danas slušamo o Vučiću. A prisjetimo se, dok je podržavao Borisa Tadića, o aktuelnom predsjedniku Srbije je govorio kao o „marginalnoj političkoj figuri – pobačaju na izborima“ i slično.

 
Pitanje je, zapravo, gdje je razlog svemu tome što Dodik čini danas? A to, po mojem sudu, uopće nije problem pogoditi. Evropska budućnost i BiH i Srba u njoj mu, što god govorio, nisu ni na kraj pameti. Dapače, čini sve kako bi im je omrazio. A za to potporu ima i u Moskvi. U prilog tome svjedoče i sve učestalije diplomatske poruke ruskog ministra vanjskih poslova, ali i suprotni stavovi s ostatkom svijeta u vezi s BiH gdje god je ona na dnevnom redu – u Vijeću sigurnosti, Vijeću za implementaciju mira, na nekom trećem mjestu. O tome, ako se već hoće, govori i najava ruske ambasade u Sarajevu da će na prvom slijedećem Vijeću za implementaciju mira na dnevni red staviti pitanje zatvaranja OHR. I pri tome doslovce ponavlja ono što izgovara i Dodik sam. Da je očigledna „težnja visokog predstavnika da svu odgovornost za neuspješan proces međuetničkog pomirenja prenese na Srbe i Hrvate u BiH“ koji se „bez osnova nazivaju rušiteljima Daytona“, da „visoki predstavnik želi zaplašiti međunarodnu zajednicu mogućim raspadom BiH, pri tome potpuno ignorirajući realnu situaciju u zemlji“ itd.


Što je Dodika na ruski zagrljaj motiviralo sasvim druga je stvar. Slušate li njega, ljubav prema vlastitom narodu. I želja da je u što čvršćoj vezi s pravoslavnim svijetom, Rusima prije svega. Zanima li vas moje mišljenje, ne brinu Mileta ni Srbi ni pravoslavlje, o Rusima da se i ne govori. Ali, čir na želucu mu aktivira i sama pomisao da bi, zbog onoga što je činio zadnjih petnaestak godina, mogao završiti tamo gdje takvi i inače završavaju. Na robiji. I otuda sve ostalo. I sve kako bi se sačuvala vlastita pača. A tobože, sve za ljubav Srba. I srpstva dakako.


Ali, što u skute Moskvi tjera Čovića? A što on, koliko god pokušavao, ne uspijeva prikriti svojom blagoglagoljivošću – ni o zapadnoj civilizaciji, ni o evropskim vrijednostima. To je, među inim, dosta slikovito pokazao i odnos prema najnovijem izvještaju Visokoga predstavnika. Na jednoj strani on, Dodik i Rusija, na drugoj ostatak svijeta. Pa i EU i Amerika, koje su mu toliko „prirasle“ srcu.


Što je po srijedi? Na pravoslavnu ljubav se, za razliku od Dodika, Čović ne može pozivati. Ali može na interes Hrvata u BiH da, k'o biva, dobre odnose grade sa svima. A to znači i da, zatreba li, zbog prijateljskih odnosa guraju u kola Rusije – čak i ako je na drugoj strani ostatak svijeta. Pa i, što se u najnovijim reakcijama na Inzkov izvještaj vrlo jasno prepoznaje, Evropa i SAD. Iako, kad se stvari razgolite, kvaka je na sasvim drugoj strani. Ni njemu, kao i Dodiku, motiv za takvo djelovanje nema baš nikakve veze ni s narodom, ni s njegovim interesima. Naprotiv, u zagrljaj Moskvi – koja mu je, ako ništa, garant status quoa – i njega, kao i njegova banjalučkog dvojnika, tjera briga za vlastitu sigurnost. Strah od zatvora zbog onoga što je svih ovih godina činio.


A narod? Dajte, molim vas! Koji narod? Što se tiče naroda, bilo da se radi o jednom i jedinstvenom, bosanskohercegovačkom, ili narodima kojima svakodnevno mlataraju, poruka je potpuno ista.


Ne vjerujte nacionalistima da se čitav svijet udružio protiv vašeg naroda. Nije. Počnite razmišljati može li po srijedi biti išta drugo. Spremnost, recimo, da se žrtvuje i vas i vaš narod zbog vlastite sigurnosti onih koji se u vaše ime svakodnevno tuku u vlastita „nacionalna“ prsa. I kojima su od toga, dok vi razmišljate kako preživjeti, sve puniji ionako duboki vlastiti džepovi.

 

(DEPO PORTAL/ad)