Napustio nas je još jedan od malobrojnih preostalih profesora iz one zlatne generacije gimnazijskih profesora - Vlado Šimunović (29.04.1944., Grude)


U Bugojno stiže 1972. javivši se na raspisani natječaj za profesora
matematike i fizike. Istovremeno je konkurirao i na natječaj u Varaždin
(Hrvatska), ali je greškom poziv za rad otišao u Grudu kraj Dubrovnika umjesto
u njegove Grude u Hercegovini i on se javi u Bugojansku Gimnaziju, a tek
poslije nekog vremena zalutali poziv stiže do njega, ali dockan, on se već skrasio
u našoj Gimnaziji (naravno kao kadar odmah dobiva i stan, u to zlatno doba svi
deficitarni kadrovi su dobili državni stan plus 10 % na plaću, danas bilo kakvi
kadrovi ne mogu takvo što ni sanjati, tj. da im neko halali 15-20 godina života i
rada za badava, odnosno da vam riješi najveći životni problem-krov nad
glavom).


Vjerovatno bi tada radije prihvatio Varaždin, ali nije mu bilo suđeno i poslije
samo dvije godine on se i oženi Jasnom.
Profesor koji je za svoga radnoga vijeka ispratio ko zna koliko generacija
gimnazijalaca. Uvijek smiren, tih, staložen, bez i najmanjih povišenih tonova,
dobro objašnjava gradivo, korektan pri ispitivanju, što bi se reklo maksimalno
profesionalan u ulozi nastavnika kao čovjek, stručnjak, pedagog. Nije se čulo
da se iko ikada od gimnazijalaca ili kolega profesora na njega potužio.
Principijelan, temeljit, odvažan, siguran u sebe, odmjeren, kolegijalan-klasični
primjer uzorito dobrog gimnazijskog profesora.


Autor ovog teksta je imao čast i zadovoljstvo da mu fiziku predaje profesor
Šimunović (samo mi ostade žao što nikad ne dovršismo našu započetu partiju
stonog tenisa započetu još davne 1979. Ili 1980.) A obojica smo bili žestoki
stonoteniseri, ja kao gimnazijalac, a Vlado kao moj profesor. Pored tenisa Vlado
je bio i izvrstan odbojkaš (navodi kako su on i Božo Šapina-profesor tjelesnog
pobijedili cijelu ekipu koju je sastavio profesor Bekavac Tomislav (takođe
profesor tjelesnog u Gimnaziji). Uspješan je bio i kao šahista , dobro se nosao
sa mlađim Zelić Brankom, ali Zdravku Zeliću (danas čuvenom doktoru) nije
mogao pera odbiti, kako sam priznaje).

Njegov pogled na Gimnaziju nekada i sada:

„Odnos prema radu i disciplini je prije bio drugačiji, odgovornost i ozbiljnost
puno veći, više se gledalo znanje, a manje ocjene, ali je i onda kao i danas bilo

natprosječno inteligentnih, čestitih i marljivih učenika s kojima je pravo
zadovoljstvo bilo raditi. Kolektiv je bio kompaktniji (bez grupašenja) i poslije
sjednice nastavničkog vijeća svi su zajedno odlazili na piće, mezu, janjetinu...
Navodi i jednu budalaštinu iz onog prijašnjeg vremena a to je normiranje
ocjena , tj. svaki je profesor dobio normu prolaznosti za svoj predmet i ko to ne
postigne, odbija mu se od plaće (valjda je to bilo po uzoru na radnike u
fabrikama koji su imali svoje norme u proizvodnji, ali i to je bilo pa prošlo).
Prosvjeta je uvijek dijelila sudbinu države u ekonomskom smislu –stabilnija i
jača država –bolja plaća u školi, i obrnuto, ali ističe da je ona uvijek bila
srozana u odnosu na radničku klasu i jedino je pred sami rat u Markovićevo
doba plaća drastično povišena i iznosila je negdje oko 1.500 KM (preračunato
ondašnjih dinara).


Vlado poručuje mlađim kolegama:


„Poštuj svoj posao , sebe, pa će te i drugi poštovati“.
Poslije višedecenijskog prosvjetarskog rada otišao je u zasluženu penziju
(mirovinu) poslije 37 godina rada u Gimnaziji te mu iskreno i odsrca želimo još
mnogo zdravlja i sreće u tihoj luci mirovinskih dana.


Iz knjige „Bugojanski književni portreti, 2011.) Viktor Dundović, prof.

Laka mu bila Zemlja Bugojanska. (04.04.2021.)