Slika kućice i dvorišta mog djetinjstva još mi pred očima


Držim stari dokument u rukama. Požutjeli papir. Izlizan. Istanjio. Nije ni čudo. Datum izdavanja je 8. 11. 1961. godine. U zaglavlju ćiriličnim pismom piše: Izvod iz matične knjige rođenih. Opština Bugojno, Srez Jajce. Tako tad bilo.

Formular je ispunjen latiničnim pismom. Podaci su upisani rukom, plavim naliv perom. Rukopis lijep, uredan, slova pravilna, pravi krasnopis.

Stoji: 26. 10. 1961. u 20 sati, rođena Kolovrat Sonja, pol ženski. Otac: Stipo Kolovrat, majka Mara rođena Kuna, narodnost: Hrvat i Hrvatica, zanimanje: radnik i radnica. Mjesto rođenja djeteta, točnije mene, Dom Narodnog zdravlja, Bugojno, ulica  Alekse Šantića.

To je tamo iza “ženske pijace”. E, znam, spominjala  mati i više puta kako sam rođena u Starom porodilištu ali to bijaše već kasnije kad je u Bugojnu postojao novi Dom zdravlja.

Ne rekoše mi je li se rođenju sestrice jako  obradovao moj tada već dvoipolgodišnji brat Zdravko. Roditelji sasvim sigurno, eto nakon sina stigla i kćerka u braku koji je 10 godina bio bez djece.

Mati se udala sa 17. Bila je to 1949. godina. Spominjali često roditelji kako se radilo a nije imalo. Mati mlada a otac 11 godina stariji od nje. Oboje radili u restoranu Jadran, na uglu u vrh bugojanskog korza. Da ne spominjem nazive ulica …Bilo bratstva jedinstva pa tko zna koje ime danas nosi …Ulica ljiljana, Armije BiH ili slično.

Odatle mati počela raditi u hotelu Bosna  a otac u Tvornici kože. Po povratku iz rata ….da ne pričam iz koje vojske ..o tome nekom drugom prigodom …teško se branio od slabosti ka alkoholu pa ugostiteljstvo i ne bijaše više branša za njega.

Stanovali najprije po iznajmljenim smještajima. Tamo s početka pedesetih godina kupiše malu kuću u Štrosmyerovoj ulici. Kućica koja do tada bijaše ljetna kuhinja bolje stojeće obitelji Pavić, postade dom obitelji Kolovrat. Otplaćivala se godinama, u ratama, požutjele priznanice o uplatama iz pedesetih i šezdesetih godina, još stoje u kutiji s dokumentima u Bugojnu. Malene prostore kućice od jedne kuhinje i dvije sobice, kasnije dopuni  dograđeni špajz te s druge strane hodnik.

Slika kućice i dvorišta mog djetinjstva još mi pred očima. Ulaz u dvorište. S desne strane travnati dio, štrik za sušenje veša, pumpa za vodu, šupa u kojoj je kasnije otac radio a s lijeve bašta koja bi u proljeće oživjela pod maminim rukama …uredni redovi krumpira, mrkve, luka, krastavaca, pa uz kuću maleni cvjetnjak sa zumbulima, tulipanima …

O kako se dobro sjećam probeharalog drveća. Imali smo uokrug dvorišta sedam stabala šljive, dvije kruške i jednu jabuku. U bijelo okrečena stabla. Kućica niska. Kad smo porasli, s njenih prozora moglo se dohvatiti cvijeće u cvjetnjaku. Ali, to su već kasnija sjećanja …

Sad je godina 1961. – godina moga rođenja. Krstili me u bugojanskoj crkvi svetog Ante Padovanskog već s početka studenog. Mati nije bila na krštenju, takav valjda tad bio običaj. Na rukama me držala kuma Ivanka Kuna koju sam kasnije rijetko susretala i o kojoj danas skoro ništa ne znam.

Otac često pripovjedao kasnije ...Sonja? Veli svećenik: -Nije to neko naše ime. Evo dajte djetetu ime Sofija. Jest, otac se nije dao smesti, pa ime ostalo po njegovom, onako kako je čitao kod Dostojevskog.

Ta zima 1961. na 1962. bila jako hladna. Sve smrzlo. Snijega i do metra visine. Noći hladne. Loži se u kuhinji  šporet na drva. A novorođeno dijete slabo spava. Pa ne mogu ni odrasli.

Pripovjedala mati kako su me stavljali u deku, na dva kraja deku oboje držali i ljuljali. pa čim im se učini da sam zaspala, polako spuste deku na ležaj a ono opet …uaa …uaaa …pa tako ponekad i do jutra.

S tim u vezi i brat nije bio boljeg iskustva. Imao često zadatak paziti bebu, uspavljivati ljuljajući krevetac, tad bešiku. Dijete plače pa mati iz druge sobe pita:

– Ljuljaš li Zdravko?

– Lulam, lulam, protepao bi brat.

– A kako ljuljaš kad dijete plače, prigovorila bi mati. Ljuljaj, ljuljaj!

Eto, tako nekako bi na početku, zimu prezimili, mene odljuljali …

Sonja Breljak

Text vijesti