Vremeplovska knjiga za dušu, srce


Već u predgovoru svoje knjige ingeniozni autor je posve u pravu kad kaže da je period između 2. svjetskog rata i ratova krajem 90-ih „neopravdano zapostavljen“, a ja bih na ovo dodao da je baš taj period bio ako ne jedina onda zasigurno najsvjetlija tačka u našoj mračnoj i krvavoj povijesti tuđinske okupacije, tegobnog života, krajnje neizvjesne budućnosi i najčešće zlosrećne sudbine pa unazad posljednjih 500 godina. I jedini period za kojeg možemo reći da smo bili svoji na svome, ratovali, potom gradili, izgrađivali za sebe, napredovali, odlučivali o svojoj sudbini, iz zaostale poljoprivredne zemlje izrasli u razvijenu industrijsku, vojnu i političku silu kao bivša Jugoslavija i u njoj Bugojno među 5 najrazvijenijih gradova (od tadšnjih 150 gradova Jugoslavije) po privredi, ekonomiji, komunalnoj infrastrukturi, sportu, kulturi, obrazovanju, kadrovima...

A o tadašnjem Bugojnu od samog početka poslije 2. svjetskog rata pa do njegovog uspona do samog zenita tako zorno, sveobuhvatno, emotivno, duhovito, eruditski kompleksno kao nepopravljivi i vječiti entuzijasta i to onaj pravi, izvorni, plemeniti širokogrudi Bugojanac koji ovom knjigom poklanja svome gradu neprocjenjivo vrijednu riznicu (sa)znanja, dokumentarnih podataka, svjedočanstava iz prve ruke i sa lica mjesta, fotografija, slika, sjećanja iz zaboravljenog vremena Bugojna i mnogobrojnih generacija koje utkaše svoje zlatne niti u tadašnje čudesno bugojansko platno jednog od najljepših i za život i rad najpoželjnijih gradova i to ne samo za Bugojance već i za mnoge druge koji dođoše trbuhom za kruhom i tu se zadovoljni skrasiše i lijepo proživješe sve dok ne buknu novi rat 90-ih i sve uništi vrativši nas unazad pa skoro cijelo stoljeće. Lista nam profesor Menjak svoju obilnu knjigu (pri)sjećanja predočavajući nam vremensku panoramu različitih segmenata života i rada tog sada već davnog vremena unazad čak 60 i više godina a to sve postoji još samo u živom sjećanju ne baš previše pojedinaca -vremešnijih Bugojanaca među kojima se samo Menjak odvažio da to pretoči u još jednu toplu i zanimljivu knjigu (već 3. po redu) kao vječni podsjetnik na to kako je nekad i šta bilo u tadašnjem starom Bugojnu.

Kao neumorni istraživač po moru sjećanja izvadi nam Menjak obilno i dragocjeno blago iz davno potonulog bugojanskog Titanika i to kao zlatni predstavnik te zlatne generacije i sada gledajući sa vremenske distance iz današnjeg (ne)vremena bremenitog svakojakim zlom i nevoljama više je nego očigledno da to bijaše i, nažalost, jedino zlatno doba u višestoljetnoj krvavoj i okrutnoj našoj povijesti jer smo samo tada bili istinski svoji na svome, ratovali za sebe, izgrađivali zemlju za sebe, išli velikim koracima u svijetlu budućnost, bili vojna i politička sila, bili smo krojači i gospodari svoje sudbine a o čemu nam zorno i vjerno svjedoči sve i do jedna stranica ove briljantno i jedinstveno minuciozno napisane bugojanske knjige, i to ne samo bugojanske već i bosanskhercegovačke, jugoslovenske kao trajni zlatni pečat sjećanja na to neponovljivo veliko i bez ikakve sumnje lijepo i sretno doba kada se živjelo doista ljudski kako istinski i dolikuje čovjeku socijalizma kao najplemenitije i najhumanije ideje u povijesti čovječanstva. Tako iz prve ruke dobivamo svjedočanstva o DTV „Partizan“ (Društvo tjelesnog vaspitanja); bugojanskim šahovskim počecima i kasnijem turniru među kojima je bio „Peti turnir 1986. godine 16 kategorije što je do tada bio najveći šahovski turnir u povijesti šaha“ a sa učešćem 6 svjetskih šahovskih prvaka“ – a što je Bugojno svrstalo u svjetsku šahovsku povijest; tu su i jedinstvene radne akcije kao jugoslovenski pa i bugojanski fenomen sa posebnim osvrtom na pošumljavanje tada ogoljene Gorice 1958.; tu je spomen i na izgradnju planinarskog doma u Dubokoj; služenje nekadašnje vojske (JNA), ZOI (Zimske olimpijske igre 1984.; kolektivno irgetovanje kod susjeda i to dobrovoljno bez plaćanja što je trajalo pa sve do kraja 80-ih prošloga stoljeća; književna pripovijest o počecima Bugojanske gimnazije, đačkim nestašlucima ali i prvim javnim proslavama mature (njegove 9. generacije maturanata) i najljepšim uspomenama iz školskih klupa; podsjećanja o prvom vozu u Bugojnu ali i živo prisjećanje na njegovu posljednju vožnju; obući iz tog doba, novčanicama, praktičnim predmetima za život...

Sve u svemu ovo je pravi zbornik poslastica kojima je naš grad odvajkada obilovao u pogledu društvenopolitičkog života i rada: pa pored loptaških sportova (nogomet, rukomet, košarka), tu su bokserski klub, pa šahovski, skijaški a sve je ukusno aranžirano zanimljivim i duhovitim pikanterijama i malo poznatim detaljima i informacijama.

Cijela knjiga je prožeta lajt motivom odgojno-obrazovnog karaktera a što je svojstveno svim a pogotovo ponajboljim pedagozima koji znaju i umiju s neizmjernom ljubavi i stručnošću izaći uspješno na kraj i sa najnestašnijim đacima, ali i najtežim profesorima.

Vremeplovska knjiga za dušu, srce, prisjećanje na vrijeme ponosa, dostojanstva, neponovljivog entuzijazma, duhovnog i intelektualnog uzleta u visine prije toga nezamislive i nedostupne za običnog čovjeka i grudu na kojoj je ponikao tavoreći i životareći stoljećima čekajući svoju životnu priliku da prodiše punim plućima u slobodi i sveopćem dobru i mogućnostima.

Bugojno je obogaćeno još jednom jedinstvenom i dragocjenom knjigom koju će svaki Bugojanac sa užitkom pročitati i imati u svojoj kući.

I da završim ovo književno lamentiranje o Menjkovoj i 3. knjizi o Bugojnu stihovima:

Cvijetu sjećanja

nije svojstven

miris zaborava.

infobugojno/Viktor Dundović