Puna kuća ostade prazna


Život je oduvijek pisao romane. Davao i uzimao, kako koga zapadne. Koliko god da se trudimo, neka poglavlja se samo dese bez ikakvog reda i smisla. Niti te ko pita, niti ti sam znaš kako dalje. Samo bahnu i sve u tebi prepolove.

Pa se sjetih tako Munire hanume. Troje djece rodila, odškolovala i odgojila. Najstarija kći udade se negdje u Hrvatskoj u domaćinskoj kući.

Lijepo živjela i sama dvoje djece rodila. Trbuhom za kruhom pođoše za Njemačku. Lijep posao muž dobio i stadoše brzo na noge. Taman kad su se skučili i činilo se da su sve postigli, ko iz vedra neba život ih iznenadi.

Vraćajući se kući iz vrtića, sa svojom kćerkom od šest godina, naleti kamion sa krivine, otkazaše mu kočnice i pravo na njih dvije. Džaba i pješački prelaz i zeleno svjetlo. Iza nje ostade maksum, sin od osam godina. Tijela prevezoše u Hrvatsku i tamo ih i ukopaše. Munirino srce baš kao od stakla prepuklo. Život tjerao dalje a ona se pitala zašto se baš njoj to desi, što rekli ljudi „ni mrava nije zgazila.“ Ako je kome mogla pomoći rado bi pomogla i nikome nikad nije nažao učinila.

Ubrzo muž joj pade na postelju od moždanog udara. Devarala oko njega a valjalo sve ostalo namiriti. Kad svi zaspu ona sjedi do prozora i gotov jutro tako dočekaj. Pitala se ali odgovora nikada nije našla. Najgore joj bilo što bar ne može otići na mezar pa proučiti. Dan za danom prolazio a tuga nikad nije iz srca izlazila. Srednja kćerka se lijepo udade i dobi blizance, dva sina. Dođi često Muniri dovedi djecu nebi li se bar malo sa njima zadeverala. Osmjehne se Munira njima i poigra, ali kad odu ona opet sa svojom tugom ostane. Taman kad čovjek misli da nema ništa gore još da mu se desi, život uvijek nađe put za iznenađenje. Tog majskog dana najmlađi sin, vraćajući se iz škole nastrada.

Džeparoši u tramvaju oteše ženi tašnu i potrčaše prema zadnjem dijelu u kojem se on nalazio. Otvoriše silom vrata da pobjegnu i izguraše par ljudi zajedno sa njim. Kako ne bi ispao on se huda uhvatio za prečku na sredini, ali kako bi visok a tramvaj brzo išao, zakači glavom za kapu od semafora i pade. Šanse da preživi su bile nikakve.

Rekli su da će srce izdržati najviše dan-dva, al' mlado srce šesnaestogodišnjaka kucalo je još sedam dana. Razli se tuga, a Munirino srce ionako krnjavo nanovo prepuknu. I nanovo milion pitanja bez ijednog odgovora. Sedam godina iza toga muž joj preseli. Munira dobi tri infrakta, operisa srce i nedugo iza toga ode i ona.
Puna kuća ostade prazna. Ostale su neizrečene riječi. Ostali su zarobljeni osmijesi. Ostala je tišina.

Kao svjedok da su postojali napisah ovu priču. Završit ću je divnim slovima moje Jasenke, u kojima svako od nas treba zastati, jer nikada se ne zna šta nosi dan a šta noć.
"Kadgod ste sa ljudima koje volite, budite takvi kao da ih vidite poslednji put... Kadgod ste sa onima koji vam znače, ne štedite na ljubavi, ne ostavljajte nikada za sutra, jer verujte,... nikad se ne zna. Uvek nađite vremena za one koji su vam u srcu.

Znam da zvuči surovo, ali jedina istina je da se nikada ne zna koji je to poslednji dan koji delimo. Kadgod ste sa onima koji su vam po srcu bliski, pomislite da je baš ta bliskost ono životno napajanje. Nahranite dušu bliskima, jer verujte... nikad se nezna... I džaba se pomeramo s' mesta. Džaba žmurimo i ''ne žellimo da mislimo i mračimo'', kadtad se desi da neko siđe tu jednu stanicu ranije sa ovog voza u kome smo svi đuture. Taman smo za tu jednu stanicu zakasnili. Tada bude kasno što nismo rekli, a hteli smo, što nismo stigli malo više, a mogli smo. Bude kasno sve što se ostavilo za posle.

Zato, kadgod ste sa ljudima koje istinski volite, budite takvi kao da ih vidite poslednji put. Volite ih sada, kažite odmah koliko vam znače i ne ostavljajte za sutra. Hiljadu.... Milion puta ćemo se prevariti. Isto toliko puta iznova voleti kao da je poslednji put.
Toliko da više nećemo znati drugačije. Osmislićemo time život. Sve do tog poslednjeg puta kada će neko sići na stanici, uvek jednoj ranije... Nije ovo bilo mračenje. Ovo je život... Sa onima koji nam znače uvek treba da je sad i odmah. Volela bih da su mene na to na vreme podsetili. Još više bih govorila da je volim, češće podsjećala koliko mi znači... Sada je kasno. Sišla je dijve stanice ranije, a nadala sam se da za sve to imam kad."