Život je samo tren, govorili su nekada stari ljudi


Život je samo tren, govorili su nekada stari ljudi. A mi im nismo vjerovali. Danas pogledamo kalendar, a nešto nas presiječe. Je li to moguće?

Oni kojih do juče nije ni bilo, danas su zreli ljudi, sve se okrenulo naopako, a naš život sve više liči na sokak koji se sužava. Došlo je vrijeme da poznajemo mnogo više mrtvih, nego živih ljudi, a da nas ovi, što su od juče mladi, više ne razumiju. A ni mi njih.

Kao da smo dio neke velike knjige, pa je neko, ko tu knjigu čita, odjednom okrenuo stranicu, i ništa više nije kao što je bilo. Radnja teče u sasvim dugačijem smjeru, likove više ne razaznajemo, znamo samo da je blizu posljednja stranica, ona na kojoj piše : kraj. I bojimo se sutrašnjeg dana.

A vrijeme, kao mutna voda, teče kroz prste, sve brže, zaustaviti ga nikako ne možemo, pa bježimo što dalje, u mrak prošlosti, pod očne kapke, u duboki bunar uspomena, u san u kojem sve izgleda ljepše i bolje nego što je bilo. U mozaiku sjećanja obične stvari svijetle kao zvijezde : dodir prstiju, pogled, mala avlija u zelenilu, riječi koje drhte u sumraku, piće mladosti, zaboravljene ljubavi.

Neka izlizana drvena kapija, već naherena od starosti, u tom snu izgleda kao ulaz u dvorac, zalogaj koji si podijelio s nekim dragim – kao bogata gozba, slučajni susret kao dio nekog slavnog filma, mala šetnja kao čudesna melodija. Izvlačimo, tako, iz tog bunara uspomena jednu po jednu sliku, brišemo prašinu s nje i dugo je gledamo.

Bože, kako je to bilo lijepo! Samo što to ovi danas ne mogu razumjeti, kao što ni mi ne razumijemo njihove pjesme u kojima se ne pjeva već recituje, njihovu zaluđenost telefonima i fejsbukom, njihove minđuše i tetovaže, njihove navike. Kako da im objasnimo zašto smo vezani za tolike obične stvari, za ljude, predjele, knjige, za sjećanja koja danas nikome ništa ne znače? Kako, recimo, da im objasnimo koliko je nekada za nas bilo važno korzo i šta je to, na kraju krajeva?

Vjerovatno bi rekli da s nama nešto nije bilo u redu, čim smo satima znali šetati u krug, da bismo razgovarali, da bismo vidjeli i bili viđeni, da bismo pokazali novu garderobu i upoznali novu simpatiju. I otišli kući puni mirisa ljeta, vrelih pogleda i uzdrhtalog srca. Oni to ne mogu razumjeti. Korzo je bilo pozornica na kojoj smo svi bili glumci. Tu smo se upoznavali, družili, udvarali se, pričali, ili jednostavno dangubili, tada, kad smo uzimali beskrajno vrijeme ispred sebe i kad je mladost izgledala kao cesta bez kraja.

Ne možeš se sjetiti kako je to, zapravo, počinjalo, ko je prvi kretao kružnom stazom koja ničim nije bila obilježena, ali se tačno znalo kuda se i dokle ide, gdje se okrećeš pa ideš nazad, koliki je razmak između jednog i drugog reda šetača, kako se u krug ulazi, a kako izlazi. Ne znaš ni kako su I zašto nepisana pravila svi poštovali, pa se nikad nije dešavalo da se krug šetača razbije, da neko poželi da krene drugim stazom, ili da se obijesni momci posvađaju ili potuku dok su na korzu. Uvijek bi se najprije dogovorili, pa se izmakli, u mrak, da ne smetaju drugima.

Bilo je to pitanje časti. Na korzo smo svi žurili, pa onda satima stajali i posmatrali šetače, sve dok ne bismo i sami ušli u krug, s nekim do koga nam je stalo. Korzo je bilo naša staza ljubavi, staza mladosti. Stariji su išli u kafane i među šetačenisu dolazili. Bila je to rijeka koja se u sebe samu ulijevala, rijeka koja i danas zna da izroni iz sjećanja i proteče našim žilama. I učini da se dugo smiješimo, bez razloga. Šetnja je počinjala u prvim večernjim časovima, a ja bih, pravo iz avlije, izlazio na korzo. Išli smo do ugla gdje se nalazila Robna kuća, pa nazad do Robne kuće "Borac". Danas, u mom snu, to i nije bila šetnja.

Čini mi se da smo lebdjeli iznad tla, puni svjetlosti, puni snage, zvijezde smo mogli dohvatiti kao od šale. A onda se vrijeme prelomilo na dvoje. Prestali smo nekako svi odjednom, kao da nam je neko svima oduzeo mladost, preko noći, i neće da je vrati. Upali smo u nekakvo namrgođeno vrijeme, kao u duboki ponor, i crni vjetar je rasturio i razbacao i nas i naše uspomene, da se više nikad ne sastavimo. Ostalo je samo zlato sjećanja, ostale su male slike, koje čuvamo ispod kapaka očnih. Pa ih ponekad, u tišini, izvučemo iz tame, da ih pregledamo, i da uzdišemo.

Ej, mladosti….