Direktori Gimnazije


Bijaše to negdje odmah po završetku rata u Hrvatskoj. Je li prva ili druga
teška i tegobna poslijeratna godina 1996. ili 1997. okolica Knina i neko
selo blizu granice.

Porušeno, spaljeno, kriza jer je rat isisao svu kešovinu
iz države, nema se, hrana (pre)skupa. A jesen je prohladna i
nagovještava još žešću nadolazeću zimu za koju se mnogi po staroj
tradiciji spremaju za svinjokolju kako bi se zima lakše prebortala uz
suhovinu.

A skupa krmad, a besparica. Niko od Hrvata i ne pomišlja otići
do Srbije preko granice gdje su svinje ma budzašto u odnosu na
Hrvatsku. Isto tako ni iz Srbije se niko ne usuđuje preći u Hrvatsku jer je
mnogo krvi palo i rane su još vruće.


Međutim, uvijek se nađe neko suludo hrabar da učini nešto na što niko i
ne pomišlja jer računa da bi zarada mogla biti velika pa se vrijedi malo i
zarizikati.

E ta junačina je bio jedan Cigo srbijanski odnosno Zlatni zub,
kako ga nazva moj drug i profesor Ratko Menjak koji mi tako sugestivno
prepriča ovu dogodovštinu da ne odoljeh da je ne pohranim u jednu finu i
istinitu priču.

Zlatni zub je u neki svoj prastari kombi potrpao 15 krmadi,
divlji pogranični prelaz bez kontrole i na teritorij Hrvatske. Ma za pola
sata se oko njega skupi desetine ljudi da povoljno pazare i osiguraju sebi
zimnicu. Ide lova kao luda a idu isto tako krmad, zadovoljan Zlatni zub a
još zadovoljnije mušterije jer su jeftino prošli. Niko i ne spomenu rat i ono
šta je bilo i kako jer život te ne čeka i ne pita šta ti misliš jer da bi se
živjelo mora se jesti, stomak i zima ne pitaju šta je ko bio ili nije i kako je
nedavno sve bivalo.


Napokon dođe na red jedan čovjek koji je bio poznat ne kao on, već ono
i onakva kakva je bila njegova žena o kojoj se nadaleko pripovijedalo kao
o ženi za koju se kaže jedna glava a hiljadu jezika.

Ma ni desetine žena i
ljudi je nije moglo nadgovoriti kad ona uzme riječ i nema tog lonca kojem
ona ne bi iznašla dobra poklopca. Ma rafala ona gore od sijača smrti
(jugoslovenski mitraljez poznat kao osamdesetčetvorka ili popularno
Sijač smrti sa redenikom od 2.000 metaka i to duplog punjenja i danas je
jedan od najboljih mitraljeza svijeta). I osu ova torokuša dugi rafal riječi
prema Zlatnom zubu:
-Ti si lopov, varalica, i prošle si godine prodavao ovdje krmad koja su bila
slaba, bolesna, nikakva (a nije ništa istina od toga ali njoj to nije bitno jer
ona smišlja, stvara, izmišlja svoju priču montirušu u sekundi svakome i

za svakoga da niko nije u stanju ni zaustiti da joj šta kaže jer ona to sipa
kao iz rukava i to nekakvim visokim, jakim, iritantnim, goropadnim
glasom da se svi počeše odmah razilaziti jer kad, kako su je zvali „ONA“,
padne u vatru riječi tu malo ko izvuče živu glavu...


Pokuša Cigo nekoliko puta da nešto zausti, da kaže, da uzvrati, da
negira... Ma kakvi, bolan, to je bilo kao da slabašna ptičica svojim
glasićem pokuša nadjačati jaku oluju...


I muž poteže svoju halapaču za ruku i pokušava nešto da joj kaže... Ma
kakvi... Nema šanse...
Ma prođe i desetak minuta neprekidne verbalne baražne paljbe ženskog
sijača smrti...


Cigi puče film, uze joj čovjeka za lakat i povede ga iza kombija. Kad se
malo zakloniše od ubitačne paljbe, Cigo raskopča kožnu jaknu a za
kaišem utaknut bljesnu pištolj Zastavin tetejac. Muž sijačice smrti
ustuknu korak unazad uplašeno. Cigo kaubojskom brzinom trgnu pištolj
a ovaj instinktivno podiže ruke uvis i bez kapi krvi u obrazima promuca:
-Nemoj, Cigo, majke ti, evo ti pare samo ne pucaj...
-Ma ne bre, evo tebi pištolj i okrenu ga drškom prema jadničku nasmrt
preplašenom koji jedva promuca:


-Maaaa šššttta ćććeee mmmennniii pištolj, neeećću...
-Ama, uzmi bre ovaj pištolj i odi ubij ono, pokazujući prema njegovoj
halapači koja i dalje nesmiljeno riga vatru riječi na Cigin račun...
-Ubij, bre ovo, idi u zatvar zato, ali proživi ostatak života kao čovek, bez
ove zveri od žene, ako se ovo može nazvati ženom...
Bugojno, 02.08.2019./Viktor Dundović