Ovog velikana bosanske književnosti je najviše ubila tuga i nepravda učinjena njegovim najmilijim.


Ovog velikana bosanske književnosti je najviše ubila tuga i nepravda učinjena njegovim najmilijim.

U oktobru ove godine navršava se godišnjica smrti bosanskohercegovačkog novinara, pjesnika i prozaiste Halila Džananovića.

Tog kišnog maja 1952. godine, dok su munje parale nebo, ispod malog krova Mehine kuće u Podosoju rodila je majka Fatima svog prvog sina i dala mu ime Halil. Četiri brata i dvije sestre, kuća mala a sofra puna. Kao prvo dijete Halil je od malih nogu pokazao da ima čelični i slobodan duh koji je birao sopstvene puteve.

U svojoj petnaestoj godini seli sa porodicom u Bratunac. Provodeći često vrijeme sa djecom na Drini nije ni slutio da će ta rodna rijeka uz koju je rastao biti doživotni pečat uz njegovo ime. Radoznao i željan znanja, sa nepunih osamnaest godina odlazi za Beograd. Zapošljava se i paralelno upisuje Pravno – poslovnu  školu a poslije pravo.

Ali kad talenat dođe sa rođenjem uzalud je bilo osporavati ga. Sve je češće pisao i objavljivao u Politikinom zabavniku. Nakon osvojene prve nagrade za pisanu riječ, koju velikodušno poklanja u uži krug porodice, postaje članom književnog kluba Nikola Tesla u Beogradu. Učestvovanjem na radnim akcijama imao je priliku čitati poeziju preko radio valova za udarnike koju su gradili tadašnju SFRJ.

Početkom devedesetih bio je primoran napustiti Beograd, tražeći za sebe jedno mjesto pod nebom. U ratnoj oluji njegova rodna kuća bijaše spaljena zajedno sa roditeljima u njoj, to jedino svetište u koje se uvijek vraćao nakon svojih boemskih letova.

Prva knjiga pjesama koju je napisao sa naslovom, “Pjesme namijenjene vatri“, koja nažalost nikad nije ukoričena jer je izgorjela zajedno sa roditeljima. Izgubio je dvije sestre u djetinjstvu i još jednog brata u ratu. Ovog velikana bosanske književnosti je najviše ubila tuga i nepravda učinjena njegovim najmilijim.

Početkom devedesetih obreo se u izbjegličkom kampu Utrecht u Holandiji. Nedugo nakon dolaska učestvuje u dokumentarnom filmu o masovnom progonu i etničkom ćišćenju svojih sunarodnjaka u BiH. Film pod nazivom, „Pun mjesec iznad Bosne“, je osvojio nagradu u Amsterdamu i Tilburgu.

Njegova intelektualna moć, britak um, elokventnost i nadasve hiljade pročitanih knjiga od Sigmunda Frojda kojeg je često citirao tokom naših razgovora pa do omiljene Luize Hay, izbrusile su tu pjesničku olovku koja je u njegovim rukama stihovala savršenu poeziju. Na taj nesvakidašnji i izvanzemaljski talenat i krik za pravdom uspio je sa pjesmom, „ČUJ EVROPO“, privući pažnju Evropske zajednice koja mu je nudila publikaciju poezije. Njegov komentar na tu ponudu je glasio:

– Ne treba mi sponzorstvo ćorave Evrope.

Te iste Evrope koja je ćutke posmatrala kako se vrši genocid u Srebrenici. Ako imalo imamo bosanskog u sebi, dužni smo da nikad ne zaboravimo veličinu i dostojanstvo njegovih šest riječi koje je tada izrekao. Umjesto tom bogumilskom dignutom rukom koju vijekovima pokušavaju da spuste i ukrote, ovaj bard zlatnog pera svojom poezijom prkosi učinjenoj nepravdi i zlu.

I kunem se,
Kletvom ću na kletvu.
Kletvom i molitvom
Da mi se kletva usliši.

Nepotkupljiv, kad je u pitanju njegova zemlja Bosna, odbija ono posljednje u životu što nije postigao. Priliku da napravi pjesnički svjetski uspon. Ali Halil nije pisao poeziju, on je živio i umirao u svakoj pjesmi. Nebitne su mu bile brojke prodatih knjiga i njihovo promovisanje. Halil je tragao za istinom i činio je sve što je u njegovoj moći da bude bar jedan tračak svjetlosti kroz poeziju ljudima ka osvještavanju i samospoznaji.

Nesebični angažmani koji su uslijedili iz izbjegličkog kampa pa sve do zadnjeg dana njegovog života su zlatni ramovi kojima je uramljena Halilova lična karta. Bio je komentator ispred BiH izbjeglica na internet stranici holandske televizije K.R.O u vremenu kad se odvijala anketa o stravičnom genocidu počinjenom ispred trupa UN-a.

Bio je učesnik u emisiji, Deset godina Tribunala na TV-West. Pet godina je bio voditelj i urednik Radio Bosna, koji se emitovao iz amsterdamskog studija. Za višegodišnje praćenje i izvještavanje o kulturnim dešavanjima, manifestacijama vezanih za rodnu grudu, promovisanjem i književnim uspjesima svojih sunarodnjaka biva nagrađen od SSDBiH Holandije. BiH Platforma 2004. godine je Džananoviću dodijelila titulu za najuspješniju ličnost godine. S punim pravom je nosio tu titulu koja je bila rezultat njegovog neumornog i svesrdnog rada da na najbolji mogući način promoviše svoju domovinu.

Na Festivalu poezije mediteranskih zemalja 2005. godine, dobio je specijalno priznanje.

Bio je dopisnik više novinskih i elektronskih izdanja kao što su, Dnevni avaz, list Platforma u Holandiji, list Bosančica u Belgiji, holandsko izdanje Zeg – Nieuws, online portala Tacno.net, Doznajemo.com, Avlija… Saradnik u aktuelnom TV Hayat i radio emisiji, Most, za dijasporu. Učestvovao je na II kongresu Svjetskog saveza dijaspore BiH održanom u Sarajevu 2004. godine.

Mnoge pjesme su mu prevedene na engleski, holandski, makedonski… Ujedno su zastupljene u dokumentarnim filmovima kao što su: Deset godina Tribunala, TV West, Den Haag, Tv Hayat.

Posljednjih deset godina života mnogo se angažovao u Zajednici sandžačke dijaspore u Holandiji. Sandžak je smatrao drugom domovinom iako posljednjih godina svog života nije putovao, izrazio je želju da jednom poljubi sandžačko tlo. Nažalost ova želja nije ispunjena. Smrt je bila brža.

Na insistiranje njegovog dugogodišnjeg prijatelja, kojeg je zvao pobratim, Enesa Nuhovića, svjetlo dana su ugledale njegove zbirke (poezija i proza) pod nazivom, „Tragač“ i „Kobac“. Sve troškove štampanja knjiga preuzela je Zajednica sandžačke dijaspore Holandije. Neizmjerno se zahvaljuju svi njegovi čitaoci Enesu Nuhoviću i ZSDH koji je pokrenuo inicijativu i istrajao u tome da njegova zbirka nađe put do javnosti.

Na kraju ovog njegovog nimalo laganog životnog puta, kojeg guram sa tugom u rečenice, ne mogu vam dragi čitaoci objasniti kakva je tuga, kad svom najboljem prijatelju i UČITELJU, koji mi je bio uzor, pišem ovaj tekst u nadi da ću zajedno sa njegovom poezijom dobiti bitku sa zaboravom. Jer smo dužni da pamtimo velike ljude koji su obilježili zajedno sa nama jednu krvavu epohu. Reći ću s pravom da je Halil bio jedan od najvećih pjesnika koje je Bosna iznjedrila u zadnjih pedeset godina. Nadam se da ćemo jednog dana ugledati njegovo ime u Društvu pisaca Bosne i Hercegovine, evo iskoristiću šansu da apelujem na njih.

Imala sam čast da to divno biće i velikog čovjeka britka uma i izvanzemaljskog talenta upoznam krajem 2012. godine. Poezija je spojila i napravila neraskidivo prijateljstvo do zadnjeg dana njegovog života. Nesebično se zalagao da se ljudski um prosvijetli i oplemeni kroz pisanu riječ i poruke koje je u svojima pjesmama ostavljao.

Mina Imširović, pjesnikinja

Halil Džananović

Enes Topalović, prozaik i poeta (Laureat VBZ nagrade, za roman: “Na kraju svega“ 2009.

Moj Haver, Halil Džananović Drinski, r.a.

O njemu i njegovom stvaralaštvu ne mogu i neću stručno, književno-kritički. O njemu moram onako ljudski i prijateljski.

Jedan je od rijetkih posebnih prijatelja i kolega koji je insistirao da se pozdravljamo «temanom», posebnim pozdravom kojeg sam slučajno pomenuo u jednoj mojoj pjesmi. Drinski se toliko  oduševio tim starim arapskim pozdravom da me stalno «temanio», a ja mu uzvraćao, naravno. Taj pozdrav se ne izgovara već se samo zove «teman», a koristi se gotovo isključivo kod velikog poštovanja onog kome je upućen. Šutke se stavi desna ruka na srce, zatim se sa grudi dlan desnice prinese bradi, te prisloni na usne i stavi na čelo. Umjesto pozdrava i selama mi smo pri komunikaciji pisali ili izgovarali samo: «Teman, haveru!»

Teman ti, Veliki Haveru, rahmetullahi alejhi!

Prvi put pišem o pjesniku (i piscu) čiju knjigu nemam. Imam samo mnoge njegove stihove u duši. Kupio sam ih, kao rasuto biserje, tu i tamo po internetu, po blogovima, po internet stranicama i časopisima. Pjesnik o kojem govorim se nije borio da izdaje knjige, kao ni ljude. Poslije izdavanja njegovog Bošnjačkog naroda u bosanskom ratu od 1992-95, u kojem je izgubio roditelje i brojnu rodbinu, izdao je samo jednu jedinu knjigu stihova – «Tragač», 2013. (Ako sam dobro upućen, prije pomenutog rata imao je dvije zbirke pjesama kojih nigdje nema. Čak ih ni on sam nije imao, nestale i one u ratnim zbivanjima.) Ali, iako je objavio samo jednu zbirku pjesama, njegova ljudskost i stihovi ostavili su utiske i otiske kod mnogih koji imaju bar malo duše, koja je imala sreću da se sa njima sretne bilo kako. Nekim lirskim dušama su čak i život promijenili, nabolje naravno. A mijenjati ljude i svijet nabolje mogu samo veliki duhovi.

Halil Džananović (Drinski) je bio jedan takav sa džinovskim duhom u sebi, koji je dovodio do metamorfoze svega i svakoga sa kim se susretne. Poseban čovjek i poseban pjesnik. Imao sam čast i zadovoljstvo da sarađujemo, da utičemo jedan na drugog, da se dopunjavamo i inspirišemo (kako je sam volio reći) da ga sretnem i družim se sa njim par puta, u Bergenu (Norveška) i Briselu (Belgija). Nezaboravna druženja, kao i sve oko njega i u njegovim stihovima. Srodne duše se lahko nanjuše. I prelijevaju se jedna u drugu, kao spojene posude. Tad uzajamno poštovanje i obostrano inspirisanje ispunjavaju prostor i vrijeme oko njih onom posebnom uzvišenošću stvaralačkog zanosa i transa. Tako je bilo pri našim prepiskama, telefonskim razgovorima, druženjima. Pisao je o mojim knjigama kad god i gdje god je imao prilike. Brojni portali sa kojima je sarađivao su bili puni mojih priča, pjesama i naših intervjua. On nije promovisao svoje stvaralaštvo, kojemu to i nije trebalo, ono se samo promovisalo, on je promovisao svoje prijatelje koje je volio i cijenio. Oni brojni koji su ga poznavali i sarađivali sa njim znaju da sam samo jedan od njegovih destine i stotine knjiških prijatelja koje je on nesebično pomagao, savjetovao, upućivao, promovisao, ulagao velikog sebe u njih, počesto zbunjene njegovom veličinom. I svi smo se žedno napajali te njegove nesebične neiscrpne Veličine.

Ne znam zašto ali je želio da upravo ja napišem predgovor za njegovu jedinu zbirku pjesama «Tragač». (Priznao je da je upravo udarna pjesma u njegovoj zbirci inspirisana nekim mojim zaboravljenim stihom o našem traganju. Nikakvo čudo – desetine mojih pjesama su inspirisane upravo njegovim.) Bio sam, naravno, počašćen i ushićen tim povjerenjem, jer on je imao puno jačih književnih pera koja bi ga rado u zvijezde kovala. Sjećam se dobro, zbog nekih rokova sam imao jako malo vremena da to napišem, a upravo tih dana sam imao jake glavobolje (tako to biva kod udarenih u glavu). Ipak sam sjeo i napisao. I danas stojim iza toga.

Stihovi koji dovode do metamorfoze duha-nabolje/17.08.2013.

Svatko ima ponekog pjesnika kojega ne čita, a i nekoga kojeg čita

Posebno mjesto u njegovoj poeziji zauzima rat (u kući mu bio tko ga je izmislio). Oni koji su prošli te strahote razumjet će, a možda i ne, zašto Džananović kroz svoje stihove daje riječ onima koji nisu imali sreću, i zašto u njegovim stihovima kosti govore.
Jedan od mojih prvih susreta sa snagom njegove metafore, bio je kroz „Pjesmu za Amora”, u kojoj najpoznatiji sakupljač kostura u povijesti BiH „sakuplja lubanje i suncu pokazuje” … a pritom su mu „najteže one male – što manje, to teže” …
Džananović nije samo tragač za smislom i besmislom življenja, pod kozmičkim vjetrovima, već je onaj koji ostavlja tragove i zabada putokaze „novije bh poezije”. Puno je vjetrova i „smjerova” kroz nju propuhalo, ali rijetki talasaju poput drinskih, naravno, po mojoj subjektivnoj procjeni.
Ukus i oštrinu riječi ovog pjesnika koji, kako kaže, ne izdaje knjige, a niti ljude (a ipak je zvan i nezamjenjiv na poetskim susretima diljem Europe), najbolje će dočarati ritam njegova tabanja kroz stihovanja. Iako je teško i nezahvalno izdvajati stihove iz konteksta pjesme, ipak moram, barem neke, uzviknuti što glasnije:

ŽENI

Krenimo, od očiju pa sve niz ponore – ljepote,
Ravno, do nožnih prstiju. Možda Te uzbudimo;
Usputno probudimo, ljubav naslutimo
I presudimo.
Kraljice i prosjakinjo,
U haljinama ciganskih igračica,
S obnaženim trbuhom; gdje se formiraju,
Orkani i oluje.
Plesačice, pod čijim tabanima bjesne žive vatre,
Iz kojih dopire topot iz divljine
I bubnjevi Tam-Tama.

Golubice moja, iz sorte prevrtača
S dva skamenjena dragulja.
Ispod vjeđa, u kojima su zabilježeni likovi
Porobljivača, osvajača i izdajnika.
Klizni niz moje nade, u svilu,
I odmori se od dosade.
Od ljubavnika koji nije znao ništa
O Mona Lizinom osmijehu.
Odmori, ja noćas igram, samo
Za tvoju ustreptalu kožu.

Pusti me da se sjetim tvojih nespretnih pokreta,
Dok probaš prekriti najljepše što je čovjeku dano.
Bore na Tvom čelu, ispisane vjetrom iz ravnice,
Na kojima žive potrošene godine i ljubavnik.
Najbliži, a tako dalek.
Tuku li Te noćas? U mrtvim uglovima,
Njihova mraka
I dokolice koju će na tebi isprobati,
Potrošiti, uživati
Pa optužiti!

Čuvaj se prejakih riječi
I slabih ljubavnika.
Čuvaj se sebe
Dok bosa po vodu koračaš.
Tko zna koga ćeš u sjećanju sresti?
Daj, molim te, uozbilji se i sjećaj se mene.
Ne iz tvoje sobe,
Tamnice sjećanja,
Već iz budućnosti.
Zamišljaj toplinu i blagost.

Iznutra me vajaj.
I majčinskim instinktom
Pri odlasku na počinak,
Život mi udahni.
Zbog generacija koje će doći.
Na uzavrelo igralište smrti i života
Sanjaj i pjevaj pjesmu,
Tvorcu tvoje ljepote i materinstva
Koja je garancija da će se život nastaviti.
Da će tu sretnije generacije stići.
I Boga da će biti.
Ovdje, gdje već dugo, dugo, ničeg nema.

 Halil Džananović

 

Neka se svjetla pogase.
Neka se oglasi tespih od jantara.
Nek zaplešu plamičci na grobovima.
Nek svijetle oni koje je crnina progutala.
Nek konačno svane u ime istine!
Nek sagorim dok luč nosam kroz ovaj mrak.
Jer sam tako ili odlučio il‘ sam višom silom žrtvovan.
Amin!

Halil Džananović

In memoriam, mom Učitelju i velikom prijatelju
Halilu Džananoviću (1952-2019)

 

KUDA ĆEŠ

Kuda ćeš takav?

Bez tople jakne i svog šešira
Bez lične karte i prtljaga
Kuda ćeš, bez oproštaja,
bez nagovještaja
dok sijevaju munje iznad
Podosoja.
I ucvijeljena sestra bijele
čaršafe sprema.

Kažeš,
Svijet je samo odskočna daska
da bi se razbili ramovi
u koje
nas je uguralo vrijeme
i ovu kartu koju
plaćamo samo životom.

Kažeš da se ne brinem,
da čak i nula iako je nula,
opet sama u sebe uvire
i tako čini beskraj.
Da je to najjednostavnija
formula smrti i života….
Da je ovaj put u ništa
početak
uviranja u beskonačnost,
i da te majka željna
na kraju puta čeka.