Ljudi misle da se poznaju čitav svoj život i onda jednog jutra tvoj muž ustane

 
Zašto si se ubila?
 
Ljudi misle da se poznaju čitav svoj život i onda jednog jutra tvoj muž ustane, djeca su u kupatilu i vrište oko toga tko je na redu sljedeći, kuća blista na jutarnjem suncu, stakleni odsjaj u vazi sa tulipanima ne djeluje zlokobno ali u ovoj situaciji sve djeluje kao izraz zla. Smrti. Tvoj suprug se brije u spavaćoj sobi gdje imate svoje vlastito kupatilo. Birala si kadu, pločice i sa posebnom pažnjom lavabo i detalje poput okvira od obojenog stakla na ogledalu. Godinama ste prali zube zajedno, kupali se, pili vino uz svijeće i muziku dok ste u toploj kadi razmjenjivali poljupce i dodire. Godinama si čistila to kupatilo, radila iste stvari kao i jučer, prekjučer i unatrag godinama tvoj život su postale kopije dana koje izbacuje neka ogromna mašina zvana evolucija. Isti računi, iste proslave, ista vjenčanja, iste babine i iste sahrane. Kad si postala svjesna svoje vlastite slabosti da nešto promijeniš tu ti je bio kraj. Najbolje je biti u stanju stalne omamljenosti sa stvarnošću.
 
Svaki dan se zavoditi sa budalaštinama kao što su prljave gaće na podu, čarape nemaju par, kasni plaća, posudit ćeš pare, ručak zagorio, mama bolesna, djeca moraju na pregled... I sa tim silnim obavezama ne zastaneš i provedeš kao neka lutka svoj život svodeći sebe na razinu nekog robota. Naravno bilo je prekrasnih i jedinstvenih trenutaka u svemu tome zvanom život. Ali ti trenutci su na prstima jedne ili dvije ruke. Nisu dovoljni za svrhu i opravdanje tvog postojanja. Mislila si da će te djeca usrećiti? Muž? Neka tačka u vremenu i prostoru postojala je samo u tvojoj glavi i nigdje više. Ta tačka koju svi imaju u svojoj glavi. Na tom mjestu su sretni, zadovoljni, mirni. A dok to ne postignu moraju da pređu sito i rešeto. Ali taj trenutak tvog života nije došao. Čak i svi ovi prekrasni trenutci iza tebe nisu ti više dovoljni da ustaneš iz kreveta i nastaviš jer šta bi to nastavila?
 
Ustala bi kao uvijek u šest sati, leđa te manje bole, nisi se naspavala jer si gledala do kasno neku glupu seriju i kad se sve završilo oprala si suđe i sudoper koji je bio kao da je netko povratio u njega. U sudoperu je bilo opušaka, vina, komada kolača i kesice od čaja, sve prekriveno sa tozom od jakih kafa popijenih u toku dana. Sve si to pospremila jer ujutro kad ustaneš i pogledaš sranje u kući budeš neraspoložena cijeli dan. Ti dani su tako česti zar ne? Ujutro ustaneš i vidiš da je netko jeo po noći i sudoper je opet prljav. Na dnu sudopera se nalazi tanjur, dva noža, jedna masna viljuška, senf u tragovima po cijelom tanjuru razmazan i miris prženih kobasica. To se dešava stalno a uz to se dešavaju i stalne svađe oko krivca za sudoper. Ujutro svoj dan započinješ sa raspravom o sudoperu. Imaš tri sina u adolescenciji i nijedan ne radi ništa po kući a tvoj muž je u cijeloj priči izgubio smisao. On donosi plaću.
 
Tako si ga jednom opisala na kafi kod prijateljica. Nisi mu dala ni manje ni više značaja od jednog bankomata ili mrava radnika koji donosi hranu u kuću. Radiš i ti naravno ali zarađuješ manje. Izgleda da imaš prepolovljen život napokon kad si sve sagledala. Tvoj život se prepolovio u onim noćima kad si izlazila, plesala, pila i tražila momka. Nekoga za sebe. Imala si 23 godine kad si ga upoznala i te noći ste razmijenili brojeve i tvoj život je blistao sjećaš se? Kako si bila zaljubljena u njega. Ustajala si kao nova nakon cijele noći u diskoteci, jedna njegova poruka bila bi dovoljna da te vrati u život. Tako si govorila. On te ''vraćao u život''. Zašto si to govorila? Gdje si živjela cijelo vrijeme prije njega? Na fakultetu, osnovnoj školi, vrtiću i utrobi svoje majke. Ljubav je dala vrhovni smisao tvom životu kad si bila mlada i sve je imalo svoju svrhu. Nisi tada bila svjesna da je većina stvari bila samo u tvom mozgu i tijelu. Porivi za seksom, bijeg od samoće, strah od vremena koje bi provela sama i možda se zapitala isto ovo pitanje koje si sebi postavila 20 godina nakon svega. Čemu život?
 
I sada bi slijedila svađa. Jer sinoć je tvoj najstariji sin Davor jeo ćevape. Sudoper ti je u neredu. Muž se brije u vašoj sobi i misli da kuhaš kafu uz uobičajeno lupanje po kuhinji. Ustaješ gladna i žedna svako jutro lupaš i tražiš nešto slatko a nikako da kupiš navečer sebi ogromnu tortu i počastiš se ujutro bez beskrajnog traganja, prevrtanja, lupanja po kuhinji u potrazi za komadom čokolade pa onda nađeš onu za kuhanje i strpaš je halapljivo u usta i čekaš da vode provre. I onda slijedi svađa ili rasprava. O sudoperu, o vremenu, o hladnoći, o poslu. Sinoć je tvoj sin luk ogulio i sve one ljuske ostavio razbacane na dasci za sječenje, miris luka je u zraku i masnog mesa od sinoć. Ne voliš te mirise, ne voliš te scene ujutro sa prljavom kuhinjom a one se ponavljaju kao da si bila bespomoćna čitavo vrijeme. Zašto nisi jednostavno na vrijeme reagirala? I vaspitala djecu da čiste iza sebe? Bila si lijena ironično lakše ti je bilo pospremiti za njima nego njih naučiti kako da to obave za sebe. Bila si lijena da ih odgojiš ali vrijedna u tome da ih othraniš u tome je razlika. I nakon te svađe sjela bi u auto i krenula u promet, u gužvu, u svoj ured gdje prepravljaš greške nekih studenata iz vječno istog štiva koje si i sama učila na fakultetu. Iste greške čak. Svake godine si imala na stotine istih odgovora na isto pitanje iz ispita koje si prepravljala. Sjećaš se prvi put onog osjećaja moći kad si crvenom olovkom prelazila preko greški napisanih u ispitima? Imala si po prvi put u životu i drugi osjećaj osim ljubavi a to je moć. Osjećala si se moćno ispravljajući, dodajući svoje stručno mišljenje, ocjenjivala si po svojim kriterijima koji su bili na glasu kao veoma visoki. Bila si moćna. Profesorica. Fakultet. Ali i taj osjećaj te napustio brzo zar ne? Sada ti se gade hrpe papira, pregledaš površno, križaš običnom plavom olovkom i ne komentiraš rad studenata jer te baš briga. Misliš na stalno iste stvari ni sama svjesna toga.
 
Danas je sve to naravno prekinuto. Sinoć si se ubila. Kad tvoj muž siđe i zatekne te kako ležiš na podu u dnevnom boravku pored staklenog stola sa vazom tulipana mislit će da si pala u nesvijest. A kad te dodirne hladnoća tvog tijela će mu reći sve. Kad su svi konačno legli. U tri ujutro si popila sve moguće tablete koje si vrijedno tri mjeseca skupljala od prijatelja, doktora, poznanika jer si se žalila na nesanice. Apaurini i leksilijumi zdrobljeni u velikoj količini sa votkom su brzo uradili svoje. Kad si se prepala i krenula da povratiš u onaj isti sudoper bilo je kasno. Ustala si i krenula a onda su te noge izdale, koljena su ti se presavila i pala si tiho na debeli tepih u svojoj crnoj spavaćici. Kosa ti je razlivena kao rijeka tinte kraj bijelog lica. Ima nešto dramatično u toj sceni. Žena koja leži na podu, nesvjesna, mrtva. Prekrasna spavaćica se presijava na tijelu jedne žene u najboljim godinama, zgodna je, lice joj nema bora jer je mrtva. Nema mišića više koji reagiraju i kao da je zaleđena pored velike vaze tulipana.
 
Svi su tu. Sinovi-Ivan, Saša i Davor. Tvoj muž Boban kojeg su svi zvali Bobo. Gledaju te i ne vjeruju, plač, šok, nevjerica i za nekoliko sati svi znaju sve. Još jedna sahrana, jedno tijelo vraćeno u zemlju, iz zemlje smo stvoreni na kraju krajeva našla si mir.
Treći trenutak u tvom životu je bilo majčinstvo. Tad si osjećala pravu ljubav prema drugom biću. Prema svom prvom sinu i mlijeku koje je sisao iz tvog tijela za svoj život i svoje tijelo. Osjećala si ljubav koju i danas osjećaš prema svojim sinovima ali...Oni nisu centralni dio tebe. Ispunili su tvoje dane ali ne i tvoje snove. Ona tačka koju imamo u glavi nikako da dođe. Nisi se mogla dugo zadržati u stanju apsolutne sreće, ispunjenosti i smisla. Djeca su tvoj život ispunila sadržajem međutim nisu ti dali sadržaj. Možda si tražila previše za sebe. Odakle ti ideja da je život neka tačka u vremenu i prostoru koja stoji onako kako si ti zamislila? A mislila si cijeli svoj život da je on upravo to. Ta divna tačka i scena gdje si konačno sa svime zadovoljna i mirno čekaš smrt. To se ne dešava. To ne postoji nigdje osim u Utopiji naših ljudskih snova i želja.
 
Utopija je mjesto kojem cijeli život idemo a ona nam izmiče ispred nosa kao iluzija. Kad su ti sinovi našli djevojke nisi više bila centralni dio njihove potrebe a sa mužem si prestala voditi ljubav odavno. Tri poroda su te toliko izmorila da si s vremenom prestala da vodiš brigu o potrebama svog muža stavljajući svoje glavobolje, umor i nedostatak sna kao krivnju. I kad te nije boljela glava, kad si spavala po 12 sati nisi ustajala odmorena niti bila spremna na taj jedan seks. Kuća je tolika briga. Veš mašina se pokvarila. Nema mlijeka u frižideru a svi znaju da si pila kafu sa mlijekom. Svi su to znali u tvojoj kući i to je znao onaj tko je zadnji ugrabio tetrapak da neće biti za tebe ujutro. Ironija života. Kao majka si njima davala mlijeko poput neke velike krave a sada nema mlijeka za tebe. To se stalno ponavlja i vlastita djeca ti kradu mlijeko. Naravno kupit ćeš ti opet paket mlijeka. Ne radi se o tome. Kupit ćeš i mljekaru i kravu da imate svi mlijeka za cijeli dan i noć. Radi se o tome da taj zadnji od njih četvorice nije imao dovoljno obzira da ostavi mlijeka u tetrapaku da imaš ujutro za kafu. I cijeli dan si sjebana. Prvo sudoper, pa nema slatkiša, pa nisi naspavana a sad i kafa bez mlijeka. Dobro je što si se ubila. Pametna si bogami i malo ti zavidim jer si slobodna.
 
Da si sad živa prošlih pola sata bi provela upravo ovako kako je opisano. Možda bi sad sjela i drugačije nešto uradila ali kasno je. Mrtva si. Ležiš na podu svoje kuće. I taj prokleti pod je bio razlog stalnih svađa moraš priznati da si mrzila pod svoje kuće. Vlastito tlo pod nogama si prezirala jer je na tom prokletom podu uvijek nešto bilo. Igračke, knjige, kašike, odjeća, beskrajna odjeća na podu, hrana i mrvice, tragovi blata, tenisice i gaće koje smrde na urin. Taj pod si toliko puta oprala, uglačala, polirala i lakiran je dva puta. Pod sa kojeg si stalno nešto dizala u nebo. Djecu, hranu, kašiku koja je pala, cuclu, igračku, saplitala si se na vlastitom tlu od beskrajne stvari koje su došle nekako zajedno sa svima njima. Sa mužem, djecom, poslom i sa tobom samom. Sve te stvari koje stalno guraš u mašinu, širiš, peglaš, slažeš, vraćaš te stvari natrag u ormare sa tihom nadom da se nećete dugo sresti ali već sutra je mašina prepuna, korpa je natrpana do vrha, bila je neka fešta, vjenčanje, rođendan, stvari su se isprljale i hajde opet guraj u tu mašinu i čekaj centrifugu, jeftinu struju, omekšivač na kraju. Tako je i sa tvojim podom.
 
Taj pod je tebi zadao milion briga. Ako netko dođe kakav je pod? Milion puta si rekla da je pod tek očišćen i da nitko ne ulazi obuven a uzalud. I eto te kao kraljica svog poda kojim si vladala a kojem si na koljenima služila vjerno kao robinja. Sad na kraju taj pod te drži i dijeli od zemlje u koju ideš. Pod. Pala si na pod i zaspala. Kosa ti je svježe ofarbana u tamnu mahagonij nijasnu, miris Diora koji ti je muž poklonio za rođendan ostaje oko tebe sa mirisom smrti. Taj Diorov miris nisi posebno voljela. Nije to bio najbolji miris za tebe. Slučajno si ga dobila od kolegice kojoj se nije svidio. Tvoj muž je mislio da voliš taj miris i stalno ti ga kupovao. Jesi li ikada htjela možda Lancome? Chanel? Bulgari? Jesi li ijednom ušla u parfumeriju i potražila svoj miris. To je poseban ritual. Moraš se tome posvetiti. Mirisi bude emocije, sjećanja, ideje i maštu. Ti si mirisala lijepo međutim ne i jedinstveno jer to nije bio tvoj miris. Nikad nisi saznala koji je tvoj omiljeni miris a još tužnije što nije saznao tvoj muž. Umrijet ćeš a taj miris koji nije tvoj podsjećat će njega na tebe. Ironija. Mogla si barem dati do znanja svom mužu i sebi samoj koji jebeni miris voliš toliko teško nije moglo biti a sad je kasno. Mirišeš na Dior. Crnu spavaćicu si sama izabrala ali nije to sad posebna neka spavaćica koju si birala kao nekada sjećaš se? Kako si samo birala spavaćice i donje rublje s posebnom pažnjom. Dan kada si kupila spavaćicu bio je dan kad si kupovala i njima neke pidžame pa si se odlučila ''počastiti'' sa spavaćicom koju nisi ni pogledala kako treba ali stara je bila već iznošena i tanka. Počastila si sebe sa spavaćicom a njima si kupila što im treba. Tebi više spavaćice i ne trebaju jer se sigurno nisi sređivala za muža. Imala si previše umora tako da je ta spavaćica kupljena bezveze i usput ali ti je pružila trenutno kratko zadovoljstvo sa lažnom idejom da si se počastila. Nisi.
 
Ja sam tvoja Smrt. Moram ti objasniti neke stvari vezano za tvoj život. I idemo zajedno odavde što si zvala životom. Trenutak kada sam ja trebala doći bio je zakazan kasnije. Ubila si se. Još jedna kojoj je prekipilo, pukla, poravnila, nešto joj došlo. Nije to tako jednostavno. Nitko osim mene i tebe ne zna za tvoje unutrašnje stanje svijesti o životu koji si živjela. Tvoje pitanje čemu sve ovo nema odgovor nigdje osim u tebi ja sam samo tvoja Smrt ne i tvoja istina. Šta je tvoja istina? Zašto si to uradila? Ne odgovaraš.
 
Imala si sasvim normalan život-Kuća, posao, djeca i problemi koje treba riješiti dok ne dođe Smrt. Većina ljudi tako radi. Jedan dio ljudi se zapita i ako ne nađe odgovor često odgovore traži u stvarima, situacijama i u svojoj vlastitoj Utopiji. Svaki čovjek je ima. Tvoja utopija se ostvarila. Voljela si sve na svom mužu nekada, njegova ramena, ruke i glas. Imala si dobar ljubavni život i rodila tri sina, radila si kao profesorica, cijenili su te ljudi. Elegantna žena, vitka, lijepo obučena i uvijek sa šminkom na licu uz kosu koju si njegovala u jedne frizerke koja je znala napamet cijeli tvoj život. Ona sada priča o tebi, kako si bila sasvim normalna žena, pristojna, dotjerana, prava gospođa a ubila se. U frizerskom salonu se raspravlja o tebi danas naveliko. Neki krive njega, neki depresiju, neki govore da se radilo o moždanom udaru jer samoubojstvo je veliki tabu.
 
Najveći tabu na svijet je mrak samoubojstva. Ubiti nekoga je druga stvar ali sebe potpuno obrnuta logika uma, smisla, evolucije. Nema smisla ubiti se jer svi moraju umrijeti jednog dana. Život je vrijedan življenja čujem kako govore ljudi a nisu svjesni toga da postoji razlika između života i življenja. Živjeti život je čudna disciplina i nije vam lako. Ljudi imaju običaje, rituale i vjerovanja o meni. O Smrti. Oni se mene boje i poštuju me. Uvijek sam vam zla. Na bilo koji način uvijek sam ja kriva. Čak i sada kad si sama mene pozvala oni proklinju mene a ne tebe i tvoj život koji si prekinula svojom voljom. Oni proklinju mene što sam te uzela. Ja samo radim svoj posao otkad znam za Sve. Ljudi zovu Sve raznim imenima, neki čak za vrijeme zemaljskog života spoznaju Sve i oni se ne ubiju. Ti nisi još spoznala Sve. Još uvijek si beskrajno umorna od same sebe da moram sačekati da ustaneš i kreneš sa mnom. Dok čekam promatram tvoj život i pitam se zašto? Meni je ovdje sve normalno.
 
Ipak ti znaš bolje od mene. To se desilo za vrijeme dok si se šminkala pred jednu svadbu. Išli ste zajedno na vjenčanje jedne rodice, nebitne žene u vremenu i prostoru ali red je red. Njeni roditelji su bili na tvojoj svadbi i sada kao kletva moraš da vratiš poklonjene pare koje samo kruže u krugovima po vjenčanjima širom svijeta. To su začarane pare. Ljudi pomažu jedni drugima u životu a pogotovo u zajedničkom životu. Obitelj. To treba očuvati i zato imate običaje darivanja, pretjerivanja, davanja u nedogled ali sa računicom da to mora biti vraćeno kad dođe red. Taj dan je došao red da i vi idete i date kovertu s novcem bračnom paru. Vidjela si tu rodicu tri puta u životu na sahranama i eto sad se šminkaš za nju, za njene svatove, za sebe i najviše za druge. To se desilo kad si nanosila crveni ruž na usne. Sve dotada u životu radila si mehanički, naučeno i napamet a onda si uzela taj crveni ruž i kao da prvi put vidiš istinski jedan ruž.
 
Promotrila si malenu kutijicu crvene sjajne boje, zlatne linije sa strane i lijepa slova sa brojem nijanse i imenom nijanse Red Rose 107. Bila si zbunjena zašto promatraš s takvom pažnjom jedan običan karmin. Usne si premazala sa toliko raznih karmina da je bilo čudno što ovom karminu pridaješ pažnju. Ionako si ga izabrala jer je od nekoliko njih na raspolaganju on bio najljepši za tebe. To si birala sa pažnjom ali ne do kraja. Zgrabila si sa police taj maleni ruž napravljen za rituale uljepšavanja koji traju vijekovima samo si bacila u onu korpu i platila a sad se prvi put srećeš sa ružem. Sjećaš se kad si prvi put stavila mamin ruž? Bila si preplašena jer si joj pokvarila ruž sa čepom, ruke su ti bile krvave, onaj lijepi crveni metak se sav zgnječio i sve je propalo. Sad si sjedila sa ružem i ponovo ga otvarala polako dok se crveni sjajni metak nije pojavio i tu je sve odlučeno. Kad si se pogledala u ogledalo nisi se prepoznala. Nisi više to bila ti već neka žena koja je tebe zamijenila kao robot u životu. Tebe je zamijenila tvoja ličnost koje nisi svjesna ni najmanje a ta ličnost sve radi za tebe. Pogledala si ženu u ogledalu i vidjela bore, tragove vremena, umoran pogled, opuštene grudi i lice koje liči na masku. Sva šminka je bila već na tvom licu i čekala si samo na taj crveni ruž. Mehanički si nanosila tu boju na usne kao što ćeš sve mehanički reći večeras svojoj rodici preko tog crvenog ruža, usana koje izgovaraju napamet naučene fraze-Sve najbolje, nek ste živi i zdravi, dabogda i djeca da dođu...Sve si to do detalja uvidjela i te noći odlučila da se ubiješ. Za tri mjeseca si sve obavila. Razmišljala si cijelo vrijeme kako se ubiti. Tablete su bile najbezbolnije rješenje ali trebalo je vremena sve te tablete nabaviti u dovoljnoj količini da budeš mrtva. Ono što me fascinira kod tebe je da si imala vremena.
 
Ti si imala vremena da koketiraš sa smrću kao oni koji ovise o adrenalinu jer im prijetim ja. Ovisnici o adrenalinu su mi najslađi. Kako su sretni kada u nekom ekstremnom sportu ili disciplini mene izbjegnu za dlaku. Motoristi, biciklisti na planinskim stazama, skijaši, vozači ima ih koliko god hoćeš koji me izazivaju da dođem. Namjerno nekada ne dolazim kada mi se najviše približe pustim ih a onda kad se najmanje nadaju ja se pojavim i plaču... Ti ne plačeš. Imala si vremena da razmisliš o Smrti i o meni. Šta si mislila da ćeš naći u meni? Inače je to mir. Zaborav. Tišina i vječno Ništa. Ja nisam takva. Ja sam samo struja koja ide kroz Sve i kad ono što zovemo vrijeme dođe ja prekidam život. Nisam konačan odgovor ni na šta. Nisam posebna i u meni nisi trebala naći rješenje svog besmisla. Zar se nikad nisi zapitala da li ja želim nešto drugo? Jesi li? Možda dijete, topli dom, nekoga tko me voli a ne samo proklinje, plaši i želi da odem? Nisi se zapitala koliko je meni teško da vas stalno i iznova odvodim iz života drugih ljudi koji me mrze. Ljudi su sebični. Ti si bila sebična moram ti reći kad sve sagledam.
 
 
Čak i sa toliko vremena na raspolaganju samo si ponavljala iste radnje svaki dan. Nisi nijednom zastala kad si napravila odluku da se ubiješ samo si nastavila živjeti do dana realizacije kad ćeš svoj život prekinuti. Zanimljiva si. Djeluješ kao netko kome je trebalo više uživanja. Zašto se nisi napila na toj svadbi i razbila čaše za zdravlje te glupe rodice? Zašto se nisi opustila, legla malo, odmorila živce, otišla na izložbu, predstavu ili u kino sama bez ikoga. Zašto nisi otišla na masažu, kod psihologa, na kolač sa prijateljicom ili u grad na večeru? Zašto nisi šetala, mirisala cvijeće, trčala ponovo kao nekada jer si mogla. Sve to si mogla ali bojim se da bi mene opet ponovila. Jer ti si naučena da ponavljaš. Kao i većina ljudi sve ponavljaš. Da te vratim u život ti bi sve ponovila zar ne?
Ne odgovaraš. Vrijeme je da krenemo. Nisi mi jasna zašto ne ustaješ? Objasnila sam ti kako će sve biti dalje. Pokopat će te, tračat će o tvojoj smrti, plakat će i za par dana će te svi zaboraviti. Zaborav je čovjeku jako bitan. Kad bi čovjek pamtio svaki put kad ujutro ustane i sve ponovi ubio bi se.
 
Zaborav je neminovan kao dar čovjeku da može preživjeti. Ja nisam Zaborav i nisam Vrijeme i nije mi jasno zašto ne ustaješ? Kad sam te dodirnula bila si još uvijek tu, zbunila si me još više, dala sam ti ruku ali nisi je prihvatila, ne izlaziš iz tijela a ja nemam Vremena više jer moram i druge da pokupim za danas. Imam jedan stravičan udes za manje od 15 minuta gdje će cijela obitelj biti odvedena i moram da uradim pripremu za to. Ustani! Kad sam krenula da te šamaram došlo je i Vrijeme uhvatilo me za rame i reklo da danas nije tvoj dan i da požurim na cestu jer su ranije krenuli moram sve da pripremim tako da nitko ne preživi. Bila sam ljuta, živčana, ne volim promjene planova ali ne pitam se ja nego Sve. Sve ti je dalo drugu priliku a ja sam rekla da je to treća prilika i da nema smisla sad kad si već hladna da mijenjamo cijelu strukturu događaja. Ali nije bilo pregovora. Tvojim tijelom je još uvijek strujao život. Taj ljudski život koji samo ti razumiješ kao čovjek.
Kad sam krenula sa Vremenom iz tvoje kuće već su stigla hitna kola, preživjet ćeš sigurno danas. A baš me zanimala tvoja verzija priče zašto si se ubila? Jednog dana ćeš mi svakako reći...
Marko Šaravanja/ infobgojno