Najbolja kratka priča u sjevernoameričkim novinama SAN iz Toronta.


Aleksandra Kalischek
Rođena je u Bugojnu, SFR Jugoslavija (Bosna i Hercegovina), 1970.

Po završetku srednje škole odlazi u Sarajevo na studij, a odatle početkom rata u izbjeglištvo u Beograd.
Živi i radi u austrijskom gradu Lincu. Pored redovnog posla bavi se i kulturnim radom.
Objavila knjige na njemačkom i maternjem jeziku pod djevojačkim imenom Aleksandra Sana Zubić

Nagrađena priča sa konkursa za najbolju kratku priču u sjevernoameričkim novinama SAN iz Toronta Aleksandra Kalischek


Čovjek koji je čitao sa lica

Sjedio je u hodniku glavne gradske bolnice, pogledom uperenim
prema crveno-žutim listovima starog hrastovog drveta. Bilo je
toplo, neobično toplo za jedan jesenji dan. Gotovo da su se
direktno mogle osjetiti klimatske promjene. Njemu je bilo
svejedno kakve promjene svijet očekuju u sljedećih sto ili pet
stotina godina. Pomisao na vremensku ograničenost života mu je
bila mučna, ali u neku ruku i oslobađajuća.


Drvo u parku ga je podsjećalo na njegovo selo, mjesto u kojem
je rođen i odrastao. Tamo su imali veliku hrastovu šumu dokle
god je vidik dopirao, ne samo ovakvo usamljeno drvo. U jesen
su on i sestra skupljali žireve za svinje. Na zemlji je ležalo
puno plodova, neki su bili sa kapicama, a neki bez. Jednom im
je učiteljica pokazala kako se od plodova pravi figura
čovjeka, što ga je oduševilo. Inače su učitelji bili strogi i
udarali po rukama. U današnje vrijeme to više ne rade, ali
nije dokazano da su djeca zbog toga postala bolja. Dovoljno je
samo da pomisli na svoja dva unuka. Razigrani su bili i on i
njegova sestra, ali su uvijek imali poštovanje prema
starijima. Danas više toga nema, ni blizu kao u doba njegovog
djetinjstva.


Sljedeći pacijent je bio prozvan, stariji gospodin njegovih
godina. Uz pomoć štapa je ušao u ordinaciju, vrata su se
lagano zatvorila za njim. On je ostao strpljivo čekajući kao
što je činio već čitavo prijepodne. Tog jutra ga je sin
dovezao u bolnicu. Poslali su ga na pregled krvi i mokraće,
poslije toga su mu izmjerili pritisak. Sa uputom je onda
otišao na urološko, gdje i sada čeka. Morao je doći sa sinom,
jer nije razumio jezik. U vrijeme kad je radio na gradilištu
bez problema se sporazumijevao, ali u bolnici su drugačije
pričali. Svi ti medicinski pojmovi su mu bili strani, nije ih
nikada koristio. Kao dijete je jednom bio jako bolestan, majka
mu je mazala svinjsku mast na grudi i noge obavijala oblogama
od krompira.

Tu se noć tresao pod groznicom. Rođaci su poslali
po popa, ali on se oporavio isto onako iznenada kao što se i
razbolio. Od tog dana je njegova majka postila svake srijede i
svakog petka, sve do svoje smrti. U miru neka počiva njegova
mila. Ako je nekad anđeo na zemlju sišao, onda je to bila ona.
Sad je bio u godinama u kojima je ona bila kad ih je
napustila. Još nije mogao da shvati kako je vrijeme tako brzo
proteklo. Sa dvadeset šest je otišao na rad u inostranstvo.
Kad bolje razmisli, nije nikada imao razloga da ode. Imao je
kuću koju mu je otac sagradio, par livada, krava, svinja i
kokoški, svega što je jednom seljaku potrebno za život. I
traktor koji su kupili na kredit. Samo auto nije imao. Iako su

seoski neasfaltirani putevi bili pristupačniji za motore ili
traktore, on je žudio za autom. Za onakvim bijelim mercedezom,
kakvog je komšija dovozio iz Austrije, kada bi ljeti dolazio u
posjetu domovini.


Prije odlaska se oženio. Na svadbi ga je otac upitao: „Jesi li
siguran da ideš, sine moj? Ovdje imaš sve. Možda ti se ne čini
da je puno, ali tamo gdje ideš ćeš imati još manje.“
„Ništa se ti ne brini, stari“, odgovorio je on. „Neće dugo
trajati i ti ćeš biti ponosan na mene. Neću ja tamo vječno
ostati, samo da zaradim za ono što nam treba“.
Otac ga je pogledao pogledom punim sumnje i nije više ništa
rekao. Prije se nije tako puno pričalo, više se
sporazumijevalo gestikulacijom i govorom tijela. Ali, on je
ubrzo shvatio šta mu je očev pogled govorio i, nažalost,
koliko je bio u pravu. Prvi posao je dobio na građevini.
Stanovao je sa komšijom iz sela i još jednim zemljakom. Dobro
su se slagali, posao mu isto nije teško padao, ali hrana je
bila očajna. Sve mu je nedostajalo - jaja od njegovih kokoški,
rakijа koju su sami pravili. Ali najviše od svega mu je
nedostajala njegova mlada žena i familija.


Svoju tugu je sapirao u restoranu „Kod Ćire“, jedinom mjestu
gdje se bar malo osjećao kod kuće. Unutrašnjost restorana je
bila tamna, vazduh u njemu ispunjen dimom i prosutom pivom.
Sem dvije kelnerice i jedne pjevačice u večernjim satima samo
su muškarci sjedili za stolovima. Jedne takve večeri je doznao
za bolje plaćeni posao na kojem je ostao sve do penzije. Pošto
je više zarađivao, mogao je da priušti mali stan za sebe i
ženu, koja je poslije dvije godine došla za njim. Prvih par
mjeseci u novoj domovini je bila neutješna, samo je plakala i
pričala o povratku, ali se veremenom navikla na novu okolinu
i, kad im se rodio sin, postala stub njihove porodice.
Upravo kad je pomislio na sina, ugledao ga je kako se penje
stepenicama, mršav i visok sa crnom valovitom kosom, pod
stresom kao i uvijek.


„Sve samo obavio, auto je parkiran u podzemnoj garaži“, reče
sin na njemačkom.
„Ne pričaj njemački sa mnom, ne razumijem te“, reče otac tiho
na svom jeziku.
„Naravno da me razumiješ, ali ti nećeš da me razumiješ. Bože,
pa ti živiš ovdje pedeset godina“, odgovori mu sin ljutito,
ali ovaj put ipak na maternjem.
„Nemoj sad da se svađamo“, reče otac i zaćuti.

Jedno vrijeme su obijica ćutali. Vrijedan i uspješan je bio
njegov sin. Još u školi se trudio da ne upada u oči kao
staranac. Zbog toga je tako dobro naučio jezik i tako daleko
dogurao u životu. U školi je imao samo najbolje ocjene,
poslije toga je završio studije. Sad radi kao menadžer u
velikoj trgovini sa prehrambenim proizvodima. Prošle godine je
oženio jednu austrijsku djevojku iz iste firme. Svadbu nisu
pravili, umjesto toga su odletili za Ameriku i tamo se
vjenčali. On lično nikada nije razumio kako se može tako
oženiti, bez familije i prijatelja. Toliko se radovao da
napravi jedinom sinu svadbu, pozove rodbinu i pokaže svima
kako su uspjeli. Zato su on i njegova žena godinama štedili.
Ali šta bi, srećan i zdrav neka mu bude.


Mlada medicinska sestra je prošla hodnikom smješeći se. Niko
od ostalih u čekaonici se nije osmjehnuo. Bilo je mirno, niko
nije imao želju za razgovorom, to se vidjelo na licima. On je
inače malo pričao. Kad je govorio na njemačkom, nisu ga dobro
razumjeli. Na maternjem je samo pričao kad je bio siguran da
nikome ne smeta.


Pomislio je na svoju ženu, jedinu osobu u ovoj zemlji koja ga
je uistinu razumjela. Bila je dobra prema njemu i djeci, ali
je dragi Bog prerano odvojio od njih. Jedne večeri prije
sedamnaest godina je zaspala da se više nikad ne probudi.
Komšije i rođaci su rekli da je tako najbolje, jer se nije
namučila. Bio je to šok za njega, i još uvijek je. Kako je
poslije njene smrti uspio dalje živjeti, ni sam ne zna.
Poznavao je još dok je bila djevojka. Nije bila najljepša u
selu, ali je bilo nešto u njenom pogledu što mu je reklo da je
ona prava za njega. Iz pogleda i lica je uvijek znao dobro
čitati. Ona je uvijek bila na njegovoj strani, i onda kada on
sâm nije bio na istoj. Bila je strpljiva, kakva bi svaka žena
trebala biti. Muškarci su drugačiji, tvrdoglavi i teški, ali
žena mora biti strpljiva. Nijedan brak ne može funkcionisati
bez toga. Nije bila obrazovana, ali je znala kako se porodica
vodi i štiti. Poslije sina donijela mu je i ćerku na svijet.
Ljudi su rekli: Bog ti je dao sina da te naslijedi i ćerku za
starost. Ćerka se udala i otišla u drugi grad, pa ga je
rijetko posjećivala. Kad bi bila bliže sigurno bi češće
dolazila.


Vrata ordinacije su se otvorila i doktor srednjih godina je
prozvao njegovo ime. Pogrešno ga je izgovorio kao i svi ovdje,
ali on je znao da se radi o njemu. Ušao je u ordinaciju za
svojim sinom. Morao se skinuti i nagnuti naprijed prema stolu,
što mu je bilo neprijatno. Doktor je prstimao kopao po
unutrašnjem dijelu tijela, gdje ga niko nikada nije dirao. To
ga je zabolilo, pa je pustio glas, ne krik, nego više uzdah
bola. Potom je doktor sklonio ruku i pregledao mu prepone i

stomak. To je isto bolilo, ali ne tako strašno. Onda se obukao
dok se doktor smjestio na svoj radni sto i gledao u papire.
Pokušao je da čita sa doktorovog lica, ali ovaj put sem
profesionalne praznine ništa nije vidio. Trajalo je par
sekundi, prije nego što je ovaj rekao: „Sjednite, molim vas“.
Nije htio sjediti, htio je što prije da iziđe iz ove sobe.

Sve je bilo bijelo i uredno, slike na zidovima su predstavljale
muške polne organe. Lice doktora se od profesionalno praznog
promijenilo u profesionalno zabrinuto. Pitao je njegovog sina
kad mu je otac imao posljedni pregled. Sin je odgovorio da ga
nije nikada imao. Iako nije sve razumio vjerovao je da doktor
priča o tome kako su ovakvi pregledi važni. Onda je pokazao
prstom na papire. Njegov sin je pogledao zabrinuto u tom
pravcu i nije rekao ništa. Poslije toga je doktor jedno
vrijeme pričao, ali on ga više nije slušao. Izgledalo je da je
prilično kompetentan za ovu bolest. Izraz doktorovog lica se
opet promijenio iz zabrinutog u prazan. Sin bi ponekad klimnuo
glavom i rekao – da, razumijem. Onda su dobili recept za
lijekove i doktor se ljubazno oprostio od njih. Sin je izašao
prvi, on se pozdravio sa doviđenja i krenuo za njim. Mada nije
sve razumio, znao je da se ništa dobro nije dogodilo.
„Dođi stari, idemo“, rekao je njegov sin. Njemu nije promaklo
da je bio nekako odsutan.


Išli su dugim hodnikom do lifta. Šarene linije na podu su im
pokazivale put. Linija koju su pratili je bila zelena i on je
cijelo vrijeme pratio, doku su se cipele prolaznika
smjenjivale pred njegovim očima. Moderne ženske s potpeticama,
sportske patike i crne muške cipele su žurile prateći svoje
linije. On nije dizao pogled, kao što nije ni u životu. Uvijek
je samo išao za svojom linijom. Nikada nije našao vremena i
snage da stane i krene možda nekim drugim putem. Tako su
prošle godine, a da nije uticao na njih. Kada su bolovi počeli
i on sve češće morao do toaleta, nije vidio razlog da ode
doktoru. Išao je samo za svojim obavezama, iako ih poslije
penzionisanja nije puno imao. Ponekad bi u stanu našao nešto
da popravi, što bi mu dalo osjećaj da je još uvijek koristan.
Iz stana je rijetko izlazio, samo u u kupovinu, i kada je
vrijeme bilo lijepo, u park na partiju šaha. U restoran više
nije išao. Tamo se sve promijenilo, pa se više nije osjećao
kao kod kuće.


„Dođi ovamo!“, vikao je njegov sin, „ovdje je auto“.
On je ušao i krenuli su u pravcu stana. Iz auta je mogao da
posmatra grad koji se promijenio. Dok je radio, znao je svaki
njegov dio. Tu bi gradio jednu ulicu, tamo dalje zgradu. U
zadnje vrijeme su nicale nove firme i zgrade i on je potpuno
izgubio pregled. Radije je ostajao u svom dijelu grada, tamo

se ništa nije mijenjalo. Niko nije htio ulagati u kvartove u
kojima je bilo previše stranaca. Uvijek i iznova dolazili su
novi. Pričali su neke nepoznate jezike i on ih je radije
izbjegavao.


Sin je zapalio cigaretu i otvorio prozor. Na semaforu su
stali.
„I kad si mislio otići kod doktora?“, pitao ga je.
„Pa eto, otišao sam“.
„Ali samo zato što sam te ja poveo“.
„Ne znam kako bih sam do tamo stigao“.
„Stari, nije mi do šala. Bolestan si, moraćeš se podvrgnuti
terapiji“.
Duboko je udahnuo ne rekavši ništa. Pretpostavljao je o kakvoj
terapiji se radi.


„Moramo pričati sa doktorom da vidimo šta je najbolje u tvojoj
situaciji. Moraš sudjelovati, čuješ li me?“
Primjetio je kako njegov sin zbog straha postaje agresivan i
to ga je zaboljelo. Zbog toga je i kao mali tražio sigurnost u
životu, da ne bi imao čega da se boji. Ali život je sve drugo
sem sigurnosti. To mu nije objasnio. Davao mu je osjećaj da je
sve pod kontrolom i kada to nije bilo. Tako je štitio i sebe.
Kad je bio tužan nije gledao unazad, niti se pitao šta je to
bilo pogrešno. Jednom se odlučio za ovaj život, ne može se dva
puta. Ni onda kada je njegova žena preminula nije pokleknuo.
Išao je dalje kroz život bez cilja i radosti, ali je išao.
Znao je da njegova duša neće naći mir, ipak je čekao na nešto
što nikada neće doći. Čekao je na sreću koja mu je
desetljećima ranije bila obećana.


Vozili su dalje, ulice i ljudi su se smjenjivali pred njihovim
očima. Nijedna od tih ulica nije bila njegova, iako je neke od
njih sagradio. I te ljude nije poznavao. Sve je bilo tako
strano. Koliko god je pokušavao ignorisati taj osjećaj, nije
mu polazilo za rukom.
Konačno su stigli pred stan. Sin nije izišao, i onako je
izgubio čitavo prijepodne. Na poslu je bio odgovoran za sve,
bez njega ništa nije funkcionisalo. Rekao mu je da će sutra
navratiti i da će mu donijeti lijekove. I da će onda popričati
o svemu.


Dobro je odgojen njegov sin, a i njegova ćerka. Ali ovaj život
ovdje je brz i nedostaje vremena za razgovor. A kad se konačno
nađe vremena, onda nedostaju riječi.

Ušao je u stan i sjeo na kuhinjsku stolicu. Vezeni stoljnak
njegove žene je prekrivao sto. Zatvorio je oči i dodirivao
stoljnak drhtavim rukama. Kod svakog sljedećeg veza je bio
bliži svojoj ženi, selu i roditeljima. Osjećao je njihovo
prisustvo. Vidio je roditelje žive, jedno pored drugog kao na
staroj crno-bijeloj fotografiji. Njegova mlada žena je trčala
puteljkom prema kući. Htio je da joj priđe, htio je zagrliti,
ali ona mu je rekla: „Nije još vrijeme mili. Vidjećemo se
kasnije“. Onda su svi nestali, isto onako kao što su se i
pojavili.


Ostade još jedno vrijeme sjediti. U dvorištu su se igrala
djeca, ulicom su prolazili auti.
Sve je bilo isto, samo on je bio drugi.


Odjednom je tačno znao šta će uraditi. Oni što je već dugo
trebalo. Sutra će da ode na stanicu i uđe u autobus, koji će
ga odvesti u domovinu. Ponijeće samo najpotrebnije, ostalo će
kupiti. Vrijeme bi trebalo biti isto tako lijepo kao i ovdje.
Tako će imati par dana, možda i sedmica, da se pripremi za
zimu. Platiće starom komšiji da mu uzore njivu, pa da na
proljeće može posijati. Gledaće kako rastu mlade mahune i
paradajz, skupljaće divlje jagode. U jesen će ubrati kukuruz,
otkidati tikve koje divlje rastu uz kanal. Popraviće kuću i
štalu kad stigne. Poslije rada će otići na rijeku, sjesti na
topao kamen i gledati kako rijeka nepovratno kao život teče.
I otići će doktoru, ali onome kojeg će rezumjeti. Kad konačno
stigne na svoje odredište, neće više nikada morati čitati
ljudima sa lica.


Copyright © 2020: Aleksandra Zubić - Infobugojno