NELLY SACHS: POEZIJA


NELLY SACHS

POEZIJA

 

Ove noći

Ove noći
pođoh tamom zabačene ulice
zaobiđoh ugao
U naručje uhvatih
sjenu svoju
Taj zamoreni komad odjeće
valjalo je poniijeti
a bezbojnost me nagovorila:
Tebe više nema!

Tumaram

Tumaram
toplom odajom
Poludjeli vrište u hodniku
uglas s pticama napolju
budućnost zovu
Naše rane u prah nište sadašnjicu zlu
al satovi gmižu polako —

Mirovati

Mirovati
venuti primjetno
Moje ruke nisu drugo već ukradeni udar krila
Njima kušam opšiti prazninu
ali one stenju nad tim otvorenim bezdanom —

Rublje svoje perem 

Rublje svoje perem
Mnogo umiranja pjeva u košulji
posvuda kontrapunkt smrt
Gonioci su je hipnozom
ispunili
a tkivo se u snu dragovoljno pridružuje —

Jasnost svjetla

Jasnost svjetla u tamni stih se vraća
barjakom domahuje razumijevanje
U grozi mi valja poći u potragu
Nalaženje nije kraj mene —

Iza vrata

Iza vrata
povlačiš uže čežnje
sve dok i suze se ne pojave
U izvoru tome ogledaš se —

Vijenac ovdje pletemo

Vijenac ovdje pletemo
U mnogih su pasje ljubice
a u mene samo vlat trave
ispunjena šutljivim govorom
što zrak ispunja sijevanjem —

Samo im umiranje vabi bijede istinu

Samo im umiranje vabi bijede istinu
te pripjeve satkane od tame noći
te govorne vježbe
na svršetku životnoga zvuka —

Poruka ova

Poruka ova mjeri matematikom a la satane
osjetljiva mjesta trepetljiva
na mom tijelu
Anđeo satkan željama ljubavi
umire i ponovo se rađa u slovima
u kojima putujem —

Ako zdvojan zoveš

Ako zdvojan zoveš ime jedno
iz tame —

Pričekaj trenutak —
i naći ćeš se na moru
Voda već prožima sve tvoje pore
bivaš ljuljan
i uskoro u pijesku nađen
dobrodošli očekivani gost u zvijezda
izgubljen u vatri ponovnog viđenja
tiho — tiho —

Opustošeno vrijeme

Opustošeno vrijeme
na jantaru tvoga obraza
Noćna oluja nailazi plamteći
ali duga
razapinje već svoje boje
u zapretane crte pune utjehe —

Preživjeli su vrijeme…

Preživjeli su vrijeme prigrabili
sve dok im zlatni prah ne ostade u rukama
Pjevaju sunce — sunce —
Ponoći crno oko
prekriveno je mrtvačkom ponjavom —

Samoća gluha

Samoća gluha baršunasta ledina
puna maćuhica
tu nema rumenila a i modrila nema
ljubičaste su boje
tvoj plač ih uskrisuje
iz nježne prepasti očiju tvojih —

Izgubila si ime svoje

Izgubila si ime svoje
ali svijet ti žuri u susret
nudi ti lijep izbor
Potresaš glavom
ali ljubljeni
jednom ti je pronašao iglu u plastu sijena
Čuješ li: već te zove —

Krevete će spremiti za boli

Krevete će spremiti za boli
Tkivo lana njihov je pouzdanik
Bore se s arkanđelom
koji nikada ne napušta nevidljivosti svoje
Kamenom opterećeni dah traži nove putove u slobodu
ali razapeta zvijezda
pada uvijek nanovo poput voća zrela
na maramu kojom smrtni znoj su otirali —

Kada sobu zaštićenu bolešću

Kada sobu zaštićenu bolešću
budem ostavila — slobodna da živim — da umrem —
kada uzduh poljubim poljupcem dobrodošlice
srodne usne ozarene srećom
ne znam
što će moja neviđljivost
započeti sa mnom —

Razgovarate sa mnom noću

Razgovarate sa mnom noću
ali poraženi kao što već jesu mrtvi
posljednje ste slovo
i glazbu svojih grla
zemlji ostavili
u svim tonovima pjevajući oproštaj
Ali u živi pijesak položena
slušam novo u milosti —

Kneginje tuge

Kneginje tuge
tko će uhvatiti vaše žalosti?
Gdje će se odigrati sprovodi?
Kakvi vas tjesnaci oplakuju
zagrljajem neke unutarnje domovine?

Sestra vaša noć
oprašta se od vas
posljednja je koja vas ljubi —

Oprostlte sestre moje

Oprostlte sestre moje
šutnju sam vašu u svoje srce ukopala
Ondje živi i trpi bisere bola vašeg
udara bolno
toliko glasno toliko razdirući jako
Lavica jaše na valovima oceana
lavica boli
suze je svoje davno moru darovala —

Brzo je iz vidokruga otjerana smrt

Brzo je iz vidokruga otjerana smrt
Elementi su se uzbunili
usprkos svemu rascvjetale sfere
nadiru već pune uzdizanja
a bezglasje liječi oboljelu zvijezdu —

Teškoću straha isplači oslobođenu

Teškoću straha isplači oslobođenu
Dva leptira nose teret svjetova za tebe
a ja suzu tvoju unosim u riječ ovu:
Tvoj strah se u svjetlost prometnuo —

Za trenutak zvijezda

Za trenutak zvijezda oko svoje zatvara
Pakosnica gubi mondeni svoj sjaj
U krevetu svom dah svoj noći poklanjaš
O sliko svemira
znaci tvoji tuđine žilje odvode
iz svijesti naše —

Razbaštinjeni oplakujemo prah —

Ljubav se moja prelila

Ljubav se moja prelila u tvoje stradalništvo
smrt je salomila
U uskrsnuću živimo —

U začaranoj šumi

U začaranoj šumi
s oguljenom kožom postojanja
gdje tragovi nogu krvare
užarene tajne pogledima
hvataju vijesti
iz grobnica —

Iza njih
pokazuje se drugo lice
Uspostavljena tajna veza —

Iz svoje krvi

Iz svoje krvi bolesnici pokušali
pobjeglu ponovo uhvatiti divljač —
Polazeći u lov očima svojim
onamo gdje dan
prebiva u nasmrt preplašenoj boji
a dubina mjeseca
prodire u njihov razastrti zimski san
uvis dižući ga
sve dok zemaljska nit ne prepukne
a oni o snježne grude obješeni
drhtavih udova —

Ljubljeni moji mrtvi

Ljubljeni moji mrtvi
nit kose iz tame
u daljinu ulazi
raste tiho u otvorenu vremenu
Umirem osjećajući tajnu mjere
u trenutak
koji se raspupava
i podmuklo plamene jezike
u zemlju usađuje —
Kao loza što svoje vino plamenu predaje —

Dok čekam ovdje

Dok čekam ovdje
u moru napolju vrijeme čezne
vraćaju ga uvijek vukući za plavu kosu
i tako ne stiže do vječnosti —
Među planetama još uvijek nema Ijubavi
al tajna veza već podrhtava —

Krvarenje večemje širine neba

Krvarenje večemje širine neba
sve dok tmina ne iskopa grob
u tijelu majčinu zametak sna
se javlja
Stvaralački dah se pokreće polako
kožom novorođenčeta
Ucrtava se bol
s lepezom obraza
Živovanje i umiranje nastavljaju trajanje —

Uvijek se ponavlja potop novi

Uvijek se ponavlja potop novi
s mukom istisnutim slovima
riba koje govore na udici
da u kosturu soli
ranu učine čitkom —

Uvijek nanovo umiranje valja učiti
prema životu starome
Bijeg kroza zračna vrata
da dohvatiš grijeh novi s planeta punih sna
Posljednja vježba u starome svijetu disanja
novom smrću prestravljena
Gdje je suza
kada zemlje nestaje?

Govore snijeg

Govore snijeg —
Marama vremena sa sve četiri strane svijeta
unosi se
Rat i zvijezda let jedno kraj drugoga
traže zaštitu ondje gdje noć
previre mlijekom materinjim
i crnim prstom mami
gdje otkrića nova iščekuju prevoznike duša
blješteći u tmini
duboko pod snijegom —

Nelly Sachs, POEZIJA, Mladost, Zagreb 1971.

Preveo: Oto Šolc

Poetsko djelo njemačke pjesnikinje židovskog podrijetla Nelly Sachs, golemo, tajnovito, nameće se današnjem čitaocu svojom dubokom ozbiljnošću, ponesenošću samo jednim: čitavu svoju djelatnost poetsku posvetila je patnji svojih sunarodnjaka, Židova. Upravo je nevjerojatno kako iz naoko sasvim hermetskih stihova njenih, uvučenih u sebe, prepunih sordinantnih tonova — kako iz takve lirike zna da proključa potpuno osobena i samo njenom biću svojstvena snaga, pa njeni stihovi, odjednom, zazvuče iskonskim, bolnim protestom kao rijetko koja lirika u našim danima: pjesme joj tada postaju tvrde, pune duboke težine, progovaraju direktno otkrivajući jedan monumentalan svijet patnje.

Nelly Sachs je član mnogobrojne i složene porodice suvremenih evropskih pjesnika za koje se, površno gledano, govori kako su »teški« i nepristupačni »običnom« čitaocu. Pri tome se rado zaboravlja gdje je zapravo problem i kamo valja upraviti pažnju čitajući stihove ove pjesnikinje.

Zatvorena površnom čitaocu, ali nevjerojatno otvorena dubokim poniranjima u još nekazano, formalno rastvorena, nesputana bilo kakvim kanonima Nelly Sachs piše nadahnutu, nesvakodnevnu poeziju, govori svoju tugu, dariva čitaoca svojim svijetom, do danas nerečenim, prepunim neiskazanih ljepota, što ih u čovjeku zameće samo duboka, iskonska patnja.

Rođena 10. XII 1891, u Berlinu, živjela je, kao jedinica u oca tvorničara, odijeljena od svijeta, zarana se posvetivsi plesu, glazbi — i pisanju. U sedamnaestoj godini napisala je svoje prve stihove, koji se nisu razlikovali od svega što se tada pisalo u njemačkoj književnosti: bile su to romantično intonirane pjesme mlade, emancipirane djevojke i ničim ta lirika nije kazivala u što će se i kamo otputii ta nesumnjivo darovita mlada osoba. Pisala je također, legende i pripovijesti, a pisala je i tekstove za vlastito Kazalište lutaka.

Nekako u to vrijeme Nelly Sachs je upoznala spise švedske književnice Selme Lagerlöf i s njome izmijenila mnoga pisma. To poznanstvo joj je kasnije, kad je Hitler došao na vlast u Njemačkoj, spasilo život: kao Židovka ne samo da nije smjeia pisati, već joj je i sam život bio u pitanju. Zagovorom Selme Lagerlöf, i pomoći njenom, u proljeće, godine 1940, Nelly Sachs je izbjegla iz Njemačke u Stockholm. Porodica joj se izgubila u koncentracionim logorima fašističkim.

U izgnanstvu, četrdesetih godina, začelo se kasno djelo Nelly Sachs, djelo, koje se ne može uspoređivati s onim pisanjem njenim do tada: pjesme su to, misteriji, scenska ostvarenja; počela je, također, prevoditi modernu švedsku poeziju.

Godine 1966. dobila je Nobelovu nagradu za književnost.

Živjela je u novoj svojoj domovini, Švedskoj.

O.Š.