Uspomena na stari mlin


Postoje mjesta koja ljude vežu nekim jakim čvorom za neku uspomenu , pa im to dođe kao razglednica stigla iz davno odmaklog djetinstva ili mladosti.

Ljudi su mi znali reći :“Ovdje je nekad bila stara kuća .„  i onda bi po livadi na kojoj nema ništa sami sebi dočarali tu istu kuću u nekom za njih divnom periodu, možda u proljeće dok ispred te stare kuće cvjeta neka voćka , a sliku bi zasigurno upotpunili dragi ljudi i uspomene. I meni se znalo desiti da tako mislima odlutam negdje gdje više ni vrag ne zalazi.

Ne mogu vam baš pouzadno reći kada sam prvi puta ugledao mlin, ali znam da su se i tad oko njega njihale trave , i koji je još tada bio zagrađen bedemom uspomena po kojima se hvatala neka sjetna mahovina.

Čini mi se da sam ga prvi puta vidio kroz prozor automobila, dok smo jednog vjerovatno nedjeljnog jutra išli na izlet , imao sam možda šest ili sedam godina i tad mi rekoše da mu ima oko stotinu godina, a mene je fasciniralo da jedan tako lijep isječak iz prošlosti postoji baš u našoj blizini. Kako su se nizale godine ja sam imao priliku i približiti se mlinu, pa i ući u njega. On je tada spavao u jednoj divnoj osami, gdje evo i sad spava , iznad riječice Bunte koja mu je oduvijek pogonila kamen.

Prilikom mog prvog posjeta ovom starom objektu suvda oko njega prostiralo se ljeto , a ja sam udisao topao vazduh i nekako lagano prišao mlinu u kome nikoga nije bilo. Mlinski kamen bio je zustavljen , akumulirana voda je mirovala , a po njoj su plutali listići...

Tada je mlin imao vrata i okvire na prozorima , a tek nešto kasnije oni će se u moje sjećanje urezati kao zeleni. Ispred milina je uvijek bio neki stol i oko njega klupa , pa bih ja uvijek tu odmorio , prepustivši se trenutcima koji su tad trajali. Sva ta okolina na mene je djelovala inspirativno..