DJEVOJČICA SA ŽIGICAMA


Njeno lice je odaje, njen umor. Njeno lice odaje njenu rezignaciju, njeno lice je čista i nepatvorena slika njene duše. Promatram joj lice dok mehanički provlači namirnice kroz kasu, žurno jer je red iza mene popriličan, a ljudi su nervozni. Nekolicina pod maskama protestira, traže da pozove kolegicu koja preslaže police. Nastoji biti koncentrirana u svom tom kaosu oko nje.

Nije stigla napraviti kolače koje joj djeca toliko vole. Nije stigla otići s mužem na toliko odgađanu kavu. U ove dane potrošačkog ludila taj njihov zajednički ritual bio joj je kao utočište. Kao godišnji odmor. Nije stigla kupiti djeci poklone, nije stigla u frizerke iako se naručila, nije stigla napraviti kolače. Ledeni vjetar i Ferrero, pa ih je kupila da djecu prevari. Razmišljala je da ipak pozove majku, no svjesna je opasnosti zbog njenih godina. Ta činjenica, da zajedno neće po prvi puta biti za blagdane čini je beskrajno tužnom. Kakva godina, pomislila je u sebi, dok čeka „slip“ kartice da iziđe iz pos – aparata. 

Nikada joj blagdani nisu manje predstavljali, i nikada kao kod ovih nije imala toliko malo osjećaja za njih. Od kada je ovog ludila ljudi su se promijenili. Postali su grublji, imaju manje strpljenja.

Sve je to dodatno frustrira.

Ona samo tužno gleda na rubu suza kako joj nekakav primat prijeti i viče na nju s kraja reda. Zbog politike njenog lanca koji štedi na kesama, tako da se primatu prolilo vino, a ona nije u stanju  primatu objasniti da nije do nje. Ljudi u redu šute, i imam dojam da odobravaju cirkus koji primat radi. Neki samo stoje potpuno ravnodušni. Kada se izvikao primat je bijesno otišao, a ona je obrisala suzu krišom, da je ne ulovi kamera postavljena točno iznad kase.

Te kamere paze da blagajnice ne plaču. Jer tako pada promet.

Bila je nekidan jedna utegnuta šiparica od nekih dvadeset godina i solila joj pamet kako se treba ponašati. Na komadu papira otipkala joj je pravila. Mušterijama se treba nasmijati. Statistika je pokazala da tako troše više. Cura je završila privatni fakultet za to. Kolegica joj je šapnula da joj je momak gazdin sin.

Djevojka koja joj može biti kćer uči je poslu koji obavlja trideset godina.

Kada je uhvatila minut zraka otipkala je poruku mužu da joj opere veš u mašini, da joj barem složi suđe dok panično razmišlja kako da u onih sat vremena razlike kada se zatvaraju dućani uspije nekako kupiti što je naumila. Bar djeci poklone, a svjesna je da će je šef ostaviti sat kasnije da poslože police, pobriše mesaru pult jer se ovaj opet napio. Djevojka joj je naredila da odnese prigodne kalendare šefu do auta. Šef vozi veliki terenac pa mu nije zgodno onako debelom popeti se na sjedalo sa pola odojka, cijelim pršutom i skupocjenim vinom, koje ako prolije odbit će joj od plaće.

Kamere su posvuda. Sakrivaju se iza frižidera da ubace nešto u usta. Nekada se moglo sjediti u skladištu, popiti kavu. Djevojka je to strogo zabranila. Smanjuje produktivnost. Niste plaćene da sjedite i pijete kavu, razjasnila je dok su sve šutjele i gledale u pod. Njena torbica vrijedila je više od tog iznosa za koji je, kako veli – plaćena.

Ona bi curi rekla što je ide, ali bi tim zasigurno izgubila posao i stala u red na Zavod za zapošljavanje zajedno sa onih tristo tisuća koji bi, gle divote, desnu ruku dali da rade. Da budu tu na njenom mjestu, za tom jebenom robovlasničkom kasom. Sreća da su njena djeca pametna. Pa odlaze odavde, iz ove jame od države, a gdje će ona na pragu pedesetih? Ni u penziju, ni za što više od blagajne, najbolje u tri … materine. 

Mlada cura što je došla brža je i spretnija od nje, i to je ispunjava užasom. Onim neopisivim užasom kojim su ispunjeni ljudi te dobi . U zemlji meda i mlijeka. Za izabranu kastu koja naređuje, koja izvlači statistike i donosi pravilnike o produktivnosti. Kolegica koja se požalila sindikatu dobila je otkaz. Sindikalni čelnik je „drukao“ da se žalila. Kazali su joj da ide u nove životne izazove.

Sa šezdeset godina.

Njene oči odaju sve. Iako se toliko trudi da se usiljeno nasmije. Ljubazna je po prirodi i lijepa na majku. Ovo nesretno mjesto ubija ljepotu. Izdaju je sijede koje nije stigla sakriti bojom.  

Ona je moderna djevojčica sa žigicama, ona je blagajnica u supermarketu.

Ispred velikog dućana gužva. Ljudi prolaze prepunih kolica pored djevojke koja prodaje cvijeće. Led je i promrzla je. Još jedna djevojčica sa žigicama koju nitko ne primjećuje. Kupujem dvije ruže i pružam joj jednu. Zbunjena je. Lijepo okruglo lice nije naviklo na tom mjestu na ljubaznost.

Drugu sam pružio blagajnici.

Sretan ti Božić moja djevojčice sa žigicama. Generacijo moja. Ne daj se. Nabaci malo vedrine večeras u ovu lijepu noć, otvori bocu vina i pusti neku dobru, staru muziku. Našu, onu koja je vrijedila i poljubi muža. Djecu koja te čekaju. Okiti bor i nazdravi sa najdražima. Ako i nisi kupila poklone, najljepši poklon za Božić si im ti. Tvoja ljubav. Tko zna, možda si bogatija od svih njih koji naređuju, zapovijedaju, iznose statistike i gledaju te kako radiš na kamerama. 

Možda je njihov svijet danas stan u kojem nema ničeg doli te kamere koja zuri u prazno. Prazan stan u kojem je okićen bor od nekoliko tisuća kuna ispod kojeg su zamotani pokloni u kojima nema ničega. Samo kutije koje lijepo izgledaju i nemaju namjeru da se daruju. 

Jer nemaju kome. 

Zato digni čašu moja djevojčice sa žigicama i stavi cipele u prozor. Gore na katu gospođa kao svake godine na to veče unucima kolač peče. Neka ti svako veče bude Badnje.

A ovo danas sasvim slučajno.

Moja kraljice supermarketa.

Autor