Ponešto o Kranjčeviću i Nazoru


Ova 2 briljantna hrvatska književnika bili su na neki način opsjednuti Bosnom
kao bajkovito egzotičnom zemljom u pogledu njenih prirodnih, historijskih, a i
jezičkih blagodati.


Silviju Strahimiru Kranjčeviću se ta želja i ispunila i mimo njegove želje jer ga je
njegov posao učitelja službeno doveo prvo u Livno, Bijeljinu pa u Sarajevo gdje
je i skončao svoj kratki život 1908. Mada je njegova želja bila da službuje u
Travniku što je i tražio ali mu se to nikada nije ostvarilo već je dobio
namještenje u Sarajevu gdje je poprilično fino i dobro živio od svoga posla. Ali
njegovo buntovnički socijalno kreirano pjesništvo iznutra ga je razdiralo i
izazivalo stalno nezadovoljstvo društveno-političkom situacijom kako u
Hrvatskoj (pod Kuenom Hedervarijem) tako i u Bosni (pod Kalajem) jer nije
podnosio strane okupatore...


Taj njegov nemir i nezadovoljstvo su ga prvo iz Hrvatske doveli u Bosnu iz koje
je poslije opet tjeran tim istim svojim pjesničkim prokletstvom nastojao da se
vrati u Hrvatsku ali toj njegovoj želji nikad nije udovoljeno i on je i skončao u
Sarajevu.


A sada o Vladimiru Nazoru koji je jedne prilike družeći se sa Kranjčevićem u
Hrvatskoj (Zadar) pokušao preko Kranjčevića koji već dugo službuje u Bosni da
mu pomogne svojim vezama i uticajem da on Nazor dođe na službovanje u tu
za njega egzotično lijepu i tajanstvenu zemlju raznolikosti. Kranjčević ga je
prvo ignorisao a onda ga je i odvratio od te njegove namjere. Ali ono što nas
interesuje u ovom tekstu je ona zamišljena Nazorova vizija Bosne:


„Ali je Nazora uspio odvratiti od namjere da dođe i on službovati u Bosnu!
Jednoga proljeća, možda baš u doba nastajanja zbirke Hrvatski kraljevi, desio
se Kranjčević u Zadru i tad mu je Nazor, u trenutku kad bijahu obojica u dobru
raspoloženju, otvorio srce i otkrio tihu želju: “Htio bih u Bosnu, najradije u
Sarajevo. To je, vele, krasna zemlja: planine, klanci, izvori, rijeke. Pa onda
šume, livade, rudnici. Narod čisto naš, iskonski. A uspomene, što lebde u
zraku: bogumili i hajduci. Pa begovi i franjevci! džamije i samostani; Istok i
Zapad. To je atmosfera za pjesnika. Ja bih tek u Bosni*zapjevao*, našao
oduška onome što me ovdje davi. Još nešto: jezik! Taj naš divni hrvatski jezik“
kako ga ovdje naučiti? Rođen sam čakavac; u Splitu, čakavski i mletački; u
Zadru mletački; drugo ne čujem. Ne ću ovdje nikada naučiti niti pisati niti

govoriti pošteno hrvatskim književnim jezikom. Slovnice i rječnici malo
pomažu. Definitivno profesorsko mjesto ne ću u Dalmaciji lako dobiti:
premalo zavoda, a previše kandidata. Nek mi on pomogne dobiti u Sarajevu ili
u Mostaru kakvo stalno namještenje. On ima sigurno u Bosni dobrih veza;
Kranjčevićeva riječ mora vrijediti. Uradit će time mnogo za pjesnika (ako me
takvim smatra), pa i za čovjeka. Ja ću ovdje zakržljati, klonuti, izgubiti se.
To sam mu govorio (nastavlja Nazor), a on je hodao polaganije, slušao me
dok ne svrših, neko je vrijeme još šutio, najedanput se trgnu, uhvati me
prijateljski za lakat, pogleda me novim, osjetljivim pogledom, progovori mi
novim, toplijim glasom:
-Ne, Vladimire! Sve ti to ne valja. Znam tvoje dosadašnje stihove; sada znam i
tebe, i tvoju obitelj, najbolje možda tvoju majku; mogu pak reći da znam i tvoj
kraj. Ti si Jadranac, Mediteranac, u svemu i po svemu. I ovo je tvoja klima. Ne
smiješ iz nje...“


U svakom slučaju Kranjčevićev doživotni boravak u Bosni (Sarajevu) imao je
ogroman značaj za kulturni i književni život Bosne a što i čitamo u pomenutoj
knjizi o Kranjčeviću:
„..bilo je doba snažnoga kulturnog zamaha, prvo zlatno doba sarajevskoga
kulturnog života. Kranjčević je tome bitno pridonio sposobnošću da privuče i
okupi oko sebe „sve što je bilo željno napretka i kulture“; i to ne samo ljude
već poznate, priznata književna, znanstvena i umjetnička imena, nego se dao
na buđenje „iz stoljetnog drijemeža“ mnogih pritajenih intelektualnih
energija u Bosni, pa se beskrajno radovao kad bi otkrio nekoga sposobnog i
darovitog domaćeg mladog čovjeka, “bio katoličke, muslimanske ili
pravoslavne vjeroispovijesti“... (str. 130)
Iz knjige „Portreti“, Dubravko Jelčić „Silvije Strahimir Kranjčević“, Globus,
Zagreb, Jugoslavija, Tisak ČGP DELO. Ljubljana, 1984.,str. 128, 129, 130.


12.01.2021. Viktor Dundović, prof.