PREKO VRBASA KAO PO SUHU


Prije 300 godina po prilici živio je u današnjem selu Kutanji – udaljenu po sata od Donjeg Vakufa – neki Ibrahim beg. Neki nagađaju da se je zvao Veletanlić. Bio je veliki hanedan (domaćin). K njemu dođe neki šejh iz Azije. Beg opazi da je to dobar čovjek pa ga zadrža više vremena u sebe. Svako bi večer oba sjedili u aharu, a kad bi došlo vrijeme počinku, beg bi otišao u kuću, a šejh bi ostao u aharu. Jednom će momci (sluge) svomu begu: „Ti mnogo hvališ ovog šejha, veliš da je dobar čovjek, a on svaku večer odmah izađe iz ahara dok ti odeš u kuću pak hoda kojekuda po cijelu noć“. Momci su, naime, mislili da on ide ašikovati.

Beg im međutim nije vjerovao, no ipak odluči da se one noći iza toga sam o tome uvjeri i da vidi svojim očima kuda šejh hoda. Iste su večeri opet obojica sjedili u aharu, a kad bi vakat spavati, ode beg u svoju kuću na počinak, a šejh osta u aharu. Beg međutim ne leže, nije se pače ni skinuo, obučen čekaše dok šejh ne iziđe iz ahara. Kad iziđe, uputi se beg za njim, da vidi kuda će. Jelensko je vrijeme bilo i baš u novu zimu prvi put pao snijeg. Napomenuti valja da je današnje, dakle i tadanje selo Kutanja, na lijevoj strani Vrbasa, a Donji Vakuf je na desnoj.

ŠEJH DOĐE DO VRBASA, A BEG KRIOMICE ZA NJIM. ŠEJH PRIJEĐE PREKO VRBASA (NA DESNU OBALU) KAO PO SUHU. BEG SE MEĐUTIM NE USUDI ZA NJIM, BOJEĆI SE DA ĆE SE UTOPITI, PA STADE NA LIJEVOJ OBALI, GLEDAJUĆ ZA ŠEJHOM. OVAJ PAK ZNAJUĆI DA BEG IDE ZA NJIM, STADE NA DESNOJ OBALI, OKRENU SE BEGU I REČE MU: „HAJDE SLOBODNO MOJIM STOPAMA, NEĆEŠ SE UTOPITI.” BEG POSLUŠA I PRIJEĐE VRBAS, KAO PO SUHU.

To zemljište (današnji Donji Vakuf), na kom stajahu, bilo je Ibrahimbegovo, nu neobrađivano, pusto i zaraslo šikarom. Tu je bilo krasno vrelo pod bukvom; tuj će šejh probesjediti begu: „Pošto moje tajne izađoše na vidik, te mi se ne mili više živjeti na ovom svijetu, učiniću Bogu dovu, da još ove noći umrem, pa me ukopajte na onom mjestu, gdje sjutra nađete prokopnicu. No prije toga učiniću vam vasijet, da ovdje sagradite džamiju, oziđete ovo vrelo i namjestite ćupriju preko Vrbasa, pa vam mogu unaprijed kazati da će se tu stvoriti krasna varoš.”

Pošto tu klanjahu, odoše opet u Kutanju. Kako šejh reče, tako i bude. On još iste noći umre, a sjutra dan ga ukopaše na onom mjestu gdje su uočili prokopnicu (rekosmo da je te noći pao snijeg), ukopaše ga naime na lijevoj obali tik uz Vrbas, gdje mu se i danas vidi turbe, okruženo nekolicinom zastarjelih grobova, udaljeno od donjovakufske ćuprije oko 500 koraka napram Bugojnu. Beg sagradi krasnu džamiju, oziđe vrelo tik uz nju, malo podalje namjesti ćupriju na Vrbasu i dade toj džamiji za njeno uzdržavanje sve svoje zemlje što su bile na desnoj strani Vrbasa tik džamije. Dok se sagradila džamija, odmah se i muhamedanci iz obližnjih mjesta – navlastito iz Kutanje – počeše oko nje naseljavati i graditi kuće. Tu prvu naseobinu prozvaše persijski „Nev Abad”, što bi u našem lijepom bosanskom jeziku značilo „Novo naselje”, a kako su ono što je bilo bliže džamije još onda nazvali „Ibrahimbegov džemat” tako se i danas zove.

Naseljavanje se poslije znatno poveća, tako da je domalo ta naseobina imala oko hiljadu kuća (dok ih danas ima samo 500), te je po prilici pred 180 godina nazvaše arapski „Vakfi Kebir” (Vakuf golemi). Kad je poslije po našoj domovini morila kuga, znatno se umanji svojim stanovništvom i Vakfi Kebir koji za razliku od Gornjeg Vakufa dobi po prilici pred 80 godina današnje svoje ime – Donji Vakuf.

Glasnik Zemaljskog muzeja (1892)