HAJDUCI


Uznačajnom djelu Život i običaji naroda srpskoga (Beč, 1867) VUK STEFANOVIĆ KARADŽIĆ posvetio je tri stranice hajducima, čuvenim balkanskim odmetnicima. Porijeklo riječi hajduk do današnjeg dana nije u potpunosti razjašnjeno. Po jednoj teoriji, ta je riječ izvedena iz turskog pojma hajdud (pripadnik ugarske pješačke jedinice). S druge strane, hrvatski lingvista i hungarolog KREŠIMIR SUČEVIĆ – MEĐERAL kaže da se radi o obliku riječi hajto (gonič) kojom su označavani slobodni seljaci koje bi vlasnici stada unajmljivali za njihovo preseljenje. Bilo kako bilo, riječ je među Južnim Slovenima postala sinonim za odmetnika ili borca protiv nepravde.

Vuk piše da se u hajduke nije odlazilo samo zbog nepravde već je bilo slučajeva da se neko odmetne “da se nanosi haljina i oružja po svojoj volji ili kome da se osveti”.

“ŠTO JE GOD VLADA TURSKA BOLJA I ČOVJEČNIJA, TO JE I HAJDUKA U ZEMLJI MANJE, A ŠTO JE GORA I NEPRAVEDNIJA, TO IH JE VIŠE, I ZATO JE MEĐU HAJDUCIMA BIVALO KAŠTO NAJPOŠTENIJIH LJUDI…ISTINA JE DA MNOGI LJUDI NE ODU U HAJDUKE DA ČINE ZLO, ALI KAD SE ČOVJEK (OSOBITO PROST) JEDAN PUT OTPADI OD LJUDSKOGA DRUŠTVA I OPROSTI SE OD SVAKE VLASTI, ON POČNE OSOBITO JEDAN UZ DRUGOGA I ZLO ČINITI; TAKO I HAJDUCI ČINE ZLO I NARODU SVOME, KOJI IH PREMA TUCIMA LJUBI I ŽALI, ALI SE I DANAS ČINI HAJDUKU NAJVEĆA SRAMOTA I PORUGA KAD MU SE REČE DA JE LOPOV I PRŽIBABA”.

U stara vremena, nastavlja Vuk, hajduci su uglavnom pljačkali Turke no u 19. vijeku to je već “slabo bivalo” pa su se na meti odmetnika nalazili trgovci i putnici ili ljudi za koje se vjerovalo da u kućama imaju novca, odjeće ili oružja. Ljeta su provodili po šumama, a zime kod jataka, uz čvrst dogovor gdje će se na proljeće ponovo sastati.

“AKO KOJI U ODREĐENO VRIJEME NA ROČIŠTE NE BI DOŠAO, DRUŠTVO IDE TE GA TRAŽI, PA AKO BI SE DOGODILO DA JATAK HAJDUKA NA ZIMOVNIKU IZDA ILI UBIJE, TO SVAKI HAJDUCI GLEDAJU DA SE OSVETE MAKAR I POSLIJE PEDESET GODINA”.

Turske vlasti, navodi Vuk, surovo su kažnjavale hajduke. Za njihovo hvatanje bili su zaduženi panduri (među kojima je bilo i Srba i Turaka). Ubijenim hajducima bila bi odsječena glava pa onda istaknuta na gradskom bedemu dok su zarobljeni hajduci nabijani na kolac. No, ukoliko bi hajduk odlučio da napusti taj “zanat”, postojala je utvrđena procedura koja mu je garantovala sigurnost.

“KAD SE HAJDUK NASITI HAJDUKOVANJA ILI GA KO NAMOLI ILI NAGOVORI DA GA SE OKANI, ON SE PREDA TO JEST PORUČI KMETOVIMA DA MU IZVADE OD PAŠE BURUNTIJU I ONDA OPET IZIĐE MEĐU LJUDE I POSLIJE TOGA NIKO MU NE SMIJE SPOMENUTI ZA ONO ŠTO JE HAJDUKUJUĆI UČINIO. PREDANI HAJDUCI POSLIJE PONAJVIŠE BIVAJU PANDURI, JER SU SE ODUČILI OD RADA POLJSKOGA; SAMO KNEZ NE MOŽE BITI ONAJ KOJI JE BIO HAJDUK”.

 

HARAMBAŠA IZ DALMACIJE

Iako se hajduci “drže za velike junake”, spretne i pouzdane ljude, povremeno su im se dešavale i nepredviđene situacije. Vuk tako opisuje epizodu koja se odigrala 1805. godine, uoči Velike Gospojine, u Tronoškoj planini. Tada su hajduci STANKA CRNOBARCA dočekali dvojicu trgovaca iz Zvornika.

“KAD HAJDUCI IZ GRMOVA POVIČU: ‘PREDAJTE SE! BACITE ORUŽJE! NE GINITE!’ ONI TO NE POSLUŠAJU NEGO SE STANU BRANITI; POŠTO JEDAN OD NJIH POGINE I DRUGOGA, KOJI VEĆ DUGE PUŠKE NIJE MOGAO NAPUNITI NEGO JE BACIO NA ZEMLJU, POGODI HAJDUK IZA GRMA U MALU PUŠKU ZA POJASOM, ON S DRUGOM MALOM PUŠKOM, KOJU JE U RUCI DRŽAO, POTRČI UPRAVO NA HAJDUKA: ‘NA POLJE, KURVO, IZA GRMA!’ PA NJEGA IZ PIŠTOLJA POSRED SRIJEDE. HAJDUK PADNE, A ON NAGNE U POTOK I UTEČE.”

Trgovac po imenu Ilija docnije se vratio na mjesto obračuna, mrtvom hajduku odsjekao glavu i predao je vlastima zbog čega je nagrađen buruntijom (pismenim ukazom) kojom mu je dopušteno da oružje nosi i u varošima. Svoje hajduke imali su i Turci, piše Vuk. Oni su se zvali kesedžije, bili su konjanici i nisu se krili već “išli i zlo činili javno”.