SREDNJEVJEKOVNI GRAD SUSID


Prema istraživanjima Ante Škegre, “ostaci kaštela Susid nalaze se na stijeni uz desnu obalu potoka Bunte, na izlazu iz Kordića u pravcu Gračanice. Ispod njega prolazi put koji povezuje središnji dio Uskoplja s Kupreškom visoravni odnosno Dalmacijom. Pristup Susidu moguć je kako iz Kordića tako i sa Okolišća preko Povoznice (Dizdarevog pot oka). Četverokutne je osnove s dvama kulama od kojih se jedna nalazi na njegovoj najvišoj koti” 74 Škegro dalje navodi da je “tijekom sondažnih arheoloških istraživanja provedenih 1983. g. utvrđeno da je donja kula, u kojoj su mogle boraviti dvije osobe, imala ulogu osmatračnice. Visina zida bila joj je 1, 5 m, a debljina oko 0,7 m. Rekonstruirani obim zida bio bi 4,5 m. U kuli je pronađena starohrvatska keramika, te brončana starohrvatska naušnica. Povjesničar Hamdija Kreševljakovć (1888.-1959.) susreo je 1940. g. u Kordićima dvojicu staraca koji su kulu pamtili dok je još bila pod krovom. Uz put kojim se ulazi u Susid iznad potoka Bunte je zaravan (8,5 x 2,5 m), koja je opasana zidom debljine 0, 8 m. Raspoloživa vrela ne otkrivaju tko je, kada i u koji okolnostima izgradio Susid. Pučka predaja upućuje na kraljicu Jelenu, koja da je volovskim kožama pregrađivala potok Buntu ispod Susida, čime se stvorilo jezero po kojem da je plovila u čamcu. Kraljevskoj vlasti u prilog bi govorio i toponim „kraljevska stolica“ sa zaravni unutar utvrde. Kraljica Jelena iz pučke predaje mogla bi biti Jelena Gruba, koja je Kraljevstom Bosne i Huma vladala od 1395. do 1398. g.”

Ono što je novo u Škegrinim istraživanjima su fakti koje on prezentira o tome kako je izgrađen ovaj srednjovjekovni grad. Prema tim istraživanjima, “Susid, baš kao i Uskoplje, je dospio pod vlast Osmanlija kao kraljevski posjed, vjerovatno su ga izgradili mjesni feudalci na koje upućuje i 30-ak stećaka katoličkog groblja u Kordićima.76 Nije isključeno da su to bili oni, po kojima je to mjestoi dobilo ime, odnosno feudalci Kordići. Susid se prvi puta spominje u tursko-ugarskom ugovoru iz 1403. g. kada su ga se Osmanlije dočepali prvi put. Spomenut je u povelji aragonskog kralja Alfonsa V. (1442.- 1458.) kojom je 19. veljače 1444. g. hercegu Stipanu Vukčiću

Kosači (1435.-1466.) potvrdio njegove posjede (Sustich, Vsopio castelo et contato). Spominje se i 20. siječnja 1448. g. (castrum Sozzed) u povelji rimskog kralja Friedricha III. 81442.- 1493.), kojom su istome hercegu potvrđena baštinska prava. Ugarsko- turskim ugovorom od 23. kolovoza 1503. g. čitavo Uskoplje, zajedno sa utvrdama Veselom Stražom, Biogradom (Prusac) i Susidom, prepušteno je Osmanlijama koji su ga osvojili 1501./1502. g.” 77 Pored navedenog, Škegro prenosi rezultate istraživanja i drugih historičara prema kojima se Susid “spominje i 1517./1518. g. u vakufnami (zadužbinskoj povelji) Mustajbega Skenderpašića, koji je za izdržavanje novopodignute Skenderije-džamije u Sarajevu uvakufio posjede u Uskoplju.“ 78 Također, Škegro u svojim istraživanjima o Susidu i Skopaljskoj dolini u cjelini navodi i sljedeće:” S utvrdama Veselom Stražom, Biogradom ( Prusac) i Susidom, Uskoplje je za Osmanlije konačno osvojio 19-godišnji Mustajbeg Jurišević (1482.-1525.), pastorak Skender-paše Juriševića koji je osvojio uskopaljsko središte Veselu Stražu. Mustajbeg je i sam rođen u Veseloj Straži od majke katolkinje, koja se udala zaSkender-pašu. Skender-paša je također potjecao od katoličkih roditelja. Susid gubi na važnosti tijekom druge polovice 16. st. U popisu utvrđenih bosanskih gradova što ga je 1620.g. sačinio Sarhoš Ibrahimpaša Memibegović naveden je kao zapuštena utvrda.

Skordici. Susidgrad je četverougle osnove s jednom porušenom kulom kvadratne osnove.“ 80 Dakle, i na primjeru prezentiranja istraženih ili neistraženih činjenica o nastanku i trajanju Susid grada, historičari prezentiraju različite interpretacije, pri čemu se može uočiti da određene počinju i završavaju sa pozicija hrvatske (katoličke) provenijencije (Škegro), a druge sa stanovišta bošnjačke (islamske) pozicije. Susidgrad spominje Đoko Mazalić koji kaže: “Danas malo ko u Uskoplju zna za Susidgrad. Pedesetih godina 19. stoljeća piše o njemu fra Jukić (Slavoljub Bošnjak) u svome Zemljopisu i povjesnici Bosne: Susid mala tvrđava kraj Vrbasa, ne navodi mjesto gdje je. Od Jukića su taj podatak preuzeli Klaić i drugi, ali grad niko precizno ne lokalizuje. Ja sam ga prije dvadesetak godina dugo tražio i tek kad sam našao spomen u vakufnami Mustajbega Skenderpašića iz 1517. godine, kojom se uvakufljuju neka imanja u Uskoplju za izdržavanje Skenderije džamije u Sarajevu, a koja se graniče sa imanjima Susidgrada, te sam mogao lako na terenu pronaći traženo mjesto zapadno od sela Gračanice, uzvodno dobar sat hoda (iznad sela Kordića). Ruševine su veoma obimne i nalaze se u krasnoj šumskoj okolini. Kada sam starijim seljacima Gračanice spomenuo da se to mjesto nekad zvalo Susidgrad, onda su se i oni prisjećali tog imena, ali inače bolje poznaju lokalitet pod imenom Kameni svatovi.“

U istom stanju ga 1646.g.g spominje i Splićanin Atanazije Jurjević u izvješću sačinjenom za austrijskog cara Ferdinanda II (1619. - 1637.). Tada je bio u posjedu nekog age iz Skopja. Povremeno je tijekom osmanlijske okupacije imao posadu od pet vojnika (nefera) sa dizdarom (zapovjednikom) na kojeg još uvijek podsjeća Dizdarov potok (Povoznica) koji protiče uz liticu na kojoj se nalazi i ispod njega ulijeva u potok Buntu. Posada je imala zaklon u šupljinama stijena na kojima se smjestio Susid. Oko 1800. Godine Susid je imao pet musthafiza timarlija (vojnika plećenih zemljišnim posjedom). Ulogu osmanlijske utvrde izgubio je prije 1833. g. 79 S druge strane, profesor historije iz Prusca, Husein Čepalo u svojim istraživanjima ističe da su “u periodu samostalne bosanske države na području Skopaljske doline ili Uskoplja najpoznatija naselja ili stari gradovi bili: Vesela Straža, Susidgrad, Kaštel iBiograd-Prusac.

Susidgrad je jedan od starih gradova Skopaljske doline, ne zna se tačno ko ga je podigao. Pretpostavlja se da su ga osnovali Rimljani u prvim godinama vladavine Avgusta Oktavijana. Ime Susidgrada potiče od riječi sutiska, jer se grad nalazi na mjestu gdje se kordićko polje sužava, a riječica Bunta ulazi u kanjon. Susid grad zvao se gradić u župi Uskoplje, a stajao je na jednom brežuljku koji se okomito obara u dolinu Gračanice, riječice koja se ulijeva u rijeku Vrbas kod istoimenog sela. Susid grad se nalazi kod sela Kordići udaljen je od sela Gračanice četiri kilometra. Selo Kordići dobilo je ime po keltskom plemenu Prema istraživanjima Hazima Šabanovića, Dubravka Lovrenovića, Huseina Čepala i drugih historičara „od kraja 14. stoljeća u bosanske prilike su se počele miješati Osmanlije. Jaka osmanlijska vojska pod vođstvom Ishakbega Ishakovića prodrla je prvi put u Uskoplje 1414. g. na poziv gospodara Donjih Krajeva i Uskoplja Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Osmanlije su bili Hrvojevi saveznici u ratu protiv hrvatskougarskog kralja Sigismunda Luksemburškog i bosanskog kralja Stjepana Ostoje (1409.-1418.). Pred Osmanlijama u uskopaljske planine bio je prisiljen 1414. g. bježati veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača. Dio osmanlijskih trupa ostao je u Uskoplju. Nakon Hrvojeve smrti 1416.g. Uskopljem je vladao njegov sin Blaša Hercegović, poslije njega Uskopljem je vladao Juraj Vojsalić Hrvatinić (1434.-1452.). Sredinom 15. st. u Uskoplju su se sukobljavali interesi Stjepana Vukčića Kosače i kralja Stjepana Tomaša (1443.-1461.).

Istraživanja koja je realizovao Čepalo, pokazuju da “cijela župa Skoplje i svi njeni gradovi nisu ni 1489. god. bili definitivno u osmanlijskoj vlasti nego tek 1501 godine ali su ih Osmanlije i ranije osvajali. Tako se Skenderbeg, sandžakbeg bosanskog sandžaka 1478. godine javlja iz Prusca. Pisao jedno pismo Dubrovčanima na gradu Pruscu. Po ugovoru između Turske i Ugarske od 20. 8. 1503. godine kojim je zaključeno sedmogodišnje primirije, ostali su Ugarskoj svi važniji gradovi jajačke banovine, a Turskoj su priznati (Belgrad) Prusac, Susid, Toričan, Fenarlik i još neki drugi gradovi. U popisu turskih tvrđava 1469. godine grad Susid je naveden da se nalazi u Kraljevoj zemlji. Turski dio nahije Skoplje 1469. god. sa tvrđavom Susidom i trgom Gračanicom bio je u sastavu kadiluka Neretva. Nahija Skoplje (Uskoplje) iako je obuhvatala čitavo područje gornjeg toka rijeke Vrbas, ali se kako navodi Šabanović dijelila na Gornje i Donje Skoplje. U Gornjem Skoplju nalazila se tvrđava Susid, a u Donjem Skoplju nalazila se Vesela Straža i Prusac ili Biograd. U najranijem periodu turske uprave u toj srednjovjekovnoj župi postojale su dvije nahije. Prvo se u izvorima javlja nahija Skoplje sa Susidom, a kasnije i nahija Belgrad (Akhisar) ili Prusac. Neizvjesno je da li su Osmanlije držale dio župe Uskoplja 1463. god. i da li su nahija Skoplje i njen grad Susid od 1469. ostali trajno u turskim rukama. Pouzdano se zna da su župa Uskoplje-Skoplje i njeni gradovi Prusac, Vesela Straža, Kaštel-Fenarlik i grad Susid potpali pod osmanlijsku vlast nešto prije 1503. godine.“

Prema Kreševljakoviću, u izvorima se Susid grad spominje 1403. godine, u kojem je u poznijem srednjem vijeku bila koncentrirana vojna vlast za područje Uskoplja, odnosno Skopaljske doline (župe). O izvorima i vremenu kada se prvi put pominja Susid grad, Kreševljaković navodi slijedeće: “U poznatim izvorima iz vremena bosanske samostalnosti nema spomena ovome gradu. Prvi se put spominje 1403. godine u tursko-ugarskom ugovoru i tada je već bio u turskoj vlasti. Spomenut je i u zakladnici Mustafabega Skenderpašića od 1517. godine”. Treba napomenuti da se o godini kada se prvi put pominje Susid i koju navodi Kreševljaković, najvjerovatnije radi o štamparskoj grešci, budući da je iz historije poznato da je tursko-ugarski ugovor sklopljen 20. augusta 1503. godine. Adem Handžić u svojim radovima ističe da se zapravo Susid grad prvi put pominje u turskim defterima iz 1468/9. godine. (Uporedi Adem Handžić, Studije o Bosnihistorijski prilozi iz osmansko-turskog perioda, Organisation of the Islamic Conference- Reaserch Centre for Islamic istory,Art and Culture, Istanbul, 1994, str.120.). 

Čini se da su istraživanja koja je vršio Marko Vego o prvim pomenima Susida najobuhvatnija i najbliža istini. Naime, Vego ističe da se Susid grad prvi put pominje u Ugovoru aragonskog i sicilijanskog kralja Alfonza V sa vojvodom Stjepanom od Bosne (Kosačom), koji je sklopljen 19. februara 1444. godine. U ovom ugovoru pomenuti su posjedi Stjepana Kosače, među kojima i Sustich Vskopio (Susid u Gračanici kod Gornjeg Vakufa u Skoplju ili Uskoplju). 85 Historičar Vjekoslav Klaić ističe da se Turci prvi put u Uskoplju pojavljuju 1414. godine na poziv vojvode Stjepana Vukčića, da bi osvajanjem Jajca 1463. godine, definitivno učvrstili svoju vlast, koja je kratkotrajno poremećena u periodu od 1463. do 1468. godine akcijom ugarskog kralja i sinova Stjepana Kosače. 86 Prema navodima Mujezinovića i Hadžijahića, iz deftera za 1574. godinu , iz kojih oni crpe građu, vidljivo je da osvajanjem Susid grada, turska vlast u njemu “postavlja čuvare (mustahfize) koji su bili ulufedžije (pod plaćom), dakle nemaju timara, što i inače karakterizira mustahfize pograničnih tvrđava”. Ovi navodi Mujezinovića i Hadžijahića suprotni su istraživanjima do kojih su došli Spaho i Kreševljaković. Naime, kada je riječ o mustahfizima Susida, Fehim Dž. Spaho u svom radu “Defteri za kliški sandžak iz XVI i početka XVII stoljeća”(POF, br. 34, 1984.), ističe da je u ovoj tvrđavi bilo 14 čuvara, da je dizdar tvrđave bio Alija koji je posjedovao timar od 3500 akči u nahiji Lašva, te da je ćehaja tvrđave bio Mustafa, sa timarom od 2123 akče u nahiji Uskoplje. Vjerovatno su i ostali mustahfizi bili timarlije, budući da Kreševljaković u svojim istraživanjima u Susidu oko 1800. godine pronalazi pet čuvara timarlija. 

Pišući o starim gradovima oko Vrbasa i o njhovim mustahfizima, Hamdija Kreševljaković kaže: “ U tursko doba Susid je imao dizdara i malu posadu. Oko 1800. godine bilo je ovdje pet mustahfiza timarlija. Na dizdara nas sjeća ‘Dizdarev potok’, desni pritok Gračanice, i pred gradom ‘Dizdarevo polje’. Grad je napušten prije 1833. godine”. Dalje će Kreševljaković za Susid grad reći da je “četverokutne osnovice s jednom skoro porušenom kulom kvadratne osnovice. Godine 1940. našao sam u selu Kordići (jedno od najblžih sela Susid grada-op.a.) tri starca , koji su pamtili ovu kulu kad je još bila pod krovom.” 87 Turskim osvajanjem Susid grad je predstavljao graničnu tvrđavu prema Mlečanima.

Komparirajući vlastita i istraživanja drugih autora, Čepalo ističe da nije do kraja utvrđeno kako je osvojen Susid od strane Osmanlija. „Legende govore da su za Susid grad vođene teške borbe, međutim najnoviji primarni historijski izvori govore da je istaknuti vlastelin Pavao Grgurić predao Turcima bez borbe Susid, on je također predao travničku tvrđavu i tvrđavu HumLivno. A. Aličić navodi da je Pavo Grgurić bio timarnik od 1463. do 1477. godine i da nije prešao na islam. U ovome defteru iz 1468/69. godine navedeni su posadnici tvrđave Susid u Vilajetu kralj (kraljevskoj zemlji),“ navodi Čepalo. 88 Prema istim istraživanjima, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, za kojeg Čepalo tvrdi da je izvor prvoga reda i potpuno pouzdan, pobija paušalne tvrdnje da su bošnjački plemići prelazili na islam da bi sačuvali imanja i u isto vrijeme ulazili u vojničku klasu. Susid grad se prvi put pominje u turskim defterima 1468/9. godine.“ 89 Također, „u defteru 1468. godine spominje se nahija Skoplje sa Susidom i trgom Gračanicom. Adem Handžić, poznati osmanista, pisao je o formiranju gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću, odnosno o ulozi države i vakufa u njihovom formiranju, pored ostalog je pisao i o nahiji Uskoplje i gradskim centrima kao što su Gornji i Donji Vakuf. Handžić kaže: Nahija Uskoplje ostala je čini se kontinuirano u turskoj vlasti od 1463. što je suprotno istraživanjima Hazima Šabanovića koji tvrdi da se ne zna je li župa Uskoplje bila sva pod turskom vlašću sve do 1501.godine.

Susid, tvrđava iznad sela Gračanice, 1540. godine imala je 14. mustahifza. Dizdar Susida Alija posjedovao je timar od 3500 akči. Interesantno je da njegov timar nije uopće u kliškom sandžaku, nego u bosanskom, u nahiji Lašva. To je bilo neposredno susjedstvo, jer nahija Lašva i Uskoplje graniče. Čehaja Mustafa imao je timar od 2.123 akči, i njegov timar nalazio se u nahiji Uskoplje. Iznad Susid grada, na padinama Raduše nalaze se lokaliteti Nišan, Čador i Pandurica što govori o stražarskoj službi ove tvrđave. Ispod grada je kako kaže Dževad Drino selo romanskog naziva Kordići (tal. chordakonopac uže) sa lokalitetima Crkvina, Gomile,Vinogradi. 91 Islamizacija Susid grada i Gračanice tekla je kao i u ostalim mjestima Skopaljske doline, a posebno nahije Gornje Skoplje. Katastarski defteri iz 1528-30. godine pokazuju da je u gornjem dijelu Skopaljske doline islamizacija bila tek otpočela. Međutim, defter iz 1574. godine iskazuje u Privoru i selima u neposrednoj okolini isključivo muslimansko stanovništvo. Katolički izvori (izvještaj biskupa Ogramića od 1675. godine) navode da je u to vrijeme u cijeloj Skopaljskoj župi bilo svega 530 katoličkih duša.92 Pored navedenog, Čepalo u svojim istraživanjima navodi da je u osmanskom periodu „Susid imao dizdara i malu gradsku posadu. Dizdar je imao i svoga zamjenika čehaju, i danas u Kordićima ima porodica Čehaja. Oko 1800. godine bilo je ovdje pet mustahfiza, timarlija. Na dizdara podsjeća nas Dizdarov potok, desni pritok Gračanice i Dizdarevo polje pored grada. Grad je napušten 1833. Susidgrad tvrđava je građena u skladu s vojnim potrebama, prilagođena vremenu i tehnici ratovanja i što boljoj odbrani i mogućnosti dugotrajnog izdržavanja i opstanka u slučaju opsade, tako da su sve potrebe mogle biti zadovoljene unutar gradskih bedema.

U vezi s navedenim, Čepalo među prvim historičarima ukazuje na činjenicu da, „koliko je poznato iz histoijskih vrela u srednjovjekovnim bosanskim tvrđavama bilo je malo kultnih objekata. Pripadnici islama, novi stanovnici u tvrđavama u odnosu na svoje prethodnike imali su daleko sadržajniji vjerski život. Pored godišnjih obreda (bajrama), sedmičnih (džuma namaza), islam propisuje svakodnevnih pet namaza. Za te potrebe i u Susid gradu bila je prostorija - mekteb za vjerske obrede. Džamije u samoj tvrđavi nije bilo koliko je dosada poznato, arheološka istraživanja će to vjerovatno potvrditi. Prema historijskim izvorima u početnom periodu osmanlijske vlasti u bosanskome sandžaku podignut je mali broj tvrđavskih džamija kao u Travniku, Tešnju, Vranduku i Pruscu. Svakako u Susidu je bio islamski vjerski objekat, jer se u popisu imama u tvrđavama Bosanskog sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća spominju neki imami tvrđave Susidgrada.

U kontekstu prakticiranja islamskih obreda, te prisustva muslimanskih objekata i uleme, Čepalo u svojim istraživanjima koristi rezultate istraživanja na navedenom planu Ismeta Bušatlića, teologa i kulturologa iz Sarajeva, porijeklom iz Privora kod Gornjeg Vakufa- Uskoplja. Dakle, prema istraživanjima Bušatlića koje je preuzeo Čepalo, „prve džematlije u Skopaljskoj dolini činili su članovi vojnih posada stacioniranih u gradovima: Susidgrad, Prusac i Fenarlik (u blizini Kopčića). Za vjerske potrebe, unutar gradskih zidina, po jedna prostorija bila je preuređena za mesdžid ili na praznom prostoru pravile su se džamije. Tako je u Susidgradu napravljen mesdžid sultana Mehmeda el-Fatiha (vladao 1451/1481.) nešto prije 1469. godine, a mesdžid sultan Selima I (vladao 1512-1520.) u Fenarliku prije 1516. godine. Džamija sultan Bajazita u Pruscu podignuta je 1486. godine Sultan Bajazid II vladao je od 1481. do 1512. godine.

Pored navedenog, Čepalo o islamskim obredima, imamima i vjerskoj poduci u Susidgradu, te okolnim mjestima koristi i istraživanja historičara iz Sarajeva Aladina Husića koji je 2010. godine u časopisu Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu objavio članak pod naslovom „O imamskoj službi Bosanskog sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća“. Prema itraživanjima Husića, a koja prenosi Čepalo „prvi podaci o posadi Susida potječu iz 1468/1469. god. međutim među timarnicima ne nailazimo imena imama. Oni su vjerovatno bili prisutni i obavljali službu uz novčanu nadoknadu, zato se ne spominju među timarnicima. Iako se u dva timarska popisa 1485/ 1489. godine ne spominje Susid, u njemu je morala biti smještena vojna posada, samo što je bila ulufedžijska, tj. graničarska i za službu su dobivali nadoknadu iz državnih prihoda u novcu. Pogranične utvrde u Uskoplju koje su se nalazile pod osmanlijskom vlasti bile su izložene čestim upadima ugarske vojske iz Jajačke banovine. Malobrojne timarske posade nisu se mogle adekvatno suprotstaviti. Ovo je značilo da je do 1516. vojna posada Susidgrada financirana u novčanim iznosima a ne u naturi. Zato tek 1516. godine imamo prvo poznato ime imama u Susidgradu. Tadašnji imam u Susidgradu bio je mevlana Husein kome je dodijeljen dio prihoda od 1400 (akče) u selima Oskoviću u Uskoplju i Krajinčići u nahiji Rama. Nešto veći iznos 1459 (akči) uživao je kasniji imam 1530. Bajazid-fakih u istom selu Krajinčići. Na službi u Susidgradu zatekla ga je smrt 21. zul-kadea 944. (21.4.1538.) godine, poslije čega ga je naslijedio imam Jusuf. Susidgradska tvrđava bila je napuštena nakon 1540/1550. i ponovo je smještena, ali je tada Susid bio pripojen kliškom sandžaku.

Dalje Čepalo navodi da je „imamska vojna služba bila najčešća i najredovitija služba u tvrđavama bosanskog sandžaka. Imamska vojna služba imala je izrazito vojnički predznak. Ona je ipak po svojoj prirodi nadilazila vojni okvir, posebno u ranom periodu osmanske vlasti na ovim prostorima. Pored često vojnog za obredoslovne potrebe vojske, imami su bili na usluzi i lokalnom stanovništvu-novim muslimanima, koji su živjeli oko tvrđave. Sve do kraja 15. stoljeća u Bosni je postojao veoma mali broj duhovnih centara, Sarajevo, Mostar, Prusac. Zato su tvrđavski imami imali značajno mjesto u širenju islama. Vojno prisustvo išlo je uvijek ispred civilnih vlasti, tako da su vojni imami mogli obavljati i misiju širenja islama i islamskog uticaja, posebno u novoosvojenim krajevima.“ 97 Zaključujući svoja istraživanja na ovom planu, Čepalo naglašava da su „i vojni imami u Susidgradu doprinijeli značajno u prihvatanju islama u Kordićima, Planinici, Jazveniku, Ivici, Skrtima, Bilobućiju, Gračanici, Okolišću i Zlavasti. Služba imama u tvrđavama financirana je direktno iz državnih prihoda u novcu (gotovini) ili dodjelom prava na uživnje zemljišnih posjeda timara. U izrazito graničnim posadama kao u Susidgradu imami su isplaćivani novčanim sredstvima, sve dok je tvrđava imala krajiški status. Ili ako se u njoj nalazile dvije vrste mustahfiza tj. timarlije i ulefedžije. Historijski izvori govore da su imami Susida dobivali plaću - ulefu, a 1468. u ovoj tvrđavi zabilježeni su imami timarnici. Plata imama ulefedžije i timarnika malo se razlikovala, najčešće je iznosila 1500 akči.

Ahmed Kico

Gračanica u Skopaljskoj dolini