Bugojno 1941. godine


Od 1. decembra 1918. godine Skopaljska dolina je u sastavu Kraljevine SHS, koja se od 1929. zove Kraljevina Jugoslavija. Tada su općine Bugojno, Gornji i Donji Vakuf u sastavu Primorske banovine. Ona je postojala do 1941. godine kada je na ovim prostorima započeo Drugi svjetski rat., napadom Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju 6. aprila 1941. U vezi s navedenim, određena istraživanja pokazuju da su u “Prvom svjetskom ratu, ravnomjerno zastupljeni pripadnici sve tri konfesije uveli su bosanskohercegovačke pukove i bataljone u elitne jedinice Austro-ugarske zajedničke vojske, a na kraju u jesen 1918. dale su značajan doprinos u odbrani Države Slovenaca, Hrvata i Srba.” 35 Poslije završetka Prvog svjetskog rata 1918. godine BiH se našla u sastavu Kraljevine SHS, a samim tim i grad Bugojno. Poslije podjele kraljevine na banovine, Bugojno se našlo u sastavu Primorske banovine sa sjedištem u Splitu. Tridesetih godina prošlog stoljeća u gradu je živjelo oko 17.000 stanovnika, a većina se bavila agrarnom proizvodnjom, a vrlo malo je bilo zanatskih i trgovačkih dućana.

U Drugom svjetskom ratu Uskoplje je u sastavu tzv. NDH, tj. u kotaru Bugojno, velika župa Pliva-Rama. Većina stanovnika Uskoplja (Hrvata i Muslimana) sudjeluje u postrojbama tadašnjih Hrvatskih oružanih snaga, no, NDH, s druge strane, progoni Hrvate i Muslimane antifašiste, te Židove, Srbe i Rome. Bušatlija u svojim istraživanjima navodi da “Drugi svjetski rat zatekao je Bugojno u sastavu banovine Hrvatske po dogovoru iz 1939. godine Cvetković-Maček, kada se na račun BiH rješavalo hrvatsko pitanje. U to vrijeme djeluje i KPJ na ovom prostoru i organizuje otpor kada se dva puta pokušalo osloboditi od strane proleterskih brigada. Bugojno ima tri narodna heroja Stipu Đereka, Mahmuta Bušatliju i Vojina Paleksića čije biste se i danas nalaze na platou ispred bugojanske Gimnazije.” U kontekstu navedenog, treba istaći da je “Hitlerovim smjernicama o podjeli Jugoslavije od 12. aprila 1941. Bosna i Hercegovina dodijeljena Italiji na političko oblikovanje, ali je dvanaest dana kasnije njegovom odlukom podijeljena na njemačko i italijansko okupaciono područje. Po tome su Bugojno i Skopaljska kotlina pripali italijanskom okupacionom području. Svoje područje Musolini je podijelio na tri zone, od kojih je treća obuhvatila i Bugojno i u njoj odobrio formiranje kolaboracionalističke vlasti, da bi po reokupaciji u septembru ponovo uveo i svoju okupacionu vlast.

Autori knjige Zločini u Vrbanji 1993., posebno naglašavaju da su “u julu 1941. ustaše počinile masovne zločine nad srpskim i jevrejskim stanovništvom. “…Na nekoliko stratišta na području Bugojna ustaše su pobile preko 2.000 ljudi iz Bugojna i okoline, ali i iz drugih opština. Žrtve su, uglavnom, bili Srbi i Jevreji, te poneki Musliman i Hrvat, muškarci od 16 godina, pa na više.

 

Bugojno 1941. godine, izbor anegdota iz narodnooslobodilačkog rata

U dane pred rat ja sam bio dijete i nije me interesovala politika,pa o ovoj organizaciji skoro ništa i ne znam, bar što se tiče ličnog sjećanja.

Znam samo da je u kafani u Srpskom domu u Bugojnu bila (na zidu obješena) uvećana fotografija nekog vojvode Tankosića koji se zvao „Lune“.

Zato su, valjda, više iz zavitlavanja i tadašnjeg kafedžiju u tom domu nazivali „vojvoda Lune“, i to ga je kasnije stajalo glave.

Navodno u prvoj grupi uhapšenih, o kojima će posebno biti riječi, koja je pobijena kod sela Ivanjske u blizini Banje Luke, bili su i svi pripadnici pomenute četničke organizacije, ili bar oni na koje se sumnjalo da su bili njeni članovi.

Zna se da je Rustampašić Ibrahim (Hamdibeg) imao četničku uniformu koju je oblačio u nekim svečanim prilikama, i time se isticao.To njegovo paradiranje ga je koštalo glave, jer mi je jedna starija žena pričala da je lično vidjela „kad su Hamdibega vodili u zatvor, njega su vodili naprijed, a iza njega je jedan ustaša nosio spakovanu (složenu) četničku uniformu“.

Pričaju da je i neki beg Sulejmanpašić bio u toj „četničkoj“ organizaciji i nosio uniformu, ali kada se za vrijeme održavanja jednog teferiča u selu Gračanici kod Bugojna, potukao sa žandarmima koji su ga, valjda, radi nekog izgreda maltretirali, on je u znak protesta napustio organizaciju i vratio uniformu, i to mu je kasnije pomoglo da mu ostane glava na ramenu.

Kod bugojanskih Srba (nekih) bilo je ponekad i teške naivnosti.

Kao primjer  trgovca Steve. On je sa advokatom Barišićem koji je za vrijeme bivše Jugoslavije u Bugojnu imao advokatsku kancelariju i kao tajni ustaški povjerenik, radio na uspostavljanju i stvaranju ustaške organizacije u Bugojnu, koja je na dan proglašenja NDH u istom mjestu i preuzela vlast, bio skoro u prijateljskim odnosima, jer je Barišić vješto krio svoje pravo lice, i prikazivao tako, da su neki smatrali kao da je rusofil.

U vezi sa tim navodim kao slučaj naivnosti pomenutog Steve , činjenicu da je on, kada su ustaše naredile da povodom proglašenja NDH svi građani istaknu na svoje kuće i radnje hrvatske zastave, otišao advokatu Barišiću, i rekao mu kako on kao Srbin, tu zastavu ne može istaći, na što mu je Barišić mirno odgovorio: – Pa Ti, kada ne možeš (ili nećeš) i ne moraš.

Radi kako hoćeš. Tako su se u miru i rastali, ali je Stevo prvom prilikom bio uhapšen i ubijen, jer je taj razgovor Barišić dobro zapamtio. Nakon pada vlade Cvetković-Maček, pričaju da je i trgovac Anđelko  iz Čipuljića, u znak slavlja, stavio pred svoju radnju bure sa rakijom, i svakog ko je naišao, besplatno častio. Izgleda da je to i njega koštalo glave, ili da je bar zbog toga bio među prvima koji su stradali.

Nekako u to vrijeme (kad je odbačen pakt) jedna grupa Srba iz Čipuljića ( koji je tada bio selo 2 kilometra udaljeno od Bugojna) krenula je u Bugojno, da demonstrira, pri čemu je postojala velika mogućnost da dođe u sukob sa frankovcima.

Na izričit zahtjev „kotarskog predstojnika“ (Bugojno je u to vrijeme bilo u sastavu banovine Hrvatske), tadašnji pravoslavni pop Jovan Popović, izašao je pred njih (među kojima je bilo dosta i pijanih) i nekolko se sati sa njima objašnjavao, dok ih konačno nije uspio ubejditi i vratiti nazad u Čipuljić.

Kasnije su komunisti tome popu zamjerali da je, naime, svojim držanjem spriječio stanak, iako ni danas, nakon više od 70 godina, nije moguće tačno ocjeniti, šta bi bilo gore, odnosno, da li bi, da se Čipuljani nisu vratili, došlo do sukoba koji bi dobio međunacionalnu boju, i kako bi se stvari dalje razvijale?

Usput da napomenem, da je isti pop na skoro isti način sprijčio mogućnost sličnog sukoba, nakon atentata na kralja Aleksandra. Nisam u stanju da dam konačnu i tačnu ocjenu o tome, koliko su njegovi postupci bili pravilni, ali lično mislim da je u oba slučaja dobro uradio, zato, što u jednoj relativno primitivnoj sredini, gdje neobuzdane navijačke strasti lako prelaze logiku mudrosti i zdravog razuma, takvi postupci mogu biti samo od koristi.

Iako sam se ovim prilično udaljio od stvarne teme, želim da kažem da se Popa Jovana Popovića dobro sjećam, jer mi je u školi bio vjeroučitelj. Iako je po mome ubjeđenju bio vatreni Srbin, on je bio vrlomudar i oprezan čovjek, i prije svega vrlo promišljen i uzdržan.

U svimsvojim predavanjima i govorima u crkvi, uvijek je isticao potrebu bratskesloge i zajedničkog življenja, a uvijek kada je spomenuo katoličku crkvu stavio je ispred pridjev „bratska“. Ipak, sve mu to ne bi bilo od koristi, i on bi sigurno stradao da se u ljeto 1941. godine našao u Bugojnu.

Na njegovu veliku sreću u aprilskom ratu pao je u njemačko ropstvo, gdje je i dočekao kraj rata kao njemački zarobljenik. Već u prvim danima terora, ustaše su mu ubile oca popa Marka koji je bio paroh u Kupresu, i još desetak što bližih, što daljih rođaka.