Tvrđave i vješala


O derviškim pobunama u književnim djelima


“Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće. (…) Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko je brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeruju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate.”

Ovo je napisao Meša Selimović u Tvrđavi, romanu iz 1970. godine. Pisac riječi pripisuje studentu Ramizu, liku iz romana čija je sudbina isprepletena sa sudbinom glavnog junaka Ahmeta Šabe. Ranije u romanu saznajemo da je studentu Ramizu "sve (…) otkrio jedan derviš hamzevijskog reda. Upravljači nisu potrebni, ni vladar, ni država, sve je to nasilje. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu, obični ljudi, koji obavljaju svoje poslove, i ne žele da vladaju nad drugima, a ne daju da iko vlada nad njima, i dovoljna je božija milost koja će im pomoći. Derviša su ubili, ali su njegove riječi ostale u njemu."


DERVIŠI HAMZEVIJE

Derviši hamzevije bili su sljedbenici šejha Hamza Bali Orlovića, rođenog u prvoj polovici 16. stoljeća, vjerojatno u selu Orlovići u blizini Vlasenice. Nakon nauka u Istanbulu, šejh Hamza Bali vraća se u Bosnu, u svoj rodni kraj u zvorničkom sandžaku, i tu stječe veliki broj pristalica i sljedbenika. Za vrijeme djelovanja Hamza Balija u Bosni neki su ga predstavnici uleme i pojedini šejhovi optužili za herezu i nevjerstvo kod sultana, po čijoj naredbi je doveden u Istanbul i kasnije pogubljen 1573. godine. Kao uspomenu na šejha Hamza Balija i njegovo stradanje hamzevijski derviški red je kasnije dobio ime.

Pogubljenjem šejha Hamza Balija i progonom hamzevija 1573. godine vlasti nisu uspjele uništiti taj tarikat i iskorijeniti njihove ideje pa je 1582. godine zabilježena pobuna hamzevija u Gornjoj Tuzli. Iz jedne od carskih odredbi koje govore o ovom događaju može se razabrati da je u Gornjoj Tuzli bila formirana i "derviška vlada", u kojoj su bili Mehmed, sin Hasanov, koji se nazivao "sultanom", Husein-aga koji se nazivao se "vezirom", Ali-Hodža "stambolskim kadijom", a Memija, sin Iskenderov, defterdarom. Iz fermana se također može zaključiti da nisu bili uhvaćeni, nego da su uspjeli pobjeći.

Hamzevijske ideje kao simboli i nosioci otpora i pobune predstavljene su i u romanu Hodža Strah Derviša Sušića iz 1973. godine. Jedan od glavnih junaka romana Vehab Koluhija prisjeća se svog amidže Hafiz Demira muderris efendije Koluhije, buntovnog hamzevije, koji je zadavljen gajtanom u sarajevskoj tvrđavi.


Amidža Demir učio je svog tada šesnaestogodišnjeg nećaka "sve što treba da zna pošten čovjek", a taj nauk sastojao se od ponavljanja pitanja tko je bio najučeniji Bošnjak svih vremena, na koje je trebalo odgovoriti Hamza Orlović, zvani Bošnjak. Nakon uvodnog pitanja amidža Demir nastavlja sa svojim predavanjem:

"Rekli smo, je li, da je šejh Bedreddin, Allah rahmetejlesn, govorio da svako carstvo, zasnovano na pljački slabih od strane pohlepnih, a jakih, na nasilju moćnih i suzama nemoćnih, na licemjerju slugeranja plaćenih od strane moćnih i obješenim tjelesima onih koji su pokušali da se oslobode nasilja, kao što to bijahu recimo, Mustafa Borkludžija, pa Hamza Orlović, zvani Bošnjak, pa sve redom, do posljednjeg seljaka, esnaflije, kmeta ili slobodna čovjeka, da takvo carstvo, je li…" (…) s napomenom da su carstva izmišljena da bi se održalo nasilje, što je učenik morao ponoviti.3

Kao i Hamza Bali Orlović, šejh Bedreddin bio je stvarna povijesna osoba slabo poznata u našoj historiografiji i kulturi. U jugoslavenskoj historiografiji poznata mi je samo knjiga Nedima Filipovića, Princ Musa i šejh Bedreddin, objavljena 1971. godine, u vrijeme kada su objavljeni i spomenuti romani Meše Selimovića i Derviša Sušića.



ŠEJH BEDREDDIN I RADIKALNI SOCIJALNI USTANAK 

Šejh Bedreddin bio je vođa najvećeg turskog seljačkog ustanka s početka 15. stoljeća. Bio je sin Gazi-Israila, kadije od Simavne u Anadoliji. Nakon obrazovanja kod učenih ljudi u Anadoliji i Rumeliji, u Egiptu je bio učitelj sinu egipatskog sultana, da bi se kasnije vratio u Rumeliju i Anadoliju. Sačuvano je njegovo filozofsko-mističko djelo Varidat. Šejh Bedreddin bio je kaziasker (glavni vojni sudac) princa Muse koji je nakon pobjede u bitki kod Jambola 1410. godine ovladao cijelom Rumelijom. Nedim Filipović ističe kako se osmanski princ Musa, oslanjajući se na obične ljude iz naroda i na sitno plemstvo, okreće protiv vrhova feudalne klase i dovodi u pitanje prevlast krupnih feudalaca.4 Nakon što je Musin brat Mehmet pobijedio Musine snage 1413. godine, šejh Bedreddin prognan je u Iznik.

Tri godine poslije Musinog sloma šejh Bedreddin će sa svojim učenicima pokrenuti pobunu koju Nedim Filipović naziva radikalnim socijalnim ustankom.5 Baza ustaničkog pokreta šejha Bedreddina bila je u Deli Ormanu (odnosno u Ludogoriu, u sjeveroistočnoj Bugarskoj), velikom kompleksu gustih šuma sjeverozapadno od Varne. Bedreddinov ustanak u Rumeliji počeo je u ljetnim, a završio u zimskim mjesecima 1416. godine. Iste godine dogodio se i ustanak Börklüdže Mustafe i Torlaka Hû-Kemala, a njih je šejh Bedreddin pri svom nastupanju u Rumeliji javno nazivao svojim adeptima koji su podigli ustanak u Anadoliji po njegovoj želi i zapovijedi.

Nakon poraza ustanika šejh Bedreddin uhvaćen je i obješen u Serezu. Torlak Hû-Kemal obješen je zajedno s jednim svojim pristalicom u Manisi. Börklüdže Mustafa uhvaćen je i sa svim svojim pristalicama koji nisu pali na bojnom polju odveden u Efes. Prikovan lancima na dasku, razapet na njoj u obliku križa, na jednoj kamili proveden je kroz grad, da bi na kraju bio isječen na komade.

Glavno uporište učenja šejha Bedreddina i poslije njegove smrti ostalo je u Rumeliji. U osmanskim izvorima 16. i 17. stoljeća nalazimo vijesti koje govore o postojanju Bedreddinovih pristalica u Dobrudži koje imaju negativan stav prema osmanskoj feudalnoj zajednici i koje osmanska država progoni i osuđuje. U bugarskom Ludogoriu čak i danas postoji tradicija koja promiče lik šejha Bedreddina. Godine 2015. kulturno-prosvjetno društvo “Rodno Ludogorie” od 9. do 10. studenog održalo je 19. tradicionalni pohod “Po Bedreddinovom putu”. (Zahvaljujem prijatelju i kolegi Hristi Ivanovu Saldzhievu sa Sveučilišta u Plovdivu na tim informacijama.)


U turskoj kulturi šejh Bedreddin tema je mnogih književnih djela, poezije, romana i drama koje su izvođene i na pozornici. Turska redateljica Nurdan Arca snimila je 2006. godine dokumentarni film Bedreddin from Simavna (52’).

Jedno od najpoznatijih književnih djela o šejhu Bedreddinu poema je turskog pjesnika Nazima Hikmeta, Ep o šejhu Bedreddinu – sinu simavinskog kadije, 6 iz 1936. godine. Turski glazbenici Cem Karaca i Zulfu Livaneli komponirali su pjesme temeljene na ovoj Hikmetovoj poemi.


"ROMANTIČNI KOMUNIST" I "ROMANTIČNI REVOLUCIONAR"

Nazim Hikmet (1902.-1963.) bio je pjesnik, dramatičar, romanopisac, scenarist i režiser. Godine 1922. odlazi u Moskvu gdje su na njega utjecali umjetnički eksperimenti Vladimira Majakovskog i Vsevoloda Mejerholjda, kao i Lenjinove političke ideje. Opisan je kao “romantični komunist” i “romantični revolucionar”. Zbog svoje poezije i javnog djelovanja u Turskoj je osuđivan nekoliko puta, ukupno na pedeset godina zatvora, a u tamnicama je proveo sveukupno osamnaest godina. Njegov štrajk glađu nakon dvanaest godina zatočenja u bursanskoj tamnici pokrenuo je proteste u cijelom svijetu u kojima su sudjelovali i Pablo Picasso, Jean-Paul Sartre i Pablo Neruda. Iz bursanske tamnice oslobođen je 1950., a umire u Moskvi 1963. godine. Njegova poezija prevedena je na više od pedeset jezika, a u sedamdesetim godinama 20. stoljeća prevođena je i na jugoslavenske jezike.

Za vrijeme zatočenja u bursanskoj tamnici, oko 1940., Nazim Hikmet upoznao je mladog zatočenika Ibrahima Balabana. Prepoznao je njegov talent za slikanje, poklonio mu je svoje boje i kistove i ohrabrivao ga da nastavi sa slikanjem, a njihovi kontakti nastavljeni su i nakon što su oslobođeni iz tamnice. Ibrahim Balaban izradio je ovaj lijepi crtež šejha Bedreddina.

Ep o šejhu Bedreddinu – sinu simavinskog kadije Nazima Hikmeta može se povezati s pjesnikovim životom ispunjenim stalnom borbom, suđenjima i tamnicama. Poema se sastoji od četrnaest pjevanja u kojima je u stihu i prozi Hikmet impresivno i snažno predstavio lik šejha Bedredina. (…

 

Ulomak iz veće cjeline.

Bilješke:

1  M. Selimović, Tvrđava, Sarajevo, Connectum, 2014., str. 145-146.

2  A. Handžić, "O progonu hamzevija u sjeveroistočnoj Bosni 1582. godine", Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne u Tuzli, Tuzla, 1975., str. 33, 36..

3  D. Sušić, Hodža Strah, Zagreb, V.B.Z., 2005., str. 24.

4  N. Filipović, Princ Musa i šejh Bedreddin, Sarajevo, Svjetlost, 1971., str. 134.

5  N. Filipović, Princ Musa i šejh Bedreddin, Sarajevo, Svjetlost, 1971., str. 134.

6  U: Nazim Hikmet, Pjesme i tamnice, prijevod Lamija Hadžiosmanović, Sarajevo, IP "Veselin Masleša", 1977., str. 113-143.