Bugojansko ljeto 1942.


Već 12. jula 1942. Druga proleterska brigada dolazi u selo Bojska

pregazivši perthodno 3 planine (Vranica, Pogorelica, Zec) iz pravca Konjica. Sav

taj njihov put ostaje nezamijećen od neprijatelja, mada je njihov štab Brigade

prokomentarisao da su bespotrebno pregazili čak 3 planine a da su znali da je

plan njihovog kretanja Bugojno mogli su doći bržim i kraćim putem. Ali tu Titovu

naredbu Štabu Brigade nisu pravovremeno saopćili članovi Vrhovnog štaba

Milovan Đilas i Arso.


Dakle, bukvalno su banuli oko Bugojna iznenadivši možda svega 2 satnije ustaša

i domobrana u okupiranom Bugojnu koje tada nije bilo ni utvrđeno, ni sa

rovovima oko grada, ni sa bunkerima.

Trenutni napad jurišom sa faktorom iznenađenja i Bugojno bi se zauzelo i to bi

bio značajan vojni uspjeh a i borci su bili željni borbe poslije dužeg perioda. To

su i namjeravali članovi Štaba 2. proleterske brigade.

Ali tada se uključio u taj prijedlog Đilas i pomalo nadmeno kao član Vrhovnog

štaba potcjenjujući planere trenutnog napada na Bugojno kako se oni ne

razumiju u sveobuhvatnu strategiju rekavši:”… da se mi ne razumemo u

strategiju i da gledamo parcijalno i usko. Složio se sa našim mišljenjem da bismo

u naletu zauzeli Bugojno. Ali, to nije ništa, produžio je, treba odseći čitavu dolinu

Vrbasa…”


Nisu pomogla ni uvjeravanja da za takav širi obuhvat trebaju još jednu brigadu

koje nema, da su ostali skoro bez municije, hrane, obuće i da bi se u Bugojnu

mogli svim tim nadomiriti, da im idu u prilog i nagomilani oblaci nad Bugojnom

što donose kišu. Potom se još iznosilo činjenica o neprijatelju koje ne idu u prilog

odugovlačenju sa napadom na Bugojno jer partizani imaju samo kurirsku vezu

sa Vrhovnim štabom a neprijatelj slobodno komunicira cestom, željeznicom,

telefonom, radiom tako da će vrlo brzo pojačati svoje snage u Bugojnu. Nije

pomoglo ni objelodanjivanje Titove striktne naredbe da se Bugojno odmah

zauzme te da se spoji sa 4. crnogorskom brigadom koja je trebala zauzeti Gornji

Vakuf. Đilas je diskusiju grubo prekinuo rekavši da se tu radi o njihovom

“vražjem” oportunizmu. Ljubodrag Đurić čak navodi kako je tom prilikom Đidi

(Milovan Đilas) izrekao onu narodnu mudrost “mnogo hteo, mnogo započeo”.

Ljubodrag je tek poslije rata došao u posjed Đidovog pisma Vrhovnom štabu iz

Bojske (kod Bugojna) od 12. jula, od 13,30 h u kome sa zaprepaštenjem čita

 

kako su se svi iz Brigade složili da se ide prema Donjem Vakufu (iako su svi bili za

trenutni napad na Bugojno) a 4. crnogorskoj prepušta zauzimanje Bugojna.

Od večeri 12. pa do zore 13. jula 2. proleterska se raspoređuje od sela Kalin pa

sve do Rovne. U selu Kalin u jednoj kući odakle se vidjelo Bugojno zasjeda štab

  1. bataljona a ustaše ispaljuju nekoliko granata od Bugojna i to vrlo precizno

tako da pogađaju baš tu kuću i tom prilikom gine Milosav Mićo Matović (inače

učitelj i Ljubodragov školski drug), zamjenik politkomesara bataljona i biva tu i

sahranjen. I ova preciznost ustaške artiljerije da gađaju baš tu kuću, poprilično

udaljenu od Bugojna, gdje zasjeda štab brigade i da je pogode baca tračak

sumnje na dojavu domaćeg stanovništva (ustaških doušnika i saradnika) sa

terena o tačnim koordinatama kuće?!

U podne 13. jula je zakišilo kad se krenulo prema Donjem Vakufu a potom je

uslijedio i prolom oblaka do noći te se sklanjaju u sela Mušinići i Skakavci prije

napada. Stanovništvo dočekuje partizane prijateljski a uskoro upoznaju i

komandanta Zijametskog bataljona – Đorđe Đerma “četnički obučenog, a sa

nemirnim očima koje su zverale na sve strane”.


Uslijedila je samopohvala Đorđa a potom i političko-filozofska rasprava Đidina o

ciljevima borbe koja je potrajala satima. Potom Ljubodrag navodi “Tad, ni

Đolas, ni mi, nismo znali da je četnički komandant Đorđe Đerma bio u dobrim i

saveznučkim odnosima sa ustašama i domobranima u Bugojnu i D. Vakufu.”(3)

Ljubodrag čak citira šta je Đerma rekao kad su upozorili Đida da je vrijeme za

napad (…Gde ćete po ovoj kiši i nevremenu?!” (4) I Đido odlaže napad do zore a

operativci brigade se pojeli od jeda i ljutine zbog odugovlačenja i bespotrebnog

gubljenja vremena koje ide naruku neprijatelju.


Kad je napad i krenuo 14. jula borci sa zaprepaštenjem uočavaju da su sve

neprijateljske posade i jedinice dobile pojačanja i da su se dobro utvrdili na svim

mjestima. Gube dosta boraca a bez ikakvog uspjeha u napadu tako da se

prebacuju ispod D. Vakufa prema Jajcu gdje se susreću sa komandantom 3.

krajiškog odreda (Rade Marjanac). Krajišnici su bili još daleko a 4. crnogorska je

oko Gornjeg Vakufa i na desnoj obali Vrbasa. Navodi Ljubodrag kako su sela

između D. Vakufa i Bugojna a sa lijeve strane Vrbasa bila naklonjena ustašama

tako da im je i tu prijetila opasnost da im se zapuca u leđa kada bi prošli tim

selima. U svoj ovoj konfuziji Tito i dalje insistira sa zauzimanjem Bugojna ne

znajući da se Bugojno ojačalo za ta 2 izgubljena dana (na Đidovu dušu) “ne samo

 

što je Bugojno dobilo pojačanje već je snabdeveno novim naoružanjem,

opleteno bodljikavom žicom i nizom novih bunkera, čega nije bilo kad smo se

natezali sa Đilasom oko napada na Bugojno 12. jula.” (5)

Žestoke borbe se vode od Prusca, Urije (ustaše su u ovom selu zaklale 65 žena,

dece i ljudi) (6) do Kopčića. Dolazi do razdora unutar rukovodstva napada i

naredbi Vrhovnog štaba uz svakodnevne borbe sa pojačanim neprijateljem.

Poslije rata se tek saznalo iz zaplijenjene ustaške dokumentacije koja je silna

vojska i naoružanje upućeno u Donji Vakuf i Bugojno.


U svom pismu od 17. VII 1942. Tito direktno optužuje Đilasa “Đidin postupak

jeste za najveću osudu, jer je to postupak neozbiljnog čovjeka…Bez obzira na

ovaj prvi neuspjeh , mi ne možemo odustati od zauzimanja Bugojna”(7)…

Ali Bugojno se ne zauzima zbog strašnih pojačanja koja su mu upućena iz svih

pravaca ali i zbog nekoordinacije u svim napadima “Nijedan napad na Bugojno

nismo uspeli da sinhronizujemo. Kad je napadala 4. crnogorska, zakašnjavala je

  1. proleterska – i obratno. Jednom je napadala naša brigada, a sa pravca

predviđenog napada 4. crnogorske nije se ništa čulo.

Čak i poslednji napadi na Bugojno, uz pomoć bataljona 1. proleterske brigade i

uz neko sadejstvo naše brigade, nisu urodili plodom. Bugojno je ostalo

neosvojeno.”


  1. proleterska je krvarila na Bugojnu i D. Vakufu sve do 24. jula kada stiže

naredba da se prebace na područje Kupresa.

Navodim i neke rečenice iz Đilasovog opširnog pisma Titu i Vrhovnom štabu

upućenog iz Novog Sela kod Kupresa (vjerovatno 24 ili 25. jula 1942.) u kojem

sebe pravda za katasrofalna zbivanja oko Bugojna, krivicu prebacuje na druge

odnosno kako na rukovodstva 4. crnogorske i 2. proleterske brigade a eto kao i

on ima neke odgovornosti, ali mu je savjest čista i mirna:

“Arso (Jovanović) mi je docnije pisao, da bi neoslobođenje Bugojna, moglo za

nas – po riječima Titovim – značiti katastrofu. Ja baš to i ne vidim, i mislim da

Arso (Jovanović) preteruje, iako vidim značaj Bugojna, koji je centar jedne čitave

oblasti, koja bi bila za nas neiscrpan izvor ne samo materijalnih, nego – što je još

značajnije – i u priličnoj mjeri i živih ljudskih snaga…” 

 

Iz ovog pisma je vidljivo da Đilas čak i poslije neuspjeha oko Bugojna nije

(u)vidio značaj zauzimanja ovog grada a što je Tito itekako znao pa je i naredio

da se ono uzme po svaku cijenu, ali sujetni Đilas ne uviđa svoju najveću

odgovornost jer je uprkos Titovom naređenju o uzimanju Bugojna odmah,

svojim (Đilasovim) odgađanjem napada (uprkos Titovom striktnom naređenju i

uvjerenju štaba 2. proleterske brigade) da odmah napadnu i zauzmu Bugojno

koristeći faktor iznenađenja i nepripremljenu odbranu Bugojna od strane

ustaša).


Ako je ovaj Ljubodragov prikaz u knjizi oko Bugojna tačan, onda i ne čudi što je

poslije rata Đilas (najpoznatiji jugoslovenski disident) došao u sukob sa Titom i

Partijom jer uprkos svojoj pameti i obrazovanosti vjerovatno se nikada nije

uspio osloboditi svoje pregoleme sujete i uvjerenosti u nepogrešivost čak i kad

mu to činjenice poslije svega to opovrgnu kao što ilustruju zorno događaji oko

Bugojna polovicom jula 1942. A podsjetimo se i toga da je 2. proleterska brigada

izgubila nepotrebno nekoliko dana bez ikakve potrebe pregazili 3 visoke planine

jer im Đilas nije odmah saopštio da je njihov cilj Bugojno po Titovom naređenju,

kao i činjenica koju je tek poslije otkrio Đurić da je naredba Vrhovnog štaba bila

da oko svih operatvnih stvari zasjeda i donosi odluke štab sastavljen od

rukovodstva brigade i članova Vrhovnog štaba a Đilas je samo pozivao sve

ostale kako bi im nametnuo svoje mišljenje , vizije, odluke, a one nisu bile

utemeljene na situaciji sa terena.


Sve se ovo može pročitati u knjizi “Sećanja na ljude i događaje”, čiji je autor

Ljubodrag Đurić, akter svih dešavanja oko napada na Bugojno 1942. ali i

visoko rangirani oficir poslije rata koji se predano bavio istraživanjem Arhive iz

NOB-e te je tako uspio i šire sagledati sve za vrijeme 2. svjetskog rata, te po

mojoj (pr)ocjeni napisati izvrsnu knjigu (objektivnu jer je sve potvrđivao svojim

sjećanjem ali i pismima i dokumentima i drugih učesnika rata.)

Čak je Đurić u svojoj knjizi stavio naslov poglavlja o Bugojnu “BORBE OKO

BUGOJNA I NOVI PROMAŠAJI MILOVANA ĐILASA, DELEGATA VRHOVNOG

ŠTABA”, (10) direktno optužujući Đida. A iz dijaloga među članovima

rukovodstva 2. proleterske vidi se da je Đido i prije imao sličnih ispada i

promašaja u mnogim svojim odlukama.

 

O napadu na Bugojno piše na stranicama od 103-118.

 

05.09.2022. Viktor Dundović, prof.