Kratke priče za laku noć


Baka Zima

U davna vremena živjela je udovica koja je imala dvije kćeri. Jedna joj je bila prava kćer, dok je druga bila kćer njezonog muža. On se njome oženio nakon što mu je žena preminula misleći kako će se nova žena jednako brinuti za obje kćeri.

Na početku je tako i bilo, ali nakon izvjesnog vremena žena se prema muževoj kćeri počela čudno ponašati. Muž to nije mogao podnijeti zbog čega se jako razbolio i nakon nekog vremena preminuo od tuge. Jadna je djevojčica ostala živjeti sa polusestrom i maćehom.

Njezina polusestra nije bila lijepa djevojka, a osim što nije bila lijepa bila je izrazito lijena. Nije voljela obavljati kućanske poslove pa joj je tako spremanje, čišćenje i brisanje podova bilo jako naporno i zamorno. Brez obzira na to, njezina ju je majka silno voljela.

Otkad je drugoj djevojci umro otac, maćeha se ponašala sve gore prema njoj. Zadužila ju je za obavljanje kućasnkih poslova kako bi poštedjela vlastitu kćer, ali djevojčica je bila toliko dobre naravi da joj to nije smetalo ni najmanje. Maćeha je često znala vikati na nju, djevojčica bi se otišla isplakati u svoju sobu i nakon toga bi se vratila dalje čistiti po kući kako se maćeha ne bi još više naljutila.

Maćeha nije bila jedina osoba koja je prema njoj bila okrutna, njezina polusestra se također počela ponašati otresito prema njoj, a da za to nije imala valjani razlog. Lijepa i dobra djevojčica nije imala niti sekunde odmora. Čim bi htjela predahnuti polusestra bi ju napala neka joj ide skuhati čaj. Nakon toga bi joj i maćeha naredila da donese vodu iz obližnjeg zdenca što je djevojčica bez pogovora i učinila. Jadna djevojčica se tome nikada nije protivila.

Svakoga je dana tako odlazila do zdenca, ali odjedanput joj je iz prstiju potekla krv od pretjeranog predenja. Ostali su otisci na kalemu, a djevojčica se uplašila kako će maćeha to vidjeti. Brzo je uzela kalem i počela ispirati otiske krvi s njega. U tom trenu joj je kalem nespretno ispao iz ruku i pao u zdenca.

Djevojčica je od muke zaplakala i otrčala sve ispričati maćehi u nadi da će ju razumijeti. Naravno, maćeha je pomislila suprotno i potjerala ju natrag po kalem.

Otišla je do zdenca, promislila kako doći do kalema, ali nije imala izbora nego skočiti u zdenac koji je bio napunjen jako hladnom vodom i jako dubok. Prilikom pada je izgubila svijest.

Kada je nakon dugo vremena otvorila oči shvatila je da nije u zdencu punom vode već na prostranoj livadi prepunoj šarenog cvijeća. Pogledala je više puta oko sebe i bila presretna što je živa. Sunce je obasjalo obližnju kućicu i djevojčica je krenula prema njoj u nadi da će upoznati neku dobru osobu.

Na putu prema kućici zapazila je peć s kruhom. Uzela je veliku lopatu i izvadila sav kruh iz peći i ponijela sa sobom. Došla je do velikog stabla prepunog krušaka, i njih je uspjela pobrati i krenula dalje prema maloj kućici.

Napokon je stigla do kućice i ugledala naboranu staricu s velikim zubima kako ju promatra s prozora. Starica ju je odmah primila, rekla joj da se ne boji njezinog izgleda i neka se osjeća kao kod svoje kuće. Predstavila se. To je bila baka Zima. Odmah joj je objasnila da ukoliko joj pomogne oko kućasnih poslova dobro će se slagati. Najvažniji posao je bio jako protresti pernate jastuke jer je tada na zemlji padao snijeg.

Baka je pitala djevojčicu kako ju je put nanio prema njezinoj kući. Djevojčica joj je prepričala što je doživjela. Zajedno su večerale i otišle na spavanje.

Ujutro su zajedno doručkovale, a nakon doručka je djevojčica dobro protresla pernate jastuke kako bi na zemlji padao snijeg. Baka je bila presretna, a djevojčica zadovoljna što živi sw bakom koja je dobra i draga prema njoj.

S vremenom je djevojčici počeo nedostajati dom iako su je tamo iskorištavali i vikali na nju bez valjanog razloga.

Jednog je dana odlučila povjeriti se baki Zimi te joj je rekla da joj dom silno nedostaje, ipak se ondje rodila i proživjela lijepe trenutke s roditeljima. Željela se vratiti što prije, a baka Zima je za to imala razumijevanja.

Njih dvije su polako krenule prema šumi i naišle su na velika vrata iza kojih se nalazio gornji svijet. Baka zapljesne rukama, vrata se otvore, a po djevojčici krenu pljuštati zlatnici. Djevojčica se izbezumila i pitala baku Zimu što se točno događa. To je bila bakina nagrada jer je djevojčica bila dobra i poslušna. Djevojčica nije više nikada bila siromašna.

Baka Zima je imala još jednu nagradu za djevojčicu. Bio je to kalem koji je djevojčici upao u zdenac očišćen od otisaka krvi. Vrata su se zatvorila i baka Zima je nestala. Djevojčica je pomislila da sanja, ali i dalje je imala kod sebe puno zlatnika.

U daljini je vidjela svoj dom i potrčala prema njemu. Veselila se svom lijepo uređenom vrtu i zatekla pijetla na zdencu. Maćeha ju je vidjela i zapravo se razveselila jer je bila prepuna zlatnika. Prvo je pomislila kako se utopila u zdencu, ali kada je shvatila da sa sobom nosi zlatnike bila je oduševljena. Radoznala maćeha je pitala otkud joj toliko zlatnika, a naivna djevojčica joj ispriča zanimljivu priču o baki Zimi i njezinoj nagradi.

Maćeha je shvatila kako mora nešto poduzeti i odlučila je poslati drugu kćer baki Zimi pa da se i ona vrati sa zlatnicima. Smislila je plan kako će natjerati kćer da skoči u zdenac. Dala joj je kalem u ruke, iglom ubola njezin prst i bacila kalem u duboki zdenac. Povikala je na kćer neka brzo skoči u zdenac no ona se to nije usudila napraviti.

Odupirala se svom snagom, urlala na majku, a majka ju brzo gurne u zdenac. Kada se probudila zatekla se na zelenoj livadi prepunoj šarenog cvijeća baš kao njezina polusestra. Potrčala je prema kućici bake Zime i na putu pronašla peć s kruhom no nije ga željela uzeti. Nakon toga prođe pored stabla krušaka ali ni njih nije htjela pokupiti s poda.

Kada je stigla do kućice bake Zime, bez kucanja je ušla, a pred njoj se stvori starija žena velikih zubiju. Nije se uplašila. Baka Zima joj je rekla koje su njezine dužnosti i djevojčica je to ispoštovala. Znala je da ju čeka vrijedna nagrada pa se nije bunila. No, to nije dugo trajalo jer je bila lijena i bezposličarka. Čak nije ni pernate jastuke dobro tresla pa snijeg nije mogao padati. Poremetila su se godišnja doba na Zemlji i djeca nisu mogla uživati u zimskim radostima.

Baka Zima nije bila zadovoljna, kuća joj je bila sve neurednija i odlučila je kako djevojčica mora otići. Djevojčica je postigla ono što je otpočetka htjela i pomislila kako će napokon otići doma sa zlatnicima i živjeti poput male princeze ne radeći ništa.

Baka ju je ispratila do vratiju, kada su se otvorila na djevojčicu je pala smola. Baka joj je rekla da je to njezina nagrada, zatvori vrata i nestane.

Krenula je prema kući, a kada ju je ugledao pjetao zakukurikao je da je prljava djevojka opet tu.

Djevojčica nije uspjela skinuti smolu sa sebe i do kraja života ju je imala na sebi.

Dobra djevojčica nije više htjela živjeti s polusestrom i maćehom. Kupila je najljepšu kućicu s prekrasnim vrtom i živjela sretno do kraja života.

Crvenkapica

Radnja Crvenkapice odvija se oko djevojčice koju su svi voljeli, a posebno njena baka koja joj je sašila crvenu kapicu. Kada se baka razboljela, majka ju je poslala da joj odnese kolača i vino kako bi baka što prije ozdravila. Na putu kroz šumu, susreće zlog vuka.

Jednom davno živjela je jedna dobra, mala djevojčica. Svi su je voljeli jer je bila jako umiljata, ali najviše ju je voljela njezina baka. Baka bi svojoj dragoj unučici, svaki put kad bi je vidjela, dala jedan mali dar, a kada više nije znala što joj pokloniti, darovala joj je lijepu kapicu napravljenu od crvenog baršuna.

Djevojčici se jako svidjela njena nova kapica pa ju je stalno htjela nositi, a uz to, stajala joj je kao salivena. Upravo zbog toga, djevojčica je postala poznata pod imenom Crvenkapica.

Jednog dana, majka je pozvala Crvenkapicu i rekla joj: “Crvenkapice, uzmi ovu košaru i odnesi je svojoj baki. Baka ti je bolesna i slaba, pa ćeš joj odnijeti juhicu i topli čaj koji sam ti spremila u košaru. Baka će pojesti juhicu i popiti čaja i tako brže ozdraviti. ”

Crvenkapica je poslušala majku i kimnula glavom. Majka joj je dala košaru i ispratila iz kuće, a prije nego je krenula, još jednom ju je upozorila: “Dobro pazi, Crvenkapice, da nikako ne skrećeš sa šumskog puta. Ako skreneš s puta mogla bi zalutati u šumi, mogla bi pasti i razbiti bocu u kojoj je čaj, pa neće ništa ostati za tvoju bolesnu baku. Budi dobra i pozdravi baku!” Crvenkapica je pozdravila majku i krenula na put.

Crvenkapičina baka živjela je u šumi, pola sata udaljena od sela. Crvenkapica je prošla kroz selo, pa ušla u šumu, ali čim je počela hodati po šumskom putu, priđe joj vuk.

“Dobar dan, Crvenkapice” lijepo ju je pozdravio vuk.
“Dobar dan i tebi” odgovorila je Crvenkapica.
“Kamo ideš ovako rano, Crvenkapice?” pitao je vuk.
“Idem k svojoj baki.”
“A što nosiš u toj svojoj košari?”
“U košari nosim juhicu i čaj, jer mi je baka bolesna, pa će joj ovo dati snage.”
Vuk se zamislio, a onda upitao Crvenkapicu:
“A gdje živi tvoja baka?”
Crvenkapica nije uopće pomislila da bi vuk mogao imati ikakve loše namjere, pa je odmah odgovorila:
“Baka živi petnaest minuta hoda odavde! Kuća joj se nalazi pod velikim hrastom, a pored nje rastu grmovi lješnjaka. Ma sigurno znaš gdje je to mjesto!”.

Vuk je još malo razmislio i u sebi promrmljao “Hm… pa ovo bi bio lijep zalogajčić za mene. Samo… kako da ulovim tu djevojčicu?“, a onda se prenuo iz razmišljanja i uskliknuo:

“Hej, Crvenkapice, jesi li vidjela kako lijepo cvijeće raste u šumi? Zašto ne bi otišla vidjeti ga?”

Crvenkapica je malo razmislila, pa rekla:

“Htjela bih vidjeti cvijeće u šumi, ali majka je rekla da ne silazim sa šumskog puta.”

“Ali Crvenkapice, odavde ne možeš ni čuti kako lijepo ptice pjevaju. Ako zađeš u šumu, čut ćeš najljepši pjev ptica!”
Crvenkapica se premišljala. Doista je htjela čuti kako ptice pjevaju dublje u šumi, ali ipak je odmahnula glavom i rekla:

“Htjela bih čuti ptice u šumi, ali majka je rekla da ne silazim sa šumskog puta.”
“Ali Crvenkapice, ovaj šumski put tako je dosadan. Izgleda kao onaj kojim svaki dan ideš u školu, zašto ne bi otišla vidjeti kako je lijepo u šumi?”

Crvenkapica se osvrnula oko sebe i vidjela kako sunce prekrasno pada na stabla i travu u šumi. Vidjela je cvijeće pored puta, pa pomislila “Ako uberem buket svojoj baki, sigurno će biti jako sretna. Ionako je još rano i stignem doći kući na vrijeme.”

Crvenkapica je počela brati cvijeće i tako se malo pomalo udaljavala od šumskog puta. Uskoro je zašla u šumu, gdje je našla još ljepšeg cvijeća. Brala je jedno po jedno, jedno po jedno, pa tako ušla duboko u šumu.

A čim je Crvenkapica počela brati cvijeće, vuk je otrčao prema bakinoj kući. Došao je pred njena vrata i počeo lupati.

“Tko jeee?” čulo se iznutra.
“Ja sam bako, Crvenkapica”, rekao je vuk tankim glasom, kako bi što više zvučao kao djevojčica. “Donijela sam ti malo juhice i čaja! Otvori mi vrata!”
“Samo stisni kvaku!” viknula je bakica “Preslaba sam da bih ustala.”

Vuk je stisnuo kvaku i otvorio vrata. Ušao je u kuću i otišao ravno do bakinog kreveta, pa progutao bakicu. Zatim je brzo obukao njenu odjeću, na glavu stavio noćnu kapicu, a na nos naočale. Vuk je navukao i sve zavjese u sobi, pa ušao u krevet i povukao plahtu skroz do očiju.

Crvenkapica je za to vrijeme brala cvijeće i malo po malo došla do bakine kuće. Iznenadila se kada je vidjela da su vrata kuće otvorena. Oprezno je ušla i vidjela da je cijela soba u mraku. Crvenkapica se počela malo bojati, sve joj je bilo nekako čudno. Otišla je do prozora kako bi razmaknula zavjese i pustila malo svjetla u sobu. Okrenula se prema bakici i vidjela da je pokrivena skroz do očiju. Izgledala je nekako čudno.

“E bakice, bakice”, rekla je Crvenkapica “Pa kako to da imaš tako velike uši?”
“To je zato da te mogu bolje čuti!” zacvilio je vuk, oponašajući glas bakice.
“A bakice, bakice, ali kako to da imaš tako velike oči?” pitala je Crvenkapica.
“To je zato da te bolje vidim”
“O bakice, bakice, a kako to da imaš tako velike ruke?”
“To je zato da te bolje uhvatim.”
“Ali bakice, bakice, kako to da imaš i tako velika usta?”
“To je zato da te bolje pojedem!!!” uzvikne vuk i skoči iz kreveta. Uhvatio je prestrašenu Crvenkapicu i u jednom je zalogaju progutao!

Čim se vuk tako najeo, punog se trbuha bacio na krevet i zaspao. Uskoro je počeo jako hrkati, a hrkanje je bilo toliko glasno da ga je čuo lovac koji je baš prolazio pored bakine kuće. Lovcu je bilo vrlo neobično da stara, slaba bakica tako glasno hrče, pa je odlučio pogledati je li s njom sve u redu. Ušao je u kuću i vidio vuka kako spava na bakinom krevetu. Bio je to vuk kojeg je lovac već dugo vremena pokušavao uloviti. Lovac je vidio njegov veliki trbuh, pa pomislio da je zvijer sigurno samo progutala bakicu. Zato nije htio pucati u vuka, već je uzeo škare i otvorio mu trbuh.

Čim je lovac otvorio vuku trbuh, iz njega su iskočile Crvenkapica i baka. “Oh kako sam se jako bojala” rekla je Crvenkapica “U vukovom trbuhu jako je mračno…!”

Crvenkapica je brzo otrčala u dvorište i donijela teško kamenje. Njime su napunili trbuh vuka i ponovo ga zašili. Sve to komešanje probudilo je vuka. Kada je vidio lovca, prestrašio se i pokušao pobjeći, ali kamenje u njegovom trbuhu bilo je tako teško, da je vuk samo pao i umro.

Bakica, lovac i Crvenkapica bili su jako sretni. Bakica je pojela juhicu i čaj, pa se odmah osjećala bolje. A Crvenkapica je naučila dobru lekciju. Sama je sebi obećala da više nikada neće silaziti sa šumskog puta i da će od sada uvijek slušati ono što joj majka kaže.