Kako su Derviš Sušić i Sulejman Kupusović napravili najbolju bh. televizijsku seriju svih vremena?

Derviš Sušić rođen je 3.juna 1925. u Vlasenici, gdje je završio osnovnu školu. U Tuzli upisuje i završava gimnaziju, a zatim Učiteljsku školu u Sarajevu. Za vrijeme Drugog svjetskog, rata Sušić se priključuje partizanima. Napušta okupirano Sarajevo i sa grupom drugova iz Gajretovog internata u februaru 1942. godine, dolazi u Foču i biva raspoređen u Prvu proletersku brigadu. Predratne, ratne i poslijeratne prilike ostavljaju dubok trag na djela Derviša Sušića. Nakon rata radio je kao učitelj u Srebrenici i Tuzli, zatim bio novinar "Oslobođenja", "Zadrugara", povremeno saradnik drugih listova, dramaturg i kućni pisac u Narodnom pozorištu Tuzla, te upravnik Narodne biblioteke u Tuzli i društveno politički radnik u Sarajevu. Najvažnija djela su mu: "Ja Danilo”, “Uhode”, “Pobune”, “Hodža Strah”, “Nevakat”, “Čudnovato”, a od dramskih tekstova najznačajniji su: “Ja Danilo”, “Jesenji cvat”, “Veliki vezir”, “Teferič”, “Posljednja ljubav Hasana Kaimije”… Kada je u pitanju film i televizija, Sušić je napisao scenario za igrani film “So”, i scenarije za filmove “Stijena” i “Bijeg”, kao i scenarije za tv-serije: “Odbornici” (6 epizoda) i“Tale” (8 epizoda). Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Derviš Sušić je dobitnik Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Umro je 1.septembra. 1990. u Tuzli, a sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu. Biblioteka u Tuzli u kojoj je Sušić bio upravnik, od 4. aprila 2002. godine nosi njegovo ime: Javna ustanova narodna biblioteka „Derviš Sušić“.O značaju Derviša Sušića pisali su mnogi naši autori. Kako to sažeto kaže Alija Pirić:

Sušić je jedan od rijetkih naših pisaca za kojega samo na osnovu čitanja jedne njegove pripovijetke možemo kazati da se radi o velikom piscu. Dovoljno je pažljivo iščitati samo jednu njegovu pripovijetku da vas posve uzme onaj eros vrsnog pripovjedača koji snažno emanira viziju bosanskog čovjeka i bosanskog svijeta kao naročitog pandemonijuma sa osobenim duhom i kulturom

Tale iz TV-serije tipični primjer Bosanca koji se nalazi u raskoraku između tradicije i ideologije. Tale iz TV-serije je u jednu ruku zarobljenik i tradicije i idelogije. Ovdje se ne misli samo na psihički i intelektualni aspekt zarobljavanja, već se misli i na doslovni, fizički aspekt, zbog toga što je radnja serije smještena u vremenu i prostoru u kojem zarobljavanje nije bilo neuobičajeno. Ujedno postoje i naznake psihičkog zarobljeništva Tala u okvirima tradicije, o kojima će kasnije biti više riječi. Ipak, Tale je kao lik u psihičkom smislu slobodan, on nudi sliku čovjeka koji u jednom teškom vremenu zbog svog slobodnog duha i pravičnog promišljanja često dolazi u sukob sa nadređenima i sa okolinom.

 Analiziranje Tala kao epske ličnosti predstavlja sami početak ovog istraživanja i osnovu za kasnije razmatranje. Naime, Tale je atipičan epski lik i na izvjestan način takav ostaje do danas u svim formama koje se njime bave. U odnosu na tradiciju, ovdje će se koristiti distinkcija između junaka i lika, jer u ovom radu u kojem je Tale glavni predmet istraživanja treba naglasiti da je pojam “lik” shvaćen općenito, kao ličnost u književnom svijetu i svijetu filma, odnosno televizijske serije. S druge strane, pojam “junak” ćemo shvatati kao lik u epskoj pjesmi, dakle prije Sušićevog književnog oblikovanja tog lika. 

Kao atipičan lik, Tale je bio inspiracija za nekolicinu Sušićevih djela, koja će se ovdje također uzeti u obzir. U svim Sušićevim djelima Tale i dalje ostaje vezan za tradiciju iz koje je preuzet, ali ga kao narodnog junaka Derviš Sušić povezuje i sa svakodnevnicom u kojoj je živio i pisao. Književno stvaralaštvo Derviša Sušića nastaje u jednom postratnom i ideološki opterećenom periodu, koji je u potpunosti obilježen okvirom vladajućeg komunističkog sistema. Sušiću Budalina Tale najviše pomaže prilikom slikanja tog stanja u Bosni i Hercegovini. Naime, on Tala uvodi u svoju pripovijest, a kasnije i u dramski tekst o Hasanu Kaimiji te tako čuvenog epskog junaka reinterpretira u skladu sa novim okolnostima i mijenja onu vizuru prošlosti prikazane u epskim pjesmama. Sušić je kroz analizu ne samo društvenih i historijskih prilika u tadašnjoj državi, nego i kroz analizu temperamenta i naravi naroda slutio da će Tale biti dobar ilustrator društvenog stanja i vrelo inspiracije za generacije pozorišnih i filmskih stvaralaca koji dolaze. Stoga bi danas bavljenje i ovim likom i Sušićevim djelom moglo pomoći da podsjetimo na potencijal ovih djela. Jer, kako to kaže Dževad Karahasan:

Iako je doživio brojna izvođenja svojih dramskih tekstova, ipak, dramski opus Derviša Sušića, još i manje vrijedne dramatizacije njegovih romana (naprimjer romana Hodža strah) nisu, u mjeri koliko objektivno svojim dramskim potencijalom zavređuju, prisutne danas na našim scenama. Posebno je to nelogično u svjetlu postignutih uspjeha predstava sazdanih na tekstovima ovog bosanskhercegovačkog pisca, koji je redovite punio gledališta naših teatara... U svakom pogledu, značajan opus Derviša Sušića i ovim autorovim, krajnje rigoroznim izborom, svjedočiće o svojim vrijednostima, koji nisu tek za juče i danas... Na ljudima od teatra je da ovu tezu sutra i potvrde!

Lik Tala u istoimenoj TV-seriji Derviša Sušića kojim se bavi ovaj rad jeste samo jedan od aspekata koji nam danas mogu osvijetliti i odnos prema tradiciji i odnos prema raznim ideologijama. Mnogi likovi Derviša Sušića u sebi nose izvjesnu notu pobune, a zanimljivo je da su gotovo svi njegovi junaci svjesni svoje bosanske pripadnosti koja im je ujedno i ponos i prokletstvo, jer je Bosna zemlja u koju tuđe vojske dolaze i iz odlaze, zemlja u kojoj se krv prolijeva i zemlja koja se uvijek nalazi na putevima velikih ratova i ratnih planova.

U sklopu bošnjačkog književnog stvaralaštva, upravo je Derviš Sušić bio onaj autor koji je svojim književnim radom nagovijestio konačno raskidanje sa estetikom koju je kao imperativ nametao dati društveni sistem kroz svoje ideološke okvire. Zahvaljujući negativnom iskustvu svoga junaka Danila Lisičića, Sušić stvara novu prizmu posmatranja svijeta oko sebe, te preko autoironijskog humora de facto ismijava sistem koji je dotad zahtijevao samo idealizaciju i odu svome savršenstvu. Danilo će preko svojih ironičnih monologa, po prvi put glasno i podsmješljivo progovoriti o paradoksima društvenog sistema koji ga vitla u vrtlogu vremena. Iako je to još uvijek junak koji vjeruje u osnovne postulate zadane ideologije, ipak je to junak koji iz te iste ideologiji crpi negativna iskustva i tako ironizira ideje koje su u praksi neostvarive.

Upravo je humor koji se manifestuje kroz samoironiju Sušićevo najjače spisateljsko oružje, ali je i taj isti humor najbezbolnija vrsta ideološke pobune, koja se uvijek može oprostiti od strane čuvara zadatih vrijednosti. Amra Memić smatra da ovaj put postepenog oslobađanja od šabloniziranih okvira socrealističke književnosti jeste ono što je otvorilo horizonte stvaraocima ka težnji da se potpuno oslobode i da dođu do onog nivoa kada ideologija više neće ugnjetavati estetiku, te će biti slobodni da kritikuju ne samo praksu, nego i

ideje. Ona kaže: Osim Derviša Sušića, pioniri koji su krčili put slobode bošnjačkoj književnosti su i Skender Kulenović, Meša Selimović, Mak Dizdar i Nusret Idrizović. U jednom razgovoru za TV Sarajevo krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća Sušić upućuje na afirmaciju književnosti Bosne i Hercegovine, pa kaže: 

A to šta mislim o životu... O njemu u meni, o meni u njemu. Pa, treba malo pogledati u one vode, pa upitati njih. Jer one pronose vrijeme, a vrijeme ljude i gradove. Pa sve to skupa oni natalože na onim svojim ušćima povijesti i zaborava. Tamo se sliježu ljudske sudbine. Iza čovjeka ostane neka krpica dobrog djela, stih neki, most, podvig obraza, milosrđa, hrabrosti, pa i to na kraju prekrije vrijeme i odnesu te iste vode ka velikim ušćima. A čovjeku, nekim grdnim slučajem bačenom u vasionu, na ovu zemljicu ne preostaje ništa drugo, nego da se i tom vremenu i tim vodama, tim maticama uprkos bori za bolje, živi za ljepše i da taj svoj ljudski barjak pronosi sa što više ponosa, jer po mom mišljenju, nade ima samo uzvodno od datog.

Tale u usmenoj književnosti Budalina Tale nastaje unutar bošnjačke usmene epike kao svojevrsna suprotnost karakterističnom epskom junaku. On je poznat i kao Od Orašca Tale i Ibrahim Tale, a njegovoj ekspanziji je doprinjela i historijska ličnost Tala Ličanina, poznatog buntovnog Krajišnika koji je kod Banja Luke poginuo 1637. godine. Nastanak Budaline Tala se dovodi u vezi sa čaušem svatovskog veselja, a njegov izgled je usmenom pjesniku dao bazu za građenje junaka iz kojeg je progovorio prosti čovjek iz naroda koji stoji sa obje noge na zemlji i nije klasični epski junak. Almir Bašović u svom tekstu „Tijelo i granica“ piše:

Šta je to toliko neobično kod Budaline Tale? Možda je neobično da u epskom svijetu imamo junaka koji se imenuje kao Budalina? Ili je neobično to da lik sa najnižim mogućim socijalnim statusom zaslužuje prisustvo u epu? Ili smo, ipak, navikli na to da karakterističnim predstavnicima epskih junaka smatramo nasmrt ozbiljne junake nacionalnoideologiziranih epova?

Već svojim imenom i nadimkom “Budalina”, Tale se razlikuje od drugih junaka te on, kako navodi Rašid Durić, kao harlekin i vjetrogonja koji iznad svega voli šalu “odstupa od klišeja naše epske pjesme” i ponaša se često antiepski.6 U svom radu “Tale Ličanin - epski junak i vedri antijunak”, Hatidža Krnjević u antipoziciju samog naslova stavlja glavne osobine Tala Ličanina. Naime, on ima “inadžijsku prirodu”, ne posjeduje epske atribute kao što su odjeća, oružje, konj, porijeklo, a prati ga nedostatak epskog patosa. Krnjević smatra da je Tale primjer parodijskog odnosa prema okolini. Mirsad Kunić naglašava važnost pjesme “Budalina Tale dolazi u Liku”, pjesme u kojoj se Tale prvi put pojavljuje. O tome on piše:

Ona donosi Talino prvo pojavljivanje, za njega tu niko ne zna, svi ga prvi puta vide. Glumac Osman-aga i njegovi junaci gledaju ga, “a poznati ne mogu”. Tale želi stupiti u dijalog sa nepoznatim junacima, prvi progovara, prvi naziva selam. Želi se nametnuti kao ravnopavan sagovornik i izboriti za pravo glasa, za svoju riječ. Međutim, u prvi mah, niko mu ne uzvraća.

Postavlja se pitanje zašto junaci u prvi mah ne uzvraćaju pozdrav Talu. Logičan odgovor je zato što Tale odijelom, konjem i oružjem odudara od Osman-age i njegovih junaka. Jedino Bunićanin Mujo uzvraća pozdrav Talu i na taj način Tale dobija šansu koju će kasnije obilato iskoristiti:

Diže glavu Bunićanin Mujo, On se s njime za zdravlje upita: Jesi'l zdravo, turska golotinjo?

Tale se protiv “junaštva” onih koji su ga ignorirali izborio svojom upornošću za dobijanje glasa, navodi Kunić, i dodaje da je kroz posljednji svoj neverbalni iskaz u dokazivanju hrabrosti, odlazak do kule Smiljanić Tadije i krađe njegove sestre, ušao u dijalog sa sebi ravnima i više nikad nije izašao iz tog dijaloga, niti iz usmene književnosti.9 Dakle, Budalina Tale je u monotoni epski svijet unio nove boje i novi glas bez kojeg se u daljnim godinama neće moći zamisliti krajiško vojevanje. On se nikada nije utopio i prilagodio epskom svijetu, nego je zauvijek ostao dosljedan sebi i do kraja je pričao jednu novu, originalnu i drugačiju priču. Talina vanjština je uvijek u suprotnosti s uobičajenom epskom vanjštinom. U pjesmi “Ropstvo kadune Cerić Ali-bega”, opis Tala je drugačiji nego u pjesmi “Budalina Tale dolazi u Liku”, ali je i dalje u koliziji sa standardiziranim izgledom epskog junaka.

Da kakav je, Bog ga nagrdio. Žuto kljuse, ljudurina gruba, A na njemu loše odijelo. Kroz čizme mu propanule pete, Kroz čakšire ispala koljena, Kroz dolamu lopatice vire, A kroz kapu perčin ispanuo. Na kulašu uzde ni julara, Đavo odn'o, sedla ni samara. Sve mu travu oko puta pase.

Talinu iskrenost i prostodušnost vidimo u pjesmi “Budalina Tale dolazi u Liku”. Iako se svojski trudio da postane dio junačke družine i da bude ravnopravan sa njima, ali ne zahvaljujući svom porijeklu, nego zahvaljujući britkosti svoga uma i svojoj hrabrosti, Tale ipak zadržava dozu iskrenosti u svom nastupanju prema vanjskom svijetu. Nakon što ga je Osman-aga konačno prihvatio takvog kakav jeste, pitao ga je, po epskom adetu:

kog si soja, kakva si plemena, kako li te po imenu viču12 Tale, pak u svom stilu i na sebi svojstven način kazuje sljedeće: s bliza nisam, ja sam izdaleka, izdaleka od Orašca grada, sa Basače iznad Ibrinovca, a ja soja ne znam ni plemena, već što mene po imenu viču: men' je ime Budalina Tale

Kunić navodi da je Budalina Tale karnevalski junak. Naime, pod karnevalizacijom života Mihail Bahtin podrazumijeva “sav bogat i raznolik narodno-praznični život srednjeg vijeka i epohe renesanse u njegovim osnovnim odlikama” 14 , a ta karnevalizacija je zapravo bila odgovor srednjovjekovmog i renesansnog čovjeka na ozbiljnost i sumornost svog vremena. Prema Kuniću, karnevalizacija kao književno teorijski pojam je sasvim primjenjiva i na lik Budaline Tale, koji živi i radi u potpuno drugačijem vremenu i prostoru. Naime, dva različita svijeta, kulturološki i vremenski udaljena, jedan srednjovjekovni kršćanski i drugi bošnjačko-epski, vrlo slični jedan drugome. Slični su po svojoj zatvorenosti, ozbiljnosti, dovršenosti i okrenutosti ka onome gore.15 Kako u djelu Teme iz usmene književnosti navodi Kunić, zahvaljujući Talu Ličaninu Krajina i Lika su bile epsko bojište, a u isto vrijeme i renesansni trg i pozornica za Talino predstavljanje. Zahvaljujući svom geografskom položaju Lika se naslanja na Jadran tj. na Mediteran, a to područje je zapravo kolijevka renesanse.

Vedri duh Mediterana, odnosno renesansa, zapljusnula je prostor Like i Krajine i na taj način je taj duh došao u dodir s Talom. Istovremeno njegovu zabavnu i ujedno antiepsku dimenziju je moguće posmatrati i kao rezultat razvoja likova unutar bošnjačkog epskog svijeta. Kunić smatra da je Tale vrlo zahvalan lik za kreativna književna čitanja, on u sebi “sadrži energiju za stvaranje daljih tekstova”. “Nažalost, osim Sušićeve priče Kaimija i Horozevićevog Imotskog kadije, nije nam poznat više nijedan primjer metanrativne “upotrebe” ovog lika. Budalina Tale, kao naglašeno potentan lik, čeka svoje daljnje metaopise i nove metakreacije. Ali, to su već nove teme i novi pristupi te, svakako, nova i drugačija čitanja.”16 O ovom junaku pisao je i Branko Ćopić:

U Krajini se oduvijek ratovalo, ništa nije bilo sigurno, pa su se ljudi šalili i sa životom i sa smrću. Nije slučajno tamo rođen Budalina Tale, odatle je i David Štrbac, pa i moj Nikoletina... Osim toga, preko Like i ovamo je stizala mediternska vedrina, a i Krajišnici su silazili u Kotare ravne... On (Budalina Tale) je jedini junak koji nije u srmi i kadifi, to je predstavnik neuništivog njegovog veličanstva običnog naroda; ujedno on je jedini ratnik koji je i narodni šaldžija. To je naš Don Kihot, samo što je ovaj živio u oblacima, a naš Tale je vazda bio na zemlji...

Dakle, skoro svaka deskripcija našeg junaka se završava njegovim unutrašnjim opisom. U većini slučajeva nailazimo na informaciju više koja nam govori o karakteru i psihologiji Budaline Tala. Krajiška teška narav jednog prznice začinjena pasjalukom je česta osobina koja ide uz antiepsku vanjštinu ovog junaka. Tale Ličanin svojom pojavom izaziva nelagodu kako kod saboraca i zemljaka, tako i kod neprijatelja. Naime, on na sve uvijek ima spreman odgovor, a iz njega često progovara narodna mudrost. Hatidža Krnjević navodi:

Ali narodna poezija i govor kraja u kojem se rodio i ratovao ovaj junak ne može se zamisliti bez nadimka; Zadrikapa i Zametnikavga unose ton veselosti u ozbiljnu epsku situaciju i jednim potezom ocrtavaju prgavu prirodu ratnika koji se kriju iza slikovitih nadimaka. Za razliku od epskog junaka, Tale je neznatnog porijekla, ali, i to je najljepše, on do porijekla i ne drži. Njegovo rođenje nije mit, kao što je slučaj sa gotovo svakim viđenijim epskim junakom. O porijeklu Tale govori bez stida,ali i bez ponosa, svodeći ono što je u epici uzus na nivo slučajnog i beznačajnog.

U usmenoj književnosti Tale je junak koji pokazuje spremnost da se bori bez obzira na činjenicu da li ga očekuje pobjeda ili poraz. Ipak, on boj započinje neozbiljno, kao u šali. On se šali u svakoj situaciji u kojoj su klasični epski junaci smrtno ozbiljni. Hatidža Krnjević ističe da Budalina Tale opominje kako je ljudska smjelost daleko iznad porijekla, soja, imena i položaja. Njegovo viteštvo je u njegovoj hrabrosti, a smjelost Tala Ličanina isključuje svaki dekor i nakićenost u onom smislu u kojem je to uobičajeno kod epskog junaka. Ipak, Krnjević naglašava da je Tale svjestan utiska koji ostavlja te da njegov izgled i oružje, istaknuti kao nešto negativno, imaju snažno psihološko djejstvo. Na kontrastu spoljašnjeg izgleda i hrabrosti ljudskog čina izgrađen je ovaj nezaboravni junak muslimanske i naše narodne epike.19 Hatidža Krnjević smatra Tala za antijunaka tj. za negaciju epskog junaka. Pobliže objašnjavajući, ona smatra da je Budalina Tale osobit epski junak izvan šablona i da on svjesno zanemaruje vanjska obilježja ili ih karikira na račun suštinskog. Tale kao epski junak je složena ličnost. Rašid Durić je primijetio zanimljivu stvar u vezi sa Talovim imenom, konstatirajuči da se ovaj junak po imenu i prezimenu razlikuje od svih likova naših nacionalnih epskih poezija. Durić dodaje da je etimologijski porijeklo imena Tale naš hipokoristik arapskog izvora od imena Tahir, Talaz, sa značenjem čovjeka lijepa i svijetla lica.”20 Nadimkom Budalina, naš junak umiruje protivnika, te ga savladava na najbolji mogući način i pobjeđuje svojom lukavošću. Niti u jednoj epskoj pjesmi Tale nije učinio ništa da bi opravdao ovaj nadimak. Tale nije blesav niti budalast, on jednostavno kazuje onako kako jeste, i gdje treba i gdje ne treba, i možda je upravo zbog toga dobio taj nadimak “Budalina”.

U epskoj tradiciji postoji izreka koja karakterizira junaka Tala: “što god reče budalasti Tale, to će reći svi po Lici Turci”.21 Izreka je nastala iz velikog poštovanja niza junaka prema Tali kao čudaku i osobenjaku. Njegove zabavne šale, podmetanja i psovke vole svi, pa čak i oni pogođeni njegovim britkim umom. S druge strane, Tale u epskoj pjesmi je prije svega veoma dobar drug, pouzdan prijatelj i veliki junak. Tale Ličanin na glavi nosi uvijek naherenu kapu kamilavku, napravljenu od kože jazavca, a ako se desi da ova kapa spadne u nekom ljutom okršaju, Budalina Tale na glavu stavlja neki stari fes kroz koji mu kosa viri. Ovaj neuredni junak sa svojim stilom odijevanja i poznatom toljagom drenovačom uz osmjeh podstiče drugove na okršaj, a ujedno svojom pojavom izaziva smijeh.

Napred Tale jaše na kulašu, Poredi mu uskok -

Rade mali, Među se su jarca oborili,

Tale mihu dere na nožicu,

A Radovan mihu na gr'oce,

Na Tali je dobra đeisija:

Čakšire mu islah medvidina,

Dolama od gorskoga vuka,

Kapetina na njem od jazavca,

Niz nju bije trista tramoljika,

Pa sve Talu biju po plećima,

U kulašu četiri kajasa,

dva od lika, a dva od opute,

Kulaš kasa, a travu popasa,

Sve na njemu Tale popijeva,

Otpiva mu Radojica mali

U prilog činjenici da je Tale ispred svog vremena govori njegov odnos sa Malim Radom. Naime, Tale kao izuzetna epska ličnost svoje četovanje i učešće u junačkim takmičenjima često izvodi sa pobratimom kršćaninom, junakom Malim Radojicom - Malim Radom. Mali Rade je Talina desna ruka, a njihova čvrsta pobratimska veza trajnija je od veza među junacima iste vjeroispovijesti. Njih dvojica nikada nisu posumnjali u međusobnu privrženost, a ovakav tandem među junacima različite vjere još nije pronađen u južnoslavenskoj epici. Ova dva junaka su uspjela premostiti vjerske razlike i osmisliti etiku koja se zasniva na humanizmu, a ne na vjerskoj isključivosti.

Munib Maglajlić upozorava na jedno davno kazivanje o liku Budaline Tala koje je ostalo nepoznato javnosti i struci kada je u pitanju usmena književnost na bosanskohercegovačkim prostorima. Naime, on ističe da je prije više od jednog stoljeća, davne 1884. godine, u zagrebačkom Pozoru, objavljen osvrt na samosvojni lik Budaline Tale, i to u tri nastavka književnog podlistka, kao autorsko djelo Nikole Tordinca. Maglajlić u svom tekstu „Jedan davnašnji zapis o Budalini Tali“ prenosi Tordinčev doživljaj susreta sa likom Budaline Tala u Bosni te kaže:

Tordinac se sa Budalinom Talom u Bosni susreo kao sa živim likom pučkih kazivanja. Da li su ga pričanja o Tali koja je čuo u Bosni navela da potraži ovog junaka u dostupnim mu zbirkama narodnih pjesama, prije Karadžićevoj i Jukić - Martićevoj, ili je - što je vjerovatnije - svoja čitalačka znanja ovim kazivanjima upotpunjavao i obogaćivao - nije ni važno, tek izvjesno je da su ga se dojmila