Početkom 1992. godine Bugojno je imalo 11 novinskih kioska. Sedam ih je pripadalo „Oslobođenju“, tri „Vjesniku“, jedan „Politici“.
Bugojno je bilo među prvim manjim gradovima koje je dobilo ovakav kiosk.
Prvih godina, nakon završetka Drugog svjetskog rata, u Bugojnu nije bio ustrojen redovan dolazak dnevne štampe. Novine su, uglavnom, stizale s dan-dva zakašnjenja, putem pošte, na adrese općinskih službenika, nekih ustanova, te pojedinih preduzeća.
U to vrijeme, vodeći dnevni listovi u državi bili su sarajevsko „Oslobođenje“, zagrebački „Vjesnik“, kao i beogradske novine „Politika“ i „Borba“.
Kako je na pomenute adrese dolazilo tek nekoliko primjeraka ovih novina, razumljivo je bilo veliko interesovanje Bugojanaca da ih prelistaju i saznaju najnovije vijesti iz zemlje i inostranstva.
Naravno, u takvoj situaciji, novine su bile dostupne tek užem krugu građana. Nekima nije smetalo što ih čitaju sa deset ili više dana zakašnjenja.Početkom pedesetih godina, Novinska kuća „Oslobođenje“ Sarajevo počela je otvarati kioske za prodaju štampe širom Bosne i Hercegovine. Bugojno je bilo među prvim manjim gradovima koje je dobilo ovakav kiosk.
Nalazio se uz Gradsku biblioteku, u tadašnjoj Ulici Bratstva Jedinstva, na mjestu na kojem se i danas nalazi kiosk, nedaleko od Hrvatskog doma. U kiosku, koji je bio otvoren tokom cijelog dana, zaposleni su bili brat i sestra Ibrahim i Rabija Karadža, koji su ovaj posao radili sve do odlaska u penziju.
Ubrzo je i u naselju Kolonija otvoren kiosk, sa zaposlenikom Safetom Omićem. Radno vrijeme mu je bilo prilagođeno radnicima preduzeća „Slavko Rodić“, koji su posao završavali u 15 sati, pa bi se kiosk otvarao pola sata ranije.
Tih godina, u Bugojno je prvo stizala dnevna i sedmična štampa iz Sarajeva, jutarnjim vozom, negdje oko devet sati. Odmah iza podneva, autobusom bi dolazile novine iz Zagreba. Nedugo zatim bi,putem željeznice, bila distribuirana beogradska štampa.
Pedesetih godina minulog stoljeća, u našem gradu je bilo tek nekoliko radioaparata pa su novine bile glavni izvor informacija. Kako im je cijena bila pristupačna, najčešće bi se svi pristigli primjerci prodali. Razvojem Bugojna širila se i mreža novinskih kioska, koje je narod često zvao trafikama. Vremenom su svi dijelovi šireg gradskog područja bili pokriveni kioscima, od kojih se jedan nalazio u krugu preduzeća „Slavko Rodić“.
Početkom 1992. godine Bugojno je imalo 11 novinskih kioska. Sedam ih je pripadalo „Oslobođenju“, tri „Vjesniku“, jedan „Politici“.
Za razliku od današnjih, bili su manji i sa znatno manjim prodajnim asortimanom. Uz novine, mogle su se kupiti cigarete, razglednice, žvakaće gume i još neke sitnice.
Kada je „Oslobođenje“, sredinom sedamdesetih godina, preko puta tadašnje Robne kuće „Resnik“, otvorilo dopisništvo, jedna kancelarija je bila rezervisana za poslove distribucije štampe i druge robe namijenjene za kioske.
Prvi je u njoj radio Suljo Huskić, da bi ga, po njegovom odlasku u penziju, zamijenio Anto Pašalić. Poslije su se zaposlila i braća Mašić, koja su vozilima „Oslobođenja“ kioske svakodnevno snabdijevala štampom i ostalom robom.
Prije toga, u ranim jutarnjim satima mogli smo sresti Luku Praljka, poznatijeg kao Luka Popin, kako biciklom, popularnom trokolicom, razvozi štampu u bugojanske kioske.
Još početkom osamdesetih godina ubrzao se način dolaska štampe. Novine svih izdavača bile bi na kioscima već u šest sati, kada bi im i počinjalo radno vrijeme.
Zanimljivo je da je Bugojno, poput mnogo većih gradova, još prije 50 i više godina, ima dva kolportera. Svaki je radio u svom rejonu. Pored prodaje na javnim mjestima, znali su, po narudžbi, kupcima novine odnijeti i na kućnu adresu.
Nekako u tom periodu, sredinom šezdesetih godina, novine u večernjim satima, prodavala je žena po imenu Rosa. Mnogo prije, stigla je u Bugojno iz Uroševca, sa Kosova. Bavila se čišćenjem cipela, ispred kultne kafane „Jadran“ gdje je boravila tokom cijelog dana.
Uvečer, oko 19 sati, kada bi stigao sarajevski autobus, preuzimala je pošiljku „Večenjih novina“, pa bi, uglavnom, svih 75 primjeraka, koliko bi došlo, vrlo brzo prodala, što na licu mjesta, što obilaskom obližnjih kafana.
Nakon njenog povratka na Kosovo, u nekoliko narednih godina, prodaju „Večernjih novina“ preuzeo je Smajo Šarentica, kojem je često pomagao sin Nazif, koji je bio poznat pod nadimkom Hoki.
Obrad Kisić
