Preko puta gimnazije nalazila se prodavnica kolonijalne robe koja je radila non-stop.

Po završetku osmogodišnje škole upisali smo se u gimnaziju “Mahmut Bušatlija” Bugojno školske 1960./61. godine. Te školske godine bila su upisana tri prva razreda. U školi su tada vladali vrlo strogi kriteriji ocjenjivanja. Već slijedeće školske godine bila su samo dva druga razreda gimnazije. Kad smo stigli u treći razred opet su bila dva treća razreda sa nešto manjim brojem učenika. Potrebno je napomenuti da su gimnaziju u Bugojnu pohađali i učenici iz Donjeg Vakufa i Gornjeg Vakufa – Uskoplja. Oni su putovali uskotračnim vlakom popularno nazvanom “ćiro”. Naše kolege koji su putovali vlakom zvali smo “vozarima”.

Preko puta gimnazije nalazila se prodavnica kolonijalne robe koja je radila non-stop. U tadašnjem žargonu smo je jednostavno zvali “non-stop”. Pored prodavnice nalazila se slastičarna koju je držao tada poznati Sejfo. Neke naše školske kolege “vozari”, čekajući vrijeme za polazak vlaka “ćire”, znali su u “nonstopu” kupiti četvrtinu svježeg kruha kojeg su zvali “frtaljac”. Nakon toga svratili bi u slastičarnu kod Sejfe, kupili šampitu koju su ubacivali u kruh. Tako se jeo “frtaljac” sa šampitom.

Treći razred smo pohađali u zgradi preko puta glavne zgrade gimnazije. U toj našoj učionici, koja se nalazila desno od ulaza u zgradu, su poslije popodnevne smjene, svi “vozari” čekali vrijeme za polazak na željezničku stanicu. Drugim riječima naša učionica im je služila kao čekaonica.

Ujutro kad bi mi došli u školu, učionica bi bila neuredna i neočišćena. Poseban problem je bio kada su nastupili hladniji dani. U učionici je bila peć “kraljica” koja je dimila, a bilo je i izazvanog dimljenja. Više puta smo upozoravali na taj problem, ali bez rezultata. Nekako u to vrijeme iz povijesti smo učili o pojavi čartizma u Engleskoj. Taj čartizam nam je dao ideju da napišemo peticiju direktoru gimnazije.

Sastavili smo peticiju u smislu da napuštamo nastavu dok se stanje u učionici ne popravi. Svi smo potpisali tu peticiju. Prvi su potpisali “vozari” iz našeg razreda jer su žurili na vlak u devet sati. Oni su otputovali. Potom smo svi potpisali peticiju.

Naše dvije kolegice iz razreda su odnijele peticiju direktoru. Direktor je galamio na naše kolegice i prijetio da će biti izbacivanja iz škole. Pokušao je svaliti krivicu na naše kolegice, a potom na prve potpisnike peticije.

            Direktor gimnazije je bio veoma strog čovjek. Nitko mu se nije smio usprotiviti. Radi ilustracije navest ćemo neke primjere koji govore o načinu upravljanja školom. Godinu dana prije ovog događaja izdao je naredbu da se ni jedan učenik ne smije naći na ulici poslije 21 sat. Izuzetak je bio ako je učenik bio sa roditeljima. Ovdje se radilo o srednjoškolcima, a ne o maloj djeci. U današnjoj fiskulturnoj dvorani se tada nalazilo kino “Partizan”. Učenici nisu smjeli ići na večernje predstave koje su počinjale u 20 sati. Ako bi išli, morali su se kriti da ih ne bi vidio netko od profesora.

            Jedne prilike neki učenici su igrali bilijar koji se nalazio u hotelu “Bosna”. Istina, tamo se točio alkohol. Sutradan se kroz razrede čitala naredba da su ti učenici dobili ukor direktora. U to vrijeme direktor je pisao naredbe u “knjigu naredbi”. Potom bi se knjiga nosila kroz sve razrede za vrijeme nastave. Profesori bi prekidali nastavu i čitali naredbu. Za vrijeme čitanja naredbe učenici bi morali stajati. Nakon toga, profesori bi zapisali u kojem razredu su pročitali naredbu i potpisali da su to odradili. Nešto kasnije instalirani su zvučnici u razredima pa je direktor čitao naredbe preko “razglasa”.

            No, vratimo se našoj priči. Drugi dan dolazimo u školu. Stanje u učionici isto. Napuštamo nastavu. Treći dan stanje opet isto. Učenici opet napuštaju nastavu. Profesor povijesti ostaje sam u razredu. Veli to je njegovo radno mjesto. Nas ne može natjerati da ostanemo u zadimljenoj učionici. Direktor prijeti da će kompletan razred biti izbačen iz škole. U gradu se čulo za taj slučaj. Neki nam govore da je to isuviše hrabro i drsko suprostaviti se veoma uticajnom direktoru. Četvrti dan dolazimo u školu. Učionica okrečena, peć promijenjena, podovi premazani. Nastavljamo redovno pratiti nastavu. Na kraju školske godine morali smo nadoknaditi ta tri izgubljena radna dana.

            Pred kraj te iste školske godine maturanti (generacija ispred nas) proslavlju maturu u velikoj sali gimnazije. U toj najvećoj učionici u gimnaziji donosi se mnogo pečenja i raznog alkoholnog i bezalkoholnog pića. Okupljaju se svi maturanti i slave svoj dan. To nije ništa neobično jer je to bilo tradicionalno. Slično su slavile sve predhodne generacije maturanata.

Na proslavi mature generacije ispred nas, neki maturanti su se napili. Rezultat tog slavlja je bilo razbijanja i polomljenog inventara. To su radili pojedinci, a događaj je pripisan cijeloj generaciji. Po gradu se pričalo kako su maturanti napravili nered slaveći maturu. Bio je to loš imidž koji nam je ostavljen u naslijeđe. Mi smo već tada rekli da naša proslava mature mora izgledati mnogo ljepše i dostojanstvije.

Bugojno je tada bilo mala konzervativna sredina. Bilo je vrlo teško raditi promjene. Kad ovome dodamo pomenuta događanja na proslavi mature prethodne generacije, shvatili smo da će biti poteškoća. Ali otpori na koje smo nailazili prevazilazili su sva naša predviđanja.

            U to vrijeme u Bugojnu je bilo malo javnih zabava, a posebno ne slavljeničkih. Bili smo uvjereni da će građani Bugojna dobro primiti javnu proslavu mature. Ideja je bila da to bude zabava za sve posjetioce. Maturantima bi bio posvećen samo jedan maturski ples. Svi maturanti su bili jedinstveni. Proslava mature treba biti javna i svečarska. Razgovarali smo sa razrednim starješinom i profesorima. Tu smo imali podršku uz opasku da moramo prihvatiti odgovornost u slučaju bilo kakvog incidenta. To nam nije bio problem. Među maturantima naše generacije nije bilo problematčnih pojedinaca niti onih koji su konzumirali alkohol.

            Počinjemo raditi na oranizaciji naše zamisli. Prvo je trebalo izdejstvovati odobrenje vlasti u Bugojnu za javnu proslavu mature. Odlazimo u općinu Bugojno kod nekog referenta. On nam kao iz rukava sasu “pregršt zakona” kako se to ne može dozvoliti. Odlazimo u trgovinsko poduzeće “Resnik” sa molbom da nam ustupe neke proizvode koje smo imali namjeru staviti na tombolu. Opet neki referent nam reće da to ne može po “zakonu 60 točka 1, 2 i 3” i jasno nam dade do znanja da nismo poželjni posjetioci. Vidimo s kim imamo posla i da ćemo imati problema pri ostvarenju naše zamisli. Pokušali smo u općini kod još jednog referenta koji za nas nema vremena. “Imao je preča posla”.

            Otac našeg kolege maturanta radio je u općini kao službenik. Nije radio na poslovima koji su vezani za naš problem. Ipak idemo sa njim razgovarati. On nam je obećao da će se zauzeti kod onih gdje budemo imali problema. To je već bio korak naprijed. Odlazimo razgovarati i sa predsjednikom općine.

Općina se nalazila na mjestu gdje je poslije izgrađen hotel “Kalin”. Odlazimo do predsjednika općine. Bio je na putu. Drugi put je na nekom sastanku. Treći put razgovaramo sa tajnicom. Upravo stiže i predsjednik. On nas je osobno poznavao, a još bolje naše roditelje. Pita zašto smo došli. Kažemo razlog i velimo da hoćemo uvesti neke novine. Primio nas je iako, nema mnogo vremena. Dok smo mi iznosili naše ideje, predsjednik nas je promatrao. Na kraju nas je podržao, ali je izrazio zabrinutost da ne bude nekih incidenata. Očigledno je bio dobro informiran o predhodnoj proslavi mature. Mi smo garantirali za maturante da će sve biti na visokom nivou.

Napokon, zaobiđosmo sve “referente” i počesmo raditi na organizaciji proslave mature. Prioritetno smo počeli raditi na osiguranju dvorane i glazbe.

Razgovaramo sa orkestrom Radničkog kulturno umjetnićkog društva “Budućnost” koji je tada svirao na igrankama i nekim zabavama. Pristali su svirati na maturalnoj zabavi. Problem su instrumenti koji su bili vlasništvo RKUD-a. Trebamo razgovarati sa upraviteljem RKUD-a jer bez njegovog odobrenja ne mogu se dobiti instumenti. Taj razgovor je bio prilično težak. On nam nije htio izići u susret stalno tražeći neke nerazumne razloge. Na kraju je napravljen kompromis. Taj kompromis je ličio na ucjenu, ali smo ga objeručke prihvatili. U to vrijeme u RKUD-u “Budućnost” je ponovno aktiviran pjevački zbor. Bili su to pjevači iz ranijeg djelovanja zbora. Bilo je tu kvalitetnih pjevača. Stigao je i novi voditelj zbora Ivica Svetinović. Da li je trebalo povečati broj pjevača u zboru ili je trebalo vršiti podmlađivanje to nam tog trenutka nije bilo jasno. Sve u svemu rečeno nam je ako u zbor dovedemo sve naše školske drugove i drugarice dobit ćemo instrumente za matursku zabavu. Radilo se o nekih tridesetak novih članova.

Odmah smo se angažirali i dovodili kolege iz našeg ali i iz nižih razreda gimnazije na audiciju kod rukovoditelja zbora. Naše kolegice su uglavnom sve uspješno prošle audiciju. Kod muških su bila 2-3 kandidata kojima se zahvalilo na dolasku jer nisu imali smisla za pjevanje. Na probama zbora naši novi članovi su morali redovno dolaziti da nam u zadnji trenutak ne bi bili otkazani muzički instrumenti. Tako mi, zbog organizacije maturske zabave, postadosmo pjevači u zboru. Kasnije nam je bilo drago što smo postali članovi zbora. U međuvremenu je bilo javnih nastupa zbora. Naredna fotografija je nastala 08.03.1964. godine na jednom od tih nastupa.

Kod osiguranja dvorane imali smo sreću. Otac jednog našeg kolege maturanta je šef sale u restoranu hotela “Bosna”. Danas je to donja sala općine Bugojno. Sa šefom smo se brzo dogovorili. Problem je nastao kad smo mi tražili da se drastično poveća broj mjesta u restoranu.

Tih dana već se pročulo da će biti javna maturska zabava. Pojedini ljudi su nam se obračali da im osiguramo ulaznice. Šef sale se brinuo da povećanjem broja stolica ne zatvorimo nesmetan prolaz konobarima. Na kraju smo od šefa sale uzeli tlocrt dvorane kako bi nacrtali raspored sa što većim brojem sjedišta. Gdje bio stol sa osam sjedišta mi smo dodavali još dvije stolice. Neke smo stolove zaokretali i tako dobili veliki broj novih mjesta. Maturanti su imali zajednički stol uzduž dvorane. Na kraju, šef sale nerado pristade na naš prijedlog rasporeda stolova i stolica uz zahtjev da na dan proslave mi dođemo i napravimo raspored u dvorani.

Sada je već bilo jasno da će IX generacija maturanata gimnazije Bugojno imati povjesnu, prvu javnu proslavu mature zajedno sa građanstvom. Naše školske kolegice su počele pripreme za šivenje svečanih haljina. Takva se atmosfera prenosila na ljude van škole i bilo je sve više onih koji su željeli prisustvovati ovoj proslavi.