KRSNA SLAVA REPUBLIKE BiH


Piše: Senad Jusić – Čupo

KRSNA SLAVA REPUBLIKE BiH

 Priča mi čovjek da u Veseloj ima kokoš koja zna brojati do šest. Malo sam podozriv ali kako je opšte poznato da Veseljani nikad ne lažu, ukajtićemo. Fenomen ili ne, od jadne koke niko i ne očekuje da zna brojati do šest ali od građana Bugojna svakako da. O čemu se radi?

I ovog 25. novembra kao i prethodnih godina obilježiti će se Dan državnosti BiH, barem u jednom njenom dijelu pa tako i slobodarskom i otvorenom Bugojnu (i prilikom ulaska ustaša 1941. naš grad se pokazao dobar domaćin) gdje se polaže cvijeće i drži prigodni govor ispred spomenika kod Gimnazije na čijem vrhu ponosno stoji jedan grb. Čudno je i apsurdno da to nije grb Bosne i Hercegovine, države čiji se praznik taj dan slavi. Ali...


 25.11.1943. godine u Mrkonjić Gradu je održano prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a na kome su potvrđene njene istorijske granice još iz vremena srednjovjekovne Bosne, definisana je kao jedna od šest ravnopravnih republika u tadašnjoj Jugoslaviji, znači obnovila je svoju državnost koju je izgubila 1463. godine turskom okupacijom. I ono što se često ističe i ponavlja, naglašeno je ono već pomalo dosadno da BiH nije ničija već svačija - i srpska i hrvatska i muslimanska. Taj datum, 25.11. se danas slavi kao Dan državnosti BiH.

 Par dana kasnije, 29.11.1943. održano je u Jajcu drugo zasjedanje AVNOJ-a gdje je ovo trebalo biti i potvrđeno ali... Iako je ZAVNOBiH Muslimanima potvrdio nacionalni identitet, AVNOJ ga prešućuje pa je tako predstavljen grb novostvorene Jugoslavije sa samo pet baklji koje predstavljaju pet jugoslovenskih naroda: Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce. Od Muslimana ni spomena. Nema ono ni-ni-ni odnosno i-i-i. Postavljanjem pet umjesto šest baklji Bosna nije priznata kao država odnosno ni  Muslimani nisu priznati kao konstitutivni narod nego su se trebali izjašnjavati kao Srbi ili kao Hrvati. Upravo taj grb, grb Jugoslavije, sa datumom 29.11.1943. u dnu, znači ne datumom 25.11. kada su udareni temelji državnosti BiH i koji istinski Bosanci danas slave nego grb sa datumom stvaranja jedne druge države i sa pet baklji među kojima nema trećeg po brojnosti naroda u toj državi, e tome grbu se klanja današnja bugojanska politička elita i njihovi podanici.

 

 Valja istaći da su na drugom a pogotovo trećem zasjedanju AVNOJ-a 07.08.-10.08. 1945. srbijanski delegati, cio život kao i Mile ikonokradica naukovani idejom krvi i tla, tražili da se BiH u potpunosti pripoji Srbiji čemu su se oštro usprotivili delegati iz BiH tražeći isti ravnopravan status. Tek na Titovu intervenciju da je Bosna bila poprište najžešćih borbi tokom rata kompromisno je dobila status republike. Đilas je Muslimane nazvao „etničkom grupom“ i po njemu Bosna je trebala biti posebna jedinica, pokrajina koja bi poslije bila pripojena Srbiji što se uklapalo u vjekovni velikosrpski projekat.

 Jedini, ali baš jedini koji se suprotstavio negiranju Muslimana i ukazao na srpski nacionalizam kao poguban za budućnost BiH bio je poslanik Husein Čišič iz Mostara koji se oštro usprotivio i istakao nanesenu im nepravdu jer po tadašnjem Ustavu BiH je zasnovana na ravnopravnosti Srba i Hrvata a Muslimani uopšte nisu spomenuti kao konstitutivni narod a bez njih, tvrdio je, BiH nema šanse za opstanak. Pisao je: „Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji, naša uža otadžbina BiH spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge nacionalno nepročišćene zemlje, te se zato nameće dužnost svakom nacionalnom Srbinu, ma gdje se nalazio, da se te zemlje i stvarno uklope u svoj nacionalni matičnjak kao sastavni dio“.

 Pisao je predstavke Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine otvoreno pitajući šta je sa Muslimanima, zašto ih nema na grbu i Ustavu, ukazivao na srpski nacionalizam te se žestoko sukobio sa Đilasom. Na proglašenju Ustava 31.01.1946. sve je išlo glatko i svi su poslušno dizali ruke uključujući i delegate iz BiH, dok na red nije došlo nacionalno pitanje kada je na zaprepaštenje svih jedna ruka bila podignuta PROTIV – Husagina. U sali je nastao muk. Kakva je to bila hrabrost, danas mi ne možemo ni zamisliti.

1963.godine na grb SFRJ dodana je i šesta baklja ali ona nije značila da su Muslimani prihvaćeni kao narod nego je predstavljala bratstvo i jedinstvo šest republika. Muslimani će još počekati, tačnije do 1971. kada im je priznato pravo na opredjeljenje.

  Grb predstavlja simbol jedne države, naroda, grada pa i porodice. Svugdje a na ovim prostorima pogotovo grb i zastava predstavljaju političke ideje tako da je svaka nova vlast u tom smislu isključivala prethodnu. Tako je BiH u dvadesetom vijeku svoje simbole mjenjala čak četiri puta. Nije problem taj grb kome se klanja i pred koga cvijeće polaže bugojanski establišment: opštinari, stranke, udruženja, građani... neka on ostane ali ne može sam stajati. Ako se nalazimo u BiH, ako slavimo Dan državnosti iste te BiH tu mora stajati i njen grb. Ili ako govorimo o kontinuitetu državnosti BiH treba krenuti od samih početaka. Pogrešno je tumačenje da je BiH nastala 1943. što karikira i Mile Dodik, djevojačko Ronhil. Ne, Bosna je kao država postojala mnogo prije toga a za vrijeme kralja Tvrtka I. Kotromanića od 1353. do 1391. bila relevantna i može se reći regionalna sila na ovim prostorima što se vidi iz njegove titule: Kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Kao i svaki pravi vladar kralj Tvrtko je imao svoj grb koji se s pravom uzima za grb srednjovjekovne Bosne na kome se nalazi štit sa ljiljanima, čest heraldički motiv u to doba. Plašt kralja Tvrtka pronađen je 1910. godine u blizini Visokog, prebačen preko stećka ispod kojeg je sahranjen, onakav kakav je ostavljen prije 700 godina, ukrašen zlatom izvezenim grbom sa ljiljanima. Ostaci se danas nalaze u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

                                                 

Grb srednjovjekovne Bosne

 Nakon gubitka samostalnosti i okupacije od strane Osmanlija Bosna pada u dekadenciju i svoje najnazadnije doba. Današnja ulema i nacional-romantični istoričari će tvrditi da je to bilo vrijeme ajeta, procvata, blagostanja i napretka pa ako je izum pekmeza i nanula procvat i napredak treba ih ostaviti u tom uvjerenju. U svakom slučaju Bosna je izgubila sve pa je tako ukinut i grb i do dolaska Austro-Ugarske BiH nema svoje znamenje.

 U periodu 1878. do 1918. BiH se nalazi u sklopu Austro-Ugarske monarhije i ima svoj grb koji predstavlja zlatni štit sa ljiljanima na vrhu dok sa lijeve strane izlazi oklopljena ruka držeći srebrnu sablju. Iako nametnut od okupatorskih vlasti, prilično dobro je primljen, naročito kod muslimanskog stanovništva.

Grb BiH za vrijeme Austro-Ugarske

 

 Ulaskom 1918-te u sastav Kraljevine SHS čiji naziv sve govori, BiH gubi prijašnji status a time i zasebni grb. U novouspostavljenoj državnoj tvorevini nije bilo mjesta za bosansku posebnost kao ni u sastavu fašističke NDH.

 U socijalističkoj Jugoslaviji osim državnog grba sa bakljama koji je spomenut na početku i sve republike imaju svoj grb pa tako i Socijalistička Republika BiH a predstavljen je sa dva ukrštena snopa pšenice koji simbolizuju poljoprivredni i dva dimnjaka iz kojih se puši koji simbolizuju industrijski napredak. Ovaj grb je bio na snazi do aprila 1992. godine.

 

Grb Socijalističke Republike BiH

 

 Nakon referenduma 1992. i proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine pristupilo se i izradi novih obilježja pa je tako mlada država dobila novi grb. Tim zadužen za idejno rješenje sačinjavali su istaknuti javni radnici na čelu sa istoričarem Enverom Imamovićem koji predlaže da se za znamenje BiH prihvati ono koje se naslanja na njenu srednjovjekovnu samostalnost. Saglasni su bili bosanski Hrvati i Jevreji dok su bosanski Srbi bili protiv tražeći da u grbu budu i četiri S. Novi grb je stupio na snagu 04.maja 1992.

 

Grb Republike BiH

 Pošto je navedeni grb bio i na zastavi Republike BiH a sa dodatkom mačeva i zvanični grb Armije BiH tokom agresije, nisu ga prihvatila dva ostala konstitutivna naroda pa je odlukom visokog predstavnika od februara 1998. na snagu stupio sadašnji grb. Trebalo bi da simboliše geografski oblik BiH, tri stranice tri njena naroda a bijele zvijezde evropski put BiH. Šta predstavlja žuta boja pitanje je na koje stručnjaci još traže odgovor.

 

 

Grb Bosne i Hercegovine

 Prema tome, sasvim je normalan zahtjev da se na centralnom mjestu gdje se polaže cvijeće i odaje počast svima onima koji su kroz istoriju dali svoje živote u odbrani i očuvanju Bosne i Hercegovine nalazi i grb iste te Bosne i Hercegovine. Bar jedan od gore prikazanih.  Da ne bude nesporazuma, niko ne traži skidanje postojećeg grba Jugoslavije makar i sa pet baklji iako bi on bio uvredljiv za svaki nacionalno osviješćen narod (Bošnjaci to još nisu) ali ispod njega, s obzirom na istorijski trenutak, mora biti barem i grb SR BiH ili aktuelni.   

 Vratimo se ponovo na Huseina Čišića za koga vjerovatno nije čula većina građana ove zemlje. Radi se o intelektualnoj veličini, jednom od najvećih mada nepriznatih bosanskih političara koji je dao nemjerljiv doprinos očuvanju državnog identiteta BiH i prvi postavio pitanje priznanja bosanskih muslimana u Titovoj Jugoslaviji. Rođen je 1878. u Mostaru i za vrijeme austrougarske vlasti pisao oštre članke protiv iste pa je više puta zatvaran. Bio je predsjednik gradskog vijeća Mostara, senator u Kraljevini Jugoslaviji i član zasjedanja ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a. Sporazumom Cvetković-Maček 1939. Bosna je i tada trebala biti podijeljena između Srbije i Hrvatske (istorija se ponavlja ali svaki put sve više košta) i obe su nastojale na svoju stranu privući muslimanski narod na što je Čišić odgovorio hrvatskom ministru Smoljenu „da nas ne naziva braćo muslimani, tako ćemo nastupati samo u vjerskim i prosvjetnim pitanjima, inače smo Bosanci i ništa drugo“. Već tada je osjetio opasnost koju će istaći Jevrej Moša Pijade na kongresu KP iznoseći stav da su „muslimani vjerska skupina, slavenskog porijekla, nacionalno neopredjeljeni što je posljedica njihove teške zaostalosti i stagniranja“.

 U kući Huseina Čišića za vrijeme II svjetskog rata krili su se brojni ilegalci i antifašisti, jedan je od inicijatora Mostarske rezolucije kojom su Bošnjaci osudili ustaške zločine nad Srbima, propali su i brojni pokušaji da ga vrbuje ustaška vlast pa je tako istjerao iz kuće Džafer-bega Kulenovića, Pavelićevog čovjeka za „muslimansko pitanje“, sa istom hrabrošću kojom se suprotstavio Đilasu i totalitarizmu KPJ. Kako to da ga tadašnja rigidna komunistička vrhuška koja je na ljetovanje na Goli otok slala i za puno manje stvari nije proglasila unutrašnjim neprijateljem i domaćim izdajnikom? Ipak su imali obzira jer su mu dva sina, Husref i Mithad, poginuli u partizanima.

 Većina današnjih predstavnika u vlasti nije dostojna ni da spomene njegovo ime. Otvorio je put borbi Bošnjaka za nacionalnu afirmaciju ali veliki broj bošnjačkih političara i intelektualaca ni onda ni danas nisu imali hrabrosti i nisu dorasli vremenu u kojem su živjeli. Husaga je poodavno otišao, pedesetšeste, BiH se odbranila od dva strašna fašizma i postala nezavisna država, Bošnjaci postali ravnopravan narod, ljiljani cvjetaju, vijećnici vijećaju i klanjaju se totemu koji ih ne priznaje...

 

Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu pripadaju autoru i ne odražavaju  stavove i mišljenja  urednika, portala. AUTOR-SENAD JUSIĆ