SVOME OCU

Nisam obraćala pažnju do danas. Usljed svakodnevnih obaveza. Ali, danas sam ga vidjela. Uzima kafu drhtavom rukom i izlazi na balkon. Dugo ostaje tamo. Pije kafu i puši.

I gleda u daljinu. I ranije je znao to raditi, ali nikad ovako dugo. Upadljivo. Pažljivo sam ga posmatrala, sakrivena iza zavjese. Iako je puhao prohladan vjetar, on je pušio i gledao u daljinu. Kao da je zanemarivao hladnoću. Kao da je zanemarivao vjijeme.. Samo bi mu, s vremena na vrijeme zasuzile oči.

 

Nečeg se sjeća, pomislih. Znam da je osjećajan. Znam da je sentimentalan. Žao mu svakog. Poslije majke bio nam je sve. Za mene i moje mlađe dvije sestre. Školovao nas. Radovao se našim ocjenama. Zadirkivao nas za naša ljubavna razočarenja. Pokušao je da nam nadomjesti odlazak majke. Majka je otišla. Ostavila i njega i nas. Sve je krenulo kada je počela odlaziti u Njemačku da radi po 3 mjeseca. Vraćala bi se odsutna, dezorjentisana, strana. Nismo je mogli poznati. Potpuno se promijenila. Na njega, oca, bi znala sručiti takvu salvu psovki i uvreda da je to nama bilo nepojmljivo. Barem je mi takvu ne znamo. To se ponovilo još 2 puta. A onda je otišla i poslala nam svima poruku. Da odlazi. Da nas ostavlja. Da i ona ima pravo tražiti od života više. Da ima pravo na sreću i da se više neće vratiti iz Njemačke. Punomoć o razvodu je ostavila advokatu. Od tada se više nije javila. Niti poruku poslala. Bile smo očajne. Plakale smo i stalno se pitale, zašto?

 

Znale bismo u histeričnom plaču okrivljavati njega . Oca. On bi samo šutio. Kako je vrijeme prolazilo, počeo je da kopni. Strašno je smršao, osijedio. Skoro nije ništa jeo. Mnogo je pušio i pio kafu. To je radio po pravilu na malom balkonu. Da nam ne smeta. Da ne bude loš primjer. Ali ovo danas je bilo drugačije. Izašla sam da ga pitam, šta ga muči. Šta mu je? Ruke su mu neprirodno drhtale na podizanje šoljice kafe. Odgovorio mi je smušeno da nije ništa, obarajući pogled. Vidjela sam da je plakao. Onda sam krišom otišla u njegovu sobu da vidim. Da potražim. Mora biti nešto? Otvorila sam e-mail na njegovom laptopu i ugledala nalaze iz Državne bolnice. Karcinom pluća u poodmaklom stadiju. Terapijski ciklusi se ne preporučuju zbog progresije bolesti. Klonula sam. Pokrila oči i zajecala.. Sjetih se u trenutku naših diplomiranja. On sam došao u odijelu i košulji koju smo mu mi opeglale. Cipele koje smo mu mi naglancale.

 

Kod svih studenata i majka. Samo kod nas on. Otac. Naš dobri otac. Naša pokretačka snaga. Naša sinergija. Nikada od odlaska majke nije digao glas na nas. A nije lako ocu odgajati djevojke. Onda smo se udale. Ovako sam plakala kad je on dočekivao prosce i svatove. Sam bez majke. Trudio se da se ne osjeti majčino odsustvo. Njena izdaja. A kad su došli unučići, njegovoj sreći nema kraja. Pogledom ih je milovao. Obasipao poklonima i lijepim riječima. Samo nastavio, gdje je sa nama stao. Jer iz njega je samo izlazila ljubav.

 

Za ništa drugo nije znao. Svi su ga po tome poznavali. Pa i arhitektonskom birou gdje je radio. Još sam jače zajecala, kad sam vidjela da je linija na projektu na kome je radio, izvitoperena od drhtaja.. Bori se do kraja... Bože moj.. Ne smijem ni pomisliti da odlazi. Da se bliži kraj. Steglo me u grudima.. Zar odlazi ljubav koja nas prati cijeli zivot? Zar će se zauvijek sklopiti oči koje samo za ljubav znaju ?Zar ćemo ostati i bez njega? Iako smo udate, nedjeljom smo obavezno zajedno sa njim na ručku. A on čeka nedjelju cijelu sedmicu . Cijelu sedmicu živi u iščekivanju onih sat vremena koje će provesti sa nama i našom djecom.

 

A nama, opet, u onih sat vremena pruži ljubavi toliko, koliko neko ne pruži svojoj djeci ni za godinu. Zar i to nestaje? Gdje ćemo sada nedjeljom.? Ali još je živ, možda..? Postoji izlaz sigurno, mora postojati. Pa tek mu je 55 godina... A onda pogledam u ekran laptopa i ponovo zajecam.. Onim jecajem istinskim.. Iz samih dubina duše.. Kako reći sestrama? Da ga nema? Da se gasi? Ne to nećemo moći podnijeti.. U tom trenutku uđe moj mali Amer u sobu i zbunjeno me pogleda.. Iz druge sobe se začu očev umilni glas:"Gdje je moj Amer, moje zlato? Hajde da igramo konjića!!"

Ugušila sam se u suzama. Gorkim. Preteškim

 

Elvir Peštalic