Nasruddin hodža na iftaru kod bogataša


Nasruddin hodža je cijeli dan radio na polju. Bio je umoran, znojan, odjeća mu je bila prašnjava, a cipele blatnjave. Budući da je postio ramazanski post bio je i vrlo gladan. Međutim, akšam se bližio i Nasrudin je znao da će uskoro moći utažiti glad.

 

Najbogatiji čovjek u naselju pozvao je sve na iftar u svoj dom te večeri. Nakon završenog posla, Nasrudin je procijenio da će, ukoliko ode kući da se presvuče, zakasniti na iftar. Smatrao je da je bolje da ide i u prašnjavoj odjeći nego da zakasni. Stoga se zaputi bogataševoj kući maštajući o ukusnoj hrani koja ga je tamo čekala.

Kada je stigao, bogataš mu je otvorio vrata. Pogledao je sa prezirom na njegovu prašnjavu odjeću i prljave cipele, a potom bez ijedne riječi dobrodošice naišaretio mu je da uđe te se žurno udaljio od njega.

 

Nasrudin priđe gomili ljudi koja je bila odjevena u najbolju odjeću. Na trpezi se nalazila raznovrsna ukusna hrana, od slanih do slatkih jela.

 

Iako je žurio da stigne što prije na iftar sva mjesta su bila već popunjena, a niko se nije trudio da mu napravi mjesto kako bi sjeo. Zapravo, niko ga nije ni ponudio da jede. Morao je da dohvaća hranu preko ljudi kako bi se bar nešto našlo na njegovom tanjiru. Niko nije ni razgovarao s njim. Kao da uopšte nije ni prisutan. Zbog takvog stava prisutnih Nasrudin nije osjećao slast hrane koju je jeo, tako da je nakon par zalogaja odlučio otići. Požurio je kući i presvukao se u svoju najbolju odjeću, što je uključilo i jedan prekrasan kaput.

Nasrudin se, zatim, vratio nazad na iftar. Ovog puta domaćin ga je dočekao sa velikim osmijehom na licu. „Uđi, uđi“, srdačno mu se obratio. Nakon što je ušao u prostoriju, ljudi su mu počeli mahati i zvati ga, želeći da sjedne upravo kraj njih da jede.

Predivna priča o tragediji i sreći darivanja!


Nasrudin je tiho sjeo. Uzeo je hurmu, pažljivo ju je spustio u džep kaputa i rekao: „Jedi, kapute, jedi.“ Zatim je uzeo komad hljeba, stavio ga u džep i rekao: „Jedi, kapute, jedi.“ Tako je Nasrudin nastavio da hrani svoj kaput svakojakom ukusnom hranom.

 

Uskoro su svi u prostoriji zabezeknuto gledali u Nasrudina pitajući se šta to radi. Domaćin priđe i upita: „Nasrudine, šta to radiš? Zašto tako postupaš?“

 

„Pa, kada sam došao prvi put na ovaj iftar u svojoj staroj radnoj odjeći, nisam bio dobrodošao. Niko nije sa mnom razgovarao. Ali kad sam obukao ovaj kaput, iznenada me svi toplo dočekuju. Tako sam shvatio da nisam ja taj koji je dobrodošao, već moj kaput. Pravo je onda da njemu dam da jede.“

Nasrudin hodža i žene