Bugojanske legende Milovana Jovanovića (1932.-2023.) i profesora Fehima Efendića (1908.-1983.)

Predprvomajsko nedjeljno jutro, muljavo i kiša bi pala, a pasti ne može, sunce bi sjalo, a sjati ne može. Ipak odlazim na kafu do grada i sjedam u ljetnu baštu kod Bošnjak Darke u “Brodvej”, prva sam mušterija vani a konobar još uvijek iznosi stolove i stolice.

Nailazi bugojanska legenda Milovan Jovanović, koji više nego dobro nosi svojih preko 90 godina života. Izručuje mi saučešće za preminulog punca Gaju (Gajica Ranko) s kojim je generacijski tu negdje u godinu-dvije. Naravno, pozivam ga da sjedne jer on je uvijek bio korektan, što bi se reklo pravi Bugojanac, zanimljiv, pozitivan, dobronamjeran sa pregolemim životnim i radnim iskustvom te odličnim pamćenjem i jedan je od rijetkih Bugojanaca a javnih ličnosti u tim godinama među živima a pravi je trezor informacija o starom Bugojnu i njegovim ljudima, događajima, zanimljivostima, pikanterijama, anegdotama, šalama…
-Vidiš li profesore onaj desni zadnji prozor na 2. spratu one učionice… Upravljam pogled i pomno slušam smiješnu priču iz njegovih školskih dana…
Nije bila prva, ali je zato druga ili treća poslijeratna školska godina u Višoj realnoj gimnaziji Bugojna, dakle, 1947. ili 1948. Nije bilo kadrova te je nekolicina profesora predavala po nekoliko predmeta a u tome je prednjačio tadašnji direktor i predavač Fehim Efendić (Milovan reče kako je on izvorno bio po struci profesor latinskog i francuskog jezika ali je predavao i naš jezik)… Lijepo je vrijeme kraj aprila ili početak maja pa su prozori učionica otvoreni…
Vokativ stoji na tabli sa svojim pitanjima, ali pojašnjenja praktičnih nema od učenika. I profa traži koga će prozvati da pokuša to objasniti sa vokativom. I izbor pada na jednu učenicu po imenu M. koja baš i nije neka pametnica niti odlikašica. Sva se ona zbunila, nema pojma šta treba da kaže, jer ništa ne konta u vezi sa vokativom… Paniči u sebi, ali mudro šuti kako se ne bi provalila kao što inače zna pa je zaključila da je bolje da uporno šuti i ne progovara ništa… A profa je se dovezao, pa je zapitkuje, da pokuša, da kaže nešto pa bilo šta… Ali jok, ne da se (m)učenica, šuti kao zalivena.
-Pa zovi bona M.!
-Molim, koga da zovem, druže profesore?
-Pa zovi koga god hoćeš.
-Neću zvati nikoga iz razreda kad su svi tu i gledaju u mene…
-Pa, eto, onda ti zovi nekoga sa ulice, reče profa onako mahinalno!
Rečeno, učinjeno, dolazi do prozora i vidi dolje prolazi neka žena…
-Heeej, ženo, drugarice, haj vamo bona!
-Zagleda je pozvana, ali joj se ne čini poznatom, što me zove, šta li hoće…
A vokativka uporna i dalje je doziva i poziva da dođe…
Vidi profa da je bukvalna vokativka pretjerala i govori da je dobro, da sada zatvori prozor i objasni sad šta je vokativ…
Ali, džaba, ništa se nije shvatilo, poslije grlenog dozivanja, prozivanja, dovikivanja i praktične primjene vokativa (padeža dozivanja) njegovo teorijsko objašnjenje ostaje i dalje u zraku van mentalnog poimanja prozvane vokativke…
E, a sada slijedi nastavak vokativske lakrdije van učionice, tačnije pred ulaznim vratima škole… P(r)ozvana je namjerila ući i vidjeti što je ova doziva sa prozora onako uporno, sigurno je nešto važno, razmišlja ova slučajna prolaznica. Samo što je otvorila golema školska vrata, dočeka je podvornik (pomoćni radnik u školi koji loži vatru, kontroliše ulazak u školu, popravlja i inače sve radi što zatreba)…
-Kud si ti navrla bona, oštro je priupita!
-Ma evo me jedna učenica zvala tri puta da dođem, mora da je nešto važno…
-A ko si joj ti, podozrivo će podvornik.
-Pa nisam joj ništa, ali nije me džaba zvala tri puta…
-A odakle te zvala?
-Pa sa prozora one učionice sa drugog sprata, hajde dođi da ti pokažem i povede pitača na ulicu i uperi prst prema prozoru dozivanja.
Ali sada je prozor zatvoren, na njemu nema nikoga. Zbuni se sada i prozvana, mucajući, ali, ma, maloprije je bio širom otvoren i dozivala me cura čak tri puta…
-Ma, hajde bona, vidiš da nema nikoga da su prozori zatvoreni, da tebe nije ovo sunce malo pregrijalo pa ti se pričinjava, haluciniraš, jesi ti dobro, hoćeš da ti donesem vode…
-Ma kakve vode, bolan, pa nisam luda, sigurno me je dozivala i to tri puta sa otvorenog prozora…
-Nemam ja vremena za gubljenje i ubjeđivanje sa tobom, reče podvornik i otvori ulazna vrata te ih ljutito zalupi pred nosem dozvanice kako ga ne bi opet gnjavila svojim glupostima…
Za svaki slučaj ču se zaključavanje ulaznih vrata, da ne bi ova ludača opet htjela u školu jer joj se nešto pričinjava, nije dobre glave, svakakvih ljudi odnosno žena danas ima…
I tako se evo u drugom činu i na drugom mjestu završi ova anegdota sa nestašnim padežom VOKATIVOM a ni kriv ni dužan izazva potpunu zbrku u školi jedne davnašnje školske godine u našoj današnjoj Gimnaziji.
30.04.2023.
Uspomeni na bugojanske legende Milovana Jovanovića (1932.-2023.) i profesora Fehima Efendića (1908.-1983.)

