Američka priča

Moja je to generacija, poznanik još iz osnovne škole, Zijad Duraković, najmlađi sin čuvenog Bugojanca pod nadimkom Burin pa su po njemu i sinovi dobili u amanet taj nadimak i to sva trojica: Enver, Nihad, Zijad.

Davne 1998. mu se neočekivano ukaza prilika za odlazak u Ameriku a vrsan je automehaničar iz nekadašnje Špedicije. Već ove treće poslijeratne godine uvidje da ne ide onako dobro u Bugojnu i Bosni i Hercegovini kako smo svi očekivali. Pade odluka, pa šta bude, neka bude. Nađe ubrzo posao u jednoj velikoj autotransportnoj firmi gdje se za kratko vrijeme pokaza kao odličan i pouzdan majstor a Amerikanci to itekako cijene i uvažavaju. Direktor te firme mu čak pomože da digne kredit za kuću i šta mu god zatreba, on mu je pri ruci. Ali engleski mu ni tada pa ni poslije 25 godina rada u Americi nije jača strana, mada sve izraze za njegov posao ima u malom prstu jer kad nešto napravi to mora unijeti u kompjuter, oprati auto te ga isprobati i tek onda predati vozaču ...

Spomenu i kako mu je bio prvi dan u potrazi za poslom. Išao je sa našim čovjekom, čini mi se da se zvao Ilija, pita gazda zna li engleski, Zijo reče da ne zna, ali se dobro snađe pa reče da prevede gazdi ovako, da mu da pokvaren kamion, ako ga ja napravim, da mi da posao, a ako ne, ništa od posla. Dopade se ovaj prijedlog Amerikancu. Napravi ga Zijo kao od šale i to ne bezazlen kvar, kad to vidje gazda, odmah mu reče da je primljen. Zaplovi Zijo mislima u te svoje prve dane na poslu...

Bilo je to taman negdje ublizu sa Bajramom i ja ti počastim sve zaposlene u toj firmi. Odmah se proču kako Bosanac časti sve u firmi. Dođe haber i do gazde te ga ovaj pozva sebi. Pita zašto je to uradio, a ovaj mu reče kako je danas njegov praznik Bajram a kod nas je običaj da se počaste svi najbliži. 

Posla ga gazda odmah kući pa da proslavi svoj praznik kako i treba i dolikuje svim praznicima ...

Snašao se fino, kuću napravio, dva sina odškolovao (fakulteti), prijevremenu penziju uzeo i češće dolazi do Bosne. Reče da se ovdje ne može napiti dovoljno naše vode. Kaza da mu jedan sin živi na Floridi, ali da je naše more ljepše nego njihovo... Zijad, moj drug, uvijek je bio prava momčina, fizički jak, čvrste volje, uporan kao pravi Bugojanac i Bosanac. Ovih dana počesto zajedno kafendišemo. Jedan dan kad smo sjedili u Wagneru sjede sa nama profesor Duvnjak Boško, Zijin profesor iz srednje škole i reče mu Zijo, profesore, imam jednu molbu za tebe, da me nikad ti prvi ne pozdraviš jer si me učio da mlađi prvi treba prvi pozdraviti starije, a ti si bio i ostao drag profesor i čovjek. Lijepo, brate, čuti nešto ovako fino iz nekog drugog vremena kada je bilo puno više ljudi, kulture, uvažavanja, poštovanja, ljudskosti...

Naglasi Zijo kako su naši ljudi svugdje pa i u Americi poštovani, cijenjeni kao dobri stručnjaci i isto tako dobri i pouzdani ljudi...

April 2024.

Autor: Viktor Dundović