KAD SMO IŠLI U MEJTEF
Nije bilo davno, išlo se u mejtef svojevoljno, zbog dobrog, prijatnog vjeroučitelja . Sjećam se stare džamija, debelih zidova, ljetne hladovine i miline boravka u debelom hladu starih džamijskih lipa.
Opet, zima je bila očarljivo lijepa. Bijeli snjegovi, proprćene staze u dubokom snijegu sokaka i putića do džamije, i problem zbog obaveze nošenja jednog ili dva drveta za ogrjev u mejtefu.
U mejtefu je čekao stari, dobri, i većinom strogi efendija. Sjedio bi u ćošku učionice pored furune bubnjarice, držeći teku u kojoj bi upisivao, ko je došao a ko je tog dana falio.
Mi, tadašnji polaznici, mekteblije, bili smo kao djeca (pre)ozbiljni ili azginasti, nemirni i puni života. Uglavnom smo slušali i bili vrijedni, dobroćudni, poslušni, marljivi a ponekad ,pucali' od smijeha i nestašluka. Bilo je dana kada bi prut ,,proradio'' i nečija leđa išarao.
Sve u svemu, bilo je to lijepo i nezaboravno vrijeme, starih, dobrih, učenih, pametnih, ljutih hodža, siromašnih i jednostavnih džamija i mejtefa, drvenih prelijepih džamija u usnulim mahalama i džematima našim bosanskim. Tada je sve bilo lijepo i jednostavno.
Nije bilo slatkiša, modernih mejtefa, džamija iz 1001 noći ali ipak smo mi tadašnji polaznici i mekteblije srcem voljeli taj ambijent. Možda i zbog naše zagriženosti da učimo i volimo svoju tradiciju.
Jedan od efendija, kojeg se rado sjećam, i čini me ponosnim što sam ga poznavao, i izuzetnu čast što mogu reći da sam proveo djetinjstvo sa našim bugojanskim imamom Mustafa ef. Nurkić
Kao i mnogi dječaci u djetinjstvu i sam sam se pitao o smislu života.
Postavljao sebi bezbroj pitanja, onako, samostalno iz svoje dječije adolescentske ravni pokušavao naći glavna pitanja i odgovore na njih.
Mnogo sam čitao i tražio informacije koje će dati smisao mom životu, i pokazati svu širinu duhovnosti. Tražio sam obzorja koja se kriju iza znanja, meni nedostupnim i nekako nerazumljivim.
Poznavao sam neke osnovne stvari i pojmove o vjeri islamu, ali ne i na nivou uzroka i razloga -zašto?
Tražeći odgovore, spletom sudbine i okolnosti mog odrastanja, došao sam u kontakt sa našim mjesnim imamom i efendijom .
Moj prvi utisak o njemu je bio da je to čovjek koji zna saslušati drugoga. Dok sam mu postavljao pitanja, onako nezrelo i nevješto, kao da naprosto ja njega ispitujem i provjeravam znanje, on je odgovarao sa smiješkom, polahko, strpljivo i snagom argumenata. Jednostavnost kojom je zračio i plijenio svoju okolinu je postala nadaleko poznata.
Mustafa ef. Nurkić je bio otvoren za razgovor sa bilo kojim profilom ljudi, i kako sam mogao primijetiti, nije se ustručavao davati odgovore na pitanja koje bi postavljali njemu i neki drugi, jako obrazovani ljudi.
Želio sam druženje s njim. On je uvijek nekako tražio načina, i uspješno nalazio, da okupira moju pažnju; ukaže na prave vrijednosti i u maniru vrhunskog pedagoga, da me vodi kroz čitave nauke, i na kraju, kroz sami život.
Naš Mustafa ef. Nurkić je znao i sa starijim i vješto je nalazio načina i metoda za druženje; makar zajedničke jedine teme bile igranje šaha . On je bio čovjek iz naroda i za narod.
