POČELO SE BEZ KADROVA
POČELO SE BEZ KADROVA
Kada sam došao u Bugojno na mjesto gdje je trebalo podići novu fabriku,to je bila prazna poljana,vlažna,podvodna,vrlo močvaran teren.Tamo sam došao sa inžinjerima i rukovodiocima a građevinsko preduzeće koje je gradilo zvalo se "Simo Šolaja".
Počelo se bez kadrova,u samom početku bilo je veoma teško,jer je povjeren krupan zadatak-da što prije izgradi proizvodne hale i organizuje vojnu proizvodnju.
Oprema se skupljala sa raznih strana-iz inostranstva i Sa jednim inžinjerom Stankovićem,nekoliko tehničara,počep je rad.
Bilo je to više više simbolično,proizvodnju smo počeli 22.decembra 1952.godine.Tada smo imali otprilike 50 radnika.Tu je bilo 90 odsto radnika iz Valjeva,pošto Bugojno u to vrijeme nije imalo takvih kadrova.Ljudi iz ovog mjesta ,s obzirom na to da je ovdje razvijena drvna industrija ,išli su na šumarski fakultet,a niko na mašinski.Jer ,zapravo ,niko nije vidio perspektivu mašinskog inžinjera ili ekonomiste.Tada se takve stručnjake moralo dovoditi iz drugih mjesta ili fabrika.
Bilo je ogromnih teškoća i oko same izgradnje fabrike.To je sve,onda ,ličilo na vremena kada se gradila na Drini ćuprija.
U početku ljudi su bili prilično skeptici.Izgradnja fabrike poremetila je njihovu tišinu,mir.Ali ,poslije,čim su vidjeli šta fabrika znači za njihov prosperitet,u svim tim ljudima imali smo ogromnu podršku.Organizovali smo četverorazrednu gimnaziju,koja je trebalo da sprema buduće stručnjake iz samog mjesta.
Toliko je narod tog mjesta i kraja poslije prihvatio fabriku i zavolio je da nam čak nije bilo potrebno ni da ograđujemo Tvornicu.
Neki rukovodioci su rekli:šta će ti ograda kad je narod voli i čuva.
U Bugojnu sam bio duže od šest godina-od 1950. do 1955.godine.Za to vrijeme,a naročito poslije,Bugojno se,uporedo sa fabrikom sve više razvijalo i emancipovalo.Fabrikom su,u stvari ,udareni temelji za razvoj svih oblasti:zaposlenosti-što je imalo neposredne ekonomske sfekte, prosvjeti-jer je svakim danom podizan kulturno-obrazovni nivo stanovništva,komunalnoj,stanbenoj,izgradnji,zatim sportskom i zabavnom životu itd.Fabrika je postala ne samo mjesto za egzistenciju nekoliko hiljada stanovnika i za njihovo obrazovanje ,političko,kulturno i sportsko uzdizanje,već je to bila kovačnica bratstva i jedinstva.
Poslje je Bugojno bilo glavni izvor za spremanje mladih stručnjaka.Oni ,su glavni oslonac fabrike u Bugojnu i Gornjem Vakufu.Postoje stvarno,velike razlike .Kad se gradila fabrika paralelno sa izgradnjom vodovoda,dalekovoda i kanalizacije,kao i asfltiranja ulica.
Svako vrijeme ima svoje puteve i zadatke:tada se ,recimo borba vodila za redovno snadbijevanje hranom.Danas, međutim,za to postoje trgovine,robne kuće,ugostiteljstvo i drugo.Ja sam zaista iznenađen koliko se u svakom pogledu napredovalo.
Tvornica "Slavko Rodić"danas je dio jedne burne prošlosti.
Prošlosti u kojoj se kovao kolektiv zajedno i istodobno u vremenu u kome se kovao grad Bugojno.
