„Babovina, baština“

Vahid Duraković
„Babovina, baština“povodom promocije monografije „Hajrudin Hazim Ćišić“

“Baština” je riječ u bosanskom jeziku koja korijen ima u imenici “babo” te u osnovnom
značenju predstavlja nasljeđe po ocu, “babovinu” („očevinu“). Kulturna baština podrazumijevamaterijalnu i nematerijalnu ostavštinu prošlih generacija koja se smatra gradskom,nacionalnom, državnom ili svjetskom vrijednošću. Čuva se kao svjedok kulturne osviještenostiu prošlosti, općeg društvenog napretka i umjetničke vrijednosti u sadašnjosti.

Ako se osvrnemo na odnos savremenog bosanskohercegovačkog društva prema vlastitojkulturnoj baštini, lako ćemo uočiti da je on na niskoj razini. Neki od ključnih razloga su:nedostatak kvalitetne kulturne politike, nerad i neznanje u institucijama kulture, ideološki pristup kulturnim vrijednostima itd.

Kao i većina drugih gradova u Bosni i Hercegovini, ni Bugojno se ne može pohvaliti
odnosom prema kulturnoj baštini. Materijalni artefakti, povijesni lokaliteti, spomenici,
građevine, umjetničke slike, pisani tragovi su uglavnom prepušteni sami sebi. Tako da možemo reći: Mi smo zaboravili na svog babu, na svoju babovinu (očevinu), na svoju baštinu.

Ali, ponekad babo ima i Sina. Ima Dinu Ćišića koji poštuje “babovinu”. Naravno, Dino
to radi iz porodičnih razloga, ali njegov rad ima i poseban društveni značaj. Naime,
objavljivanje monografije Hazima Ćišića predstavlja važan kulturni događaj i daje veliki
doprinos u očuvanju kulturne baštine Bugojna i Bosne i Hercegovine. Naprosto, monografija Hajrudina Hazima Ćišića će postati kulturno dobro Bugojna, a nadam se da će grad pronaći načina da i otkupi određeni broj slika Hazima Ćišića koje bi postale kulturno dobro Bugojna.

Izrada monografije Hazima Ćišića je važna i zato što ona neminovno predstavlja i osvrt
na Bugojansko likovno bijenale. Bila je to prva značajnija kulturna manifestacija u Bugojnu koja je predstavljala uvod u ekspanziju kulturnog i festivalskog života u gradu pored Vrbasa.

Što i nije iznenađenje kad pogledamo imena učesnika 1. Bijenala koje se održalo 1974.
godine. Učestvovali su: Ljupko Antunović, Vera Antunović, Sulejman Bosto, Nedeljko
Antonović, Jasim Brica, Hazim Ćišić, Nikola Ivić-Ivač, Ljupko Kolovrat, Planinka Mikulić,
Ismet Ramljak, Ivica Strujić, Petar Waldegg i Stipo Ledić. Većina navedenih likovnih
umjetnika ostvarili su izuzetne rezultate u umjetničkom stvaralaštvu u regionu, a neki su imali i status značajnih evropskih umjetnika. Zaista, kulturna baština na kojoj bi nam pozavidjeli i mnogi gradovi širom svijeta veličine Bugojna.
Jedini učesnik svih Bijenala od 1974. do 2020. je Hazim Ćišić.

Otkupnom nagradom (glavnom nagradom) Hazim je nagrađen na 4. Bijenalu za sliku
“Počitelj I” i na 8. Bijenalu za sliku “Koze”.
Iako je Hazim sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bio važna osoba za
održavanje Bijenala, u nekoliko navrata je bio i član Organizacionog odbora, njegov značaj u poraću za oživljavanje likovne scene u Skopaljskoj kotlini, pored Nikole Ivića-Ivača i Mule Agića, je bio presudan. Kao stručni saradnik KSC Bugojno 2008. godine je učestvovao u obnavljanju Bijenala pod nazivom “Tragom bugojanskog likovnog bijenala”. A 2011. je izabran za prvog predsjednika novoformiranog Udruženja likovnih umjetnika Skopaljske doline.

Na obnoviteljskom, odnosno 10. Bijenalu su učestvovali: Mulo Agić, Nedjeljko
Antonović, Ljiljana Antunović, Ljupko Antunović, Verica Antunović, Davorin Briševac,
Hazim Ćišić, (Zvonimir Fontana), Adnana Herić, Nikola Ivić-Ivač, Adina Kero, Stipo Ledić,
Mario Rajić, Ismet Ramljak i Ševal Šahinbegović. Nakon uspješnog obnavljanja Bijenale je nastavilo svoj život i 2022. godine je održano 17. Bijenale i predstavlja jedan od najstarijih tradicionalnih likovnih događaja u Bosni i Hercegovini. Dok je bio predsjednik ULUSD-a, Hazim je kao pedagoški radnik uspješno nastavio da animira mlade likovne umjetnike i u to vrijeme Bugojno ponovo postaje značajan likovni centar u Bosni i Hercegovini. Pored navedenih, mladi likovni umjetnici, Adina Kero i Antonio Džolan, daju novi zamah u životu likovne scene Skopaljske kotline.
U Umjetničkoj galeriji KSC Bugojno u organizaciji KSC Bugojno i u saradnji sa
ULUSD-om realizovane su izložbe vrlo značajnih bosanskohercegovačkih umjetnika poput: Jusufa Hadžifejzovića, Fikreta Libovca, Nikole Vučkovića, Mustafe Skopljaka itd.
Kada je u pitanju likovni opus Hazima Ćišića, može se reći da je on bio dosljedni
antinaturalistički interpretator pejzažnog kolorizma. U širem kontekstu Hazim je modernista.

Vrlo rano odbacuje socrealistički stil (slika “Partizani” iz ranih dana) i upušta se u područje duhovnosti kao opozicije prisutne stvarnosti. Njegov iskorak ka slobodi izraza se temelji na ličnoj spoznaji i individualnoj kolorističkoj interpretaciji svijeta.
Reduciranjem oblika pejzaža u osebujni kolorit, u valovitoj i obloj strukturi (“U podnožju
Prenja”), a ponekad i s oštrim u kolažima (“Kalin i Rudina”), Hazim traga za vlastitim
osjećajima i duhovnim stanjima. Njegove slike odišu toplim hromatskim spektrom (“Motiv iz Počitelja”) bliskim njegovom zavičaju, Hercegovini. Razigranost boja i njihov temperament su na granici snovitosti i fantazmagoričnosti što u oku gledaoca slike poprima konture vizionarske predodžbe svijeta.

Oslobađajući svoje emocije i strast Hazim tvori dinamičnu i uzbudljivu kolorističku
kompoziciju. Žutom, bojom svjetlosti i oplodnje, i psihodelično crvenom, bojom života i krvi, akcentira uzbudljivost i strast, a tom plamenom životu suprotstavlja nijanse plave, dubinu i beskonačnost, smiraj i utočište.
On slika pejzaže u kojima lomi i deformiše prirodne oblike ali on ne bježi u potpunu
apstrakciju već nam ostavlja siluete realnosti, na ovaj način se poigrava s našim okom i duhom. Stvara slike od ploha i raznovrsnih oblika na kojima ostavlja teksture neba, oblaka, vode, stijene, zemlje... Teksture se pretapaju iz zemlje u nebo, iz neba u zemlju, tako da ta dva svijeta nemaju linije razgraničenja niti se tonaliteti kompozicija neba i zemlje razlikuju. U Hercegovini gori i kamen i nebo u ljetnim danima, bistre rijeke Hercegovine i Boračko jezero imaju nijanse plave od prozračne do kobaltno plave, kao i nebo koje u toku dana poprima sve te nijanse. Ta dva svijeta, zemaljski i nebeski, u Hazimovim slikama su jednost.

Granica između neba i zemlje, života i smrti, konačnog i beskonačnog, kod Hazima ne
postoji. Sve treperi i lebdi u koloritnom jedinstvu, uzbudljivog sklada, punog izazova i
iskušenja kao i slojevitih dubina koje su sidro ravnoteže kompozicije.
U ta slikovita snoviđenja Hazim smješta i misteriozne arhitektonske obrise Starog mosta,
stećaka, sahat kula, džamija... Nijansira ih akordima boja koje su u općoj kompoziciji
dominirajućeg tonaliteta tako da i ti objekti postanu dio općeg kolorita, nenapadni, ponekad skoro neprimjetni, kao dio opće kulise sjedinjenog neba sa zemljom.
Očigledno je da je Hazim još u mladosti pronašao boje za svoju dušu, za svoju radost i
ushićenja, za svoju tugu i sjetu. Dramatični kolorizam je dominantna nota u svim njegovim slikama, s tim što su neke slike po sadržaju i kompoziciji bliže impresionizmu (“Vodopad na Uni”), neke druge ekspresionizmu (Iz ciklusa “Hercegovina”) dok u nekima dominira kubistički stil (“Kalin i Rudina”). Ali bez obzira na sadržaj i kompoziciju, dominantni stilski izražaj kod Hazima je dosljedni kolorit, jedinstven, Hazimov.

U Hazimovim slikama ljudi se rijetko pojavljuju. Njegove figure na radovima su sablasne
i tihe, tek odraz ljudskog bića kojeg utapa istim tonovima u prirodu i pejzaž.
Hazim je, poput njegovih boja, lebdio i u životu, udaljujući se od trivijalne
svakodnevnice i karijerizma, i do kraja života ostao vjeran svojim snoviđenjima i bojama.

Vahid Duraković