PRIČA O DVIJE FOTOGRAFIJE

Piše: Senad Jusić – Čupo
PRIČA O DVIJE FOTOGRAFIJE

Na naslovnoj korici moje prve knjige (od ukupno dvije, rekli bi zlobnici) leđima
okrenut, stoji mladić u šarenoj uniformi: gleda u smrtovnice na stablu kod zelene pijace.
Fotografija je nastala prve godine rata a za naslovnicu je izabrana zbog simbolike - nedugo zatim i ovaj mladić će poginuti dok će neko drugi gledati smrtovnicu i tako se upotpunjava krug knjige o besmislenosti rata, o izgubljenim mladostima, na svim stranama.

Na stranu sad oni što nas drže u stalnoj borbenoj gotovosti pa stradale koriste u dnevno-političke svrhe uz priče o herojskoj borbi, žrtvi, agresoru. To ovdje nije tema.
Dijete-borac je Alen, maloljetnik došao iz Švicarske, dok su drugi bježali u suprotnom
pravcu; u svojoj naivnosti i poimanju rata kao nečeg časnog poginuo je sa nepunih devetnaest godina.

Fokus je na njemu tako da mnogi čitaoci nisu obratili pažnju na drugu osobu na slici,
dječaka koji se približava. Taj drugi dječarac me i ponukao na ovaj tekst, naime, svih ovih
godina pitao sam se ko je on i kakva je njegova sudbina, je li preživio rat, da li je u Bugojnu ili vani, od čijih je kuća..?

Slika iz 1993.

Stalno me kopkalo ko bi mogao biti taj braco, dugo sam, baš dugo, propitkivao i
oprezno pitao, ljudi danas svakako reaguju, nikad ne znaš na šta ćeš naletiti. Možda je
preovlađujući faktor ona urođena znatiželja – ko je, šta je, gledaš tolike godine u korice svoje knjige a ne znaš ko je na njoj dok su svi likovi unutra stvarne ličnosti, sa imenima i
nadimcima.

Kafana „Papagaj“ specifična je po mnogo čemu pa tako i po polici sa knjigama na
kojoj se kočoperi i moja. Čovjek je sjedio, pijuckao svoje piće i zagledao se u malu biblioteku mada nije neki ljubitelj pisane riječi. Učinilo mu se da je on taj braco. Gazda Nermo me pozvao i upoznao nas.

Kaže da je sa mamom dolazio na pijacu kao mali, vrzmao se, krio od granata. Sve se
slagalo dok ga nisam pitao za godište, nikako se nije uklapalo u konstituciju dječaka sa slike.
Razočarao sam se, opet fulanje.
Nisam odustao, priča mu je imala smisla, zvao sam neke poznanike i saznao da ima
mlađeg brata, 1980-to godište, druži se sa Kaltakom, poziv po poziv i to je to. Imam ga.
Poslao sam sliku i ... prepoznao se. Prepoznao se po gornjoj trenerci. Ima još jednu sliku iz tog doba u istoj trenerci. Zovu ga Kozar, pravo ime je Saudin Hrnjičić i sve ono što je brat rekao tačno je, dolazili su obojica sa mamom a na slici je on, mlađi, Saudin.
„Stanovali smo kod klaonice, držali i koze i živinu, mama je tokom rata dolazila svaki
dan na pijacu i prodavala mljeko, sir i ostalo. I ja bi dođi sa njom, pomago joj pomalo, više sam se vrtio po gradu...Kad je granatiralo krili smo se đe smo stigli, bio je podzemni WC na pijaci, dole bi sleti...“

Sjeća se dobro radnji uokolo, kioska, švercera cigarama, devizama, vojske, boraca,
sjeća se da grad nakon podne potpuno opusti, sve se obavi do tada. Tada dolijeću granate.
Drago mi je. Tu je, nije mrdao iz Bugojna, volio bih da mogu reći da je uspio u životu
ako uspjeh vežemo samo za džipove i napucane tipove. Radi na pilani, to su oni jednostavni momci, dobrodušni, o kojima se rijetko šta čuje, rade i šute, takvi čine okosnicu svakog društva. Gledaš sliku dječaka i čovjeka u sada već zrelom dobu. Osjetiš da je dobren. Oženjenje, ima dvoje djece, jedno je sad u godinama kao on na ratnoj slici.

Slika iz 2025. na istom mjestu

Gledam na slici Alena koji je došao iz Švicarske da se bori za pravdu i slobodu. Da
nije, sad bi u skupoj makini dolazio u Bosnu sa ženom i djecom, zavidjeli bi mu i posprdno ga zvali amnestijom i gledali da se na neki način ogrebemo.
Gledam tako a u duši lom, što kaže Balašević. Preispitivanje vlastitih uvjerenja. Ništa
gore. Žal za izgubljenim vremenom. Žal za „neprijateljima“, prije prve granate prijateljima,
na svim stranama. Žal za mladošću. Za izgubljenim generacijama. Gledam dvije slike
snimljene na istom mjestu sa rasponom od trideset godina. Koliko je samo sudbina prošlo tim pločnikom, sa svojim nadama, snovima, željama. Neki sad hode nebeskim poljima, neki ovozemaljskim, širom svijeta? A rat je referentna tačka svih tih podvajanja. Onaj ko je iskusio blizak susret sa smrću treba da cijeni svaki trenutak života. Ovaj moj novi prijatelj, bez obzira na sve, ne izgleda razočaran ni ozlovoljen, zadovoljan je, prihvata život takav kakav jeste.

Nekome vjetrovi rata odnesu šešir, nekome glavu. Oni što su sačuvali glavu kukaju za
šeširom. Nisu ništa naučili.