Smješne pustolovine Jedinog bugojanskog hajduka

Arhiva : Bugojno 28.09.1940

Maho Korenić, posljednji bosanski hajduk, u borbi sa hercegovačkim krijumčarima Bugojno, 24 septembra. Kuda se kod nas povede riječ o hajdučiji čovjek će, po navici, pomisliti odmah nа divlje homoljske planine i u njima opasna gnijezda jataka i hajduka.

Već duge decenije, vjeruje se u našim krajevima nema traga hajducima. Prošlo je epsko vrijeme u kome je gospodario na drumu i u šumi harambaša, obrastao u bradu, mi smo bar mislili da je i kod nas to vrijeme hajdučkih pustolovina zauvijek minulo …

HAJDUK KOJI NIKOGA NIJE UBIO ... Međutim, cijeli gornji tok rijeke Vrbasa i danas je carstvo jednog pravog pravog hajduka. Vjerovali ili ne, u Bugojanskom srezu sada caruje jedan harambaša za kojim vlasti bezuspješno tragaju već nekoliko godina. .Vi, Ipak, ne treba da se plašite ako Vas pat slučajno nanese u ovaj pitomi kraj. Maho Korenić sigurno je najpitomiji od svih hajduka od postanka hajdučije do danas.

Maho je, u neku ruku, pjesnik, hajduk, više čuven po svojim veselim avanturama i pjevačkim podvizima nego po teroru. Maho ješ nikoga nije ubio. Njegovi revolveri, zasada, služe samo u dekorativne svrhe. Ali, i pored toga, Maho Korenić je istinski hajduk, odmetnik od svih zakona, čovjek za kojim tragaju mnogobrojne j potjero već godinama. Kako se dobrodušni Maho Korenić iz sela Gračanlce kod Bugojna preobrazio U hajduka? O tome se u Bugojnu priča više anegdota sa manje ili više istoriske tačnosti. Maho je bio česta mušterija Sreskog suda u Bugojnu.

On nije dalje išao. Svi njegovi prestupi bili su sitni. Negdje kokoš ili janje, negdje vreća žita ili burence rakije! On nije ni krio svoja djela. Muški je priznavao svako od njih zato nije nikakvo čudo što je veći dio svojih mladih dana proveo u bugojanskom zatvoru. »O MENI ĆE JOŠ PJESME PJEVATI!...« Bugojanski veseljaci pričaju da je Maho Korenić sasvim neočekivano ; promijenio svoj način života. Kada je poslednji put bio u zatvoru. Maho je I rekao svojim drugovima: »O meni će se još pjesme pjevati«. Mangupi su se smijali ali je već slijedeće noći I nestalo Mahe Korenića.

U prvom selu u koje је Maho svratio poslije bjekstva, rekao je ljudima na koje je i naišao: »Ja odoh u hajduke!« Tako je i bilo. Maho se snabdio potrebnim oružjem: dva revolvera, nekakva puščetina i handžar. Malio se uopšte ponašao kao pravi hajduk, lako njegovi hajdučki dani prelaze bez veiikih podviga. Baš naprotiv, j Vrlo često Maho je žrtva, terora. Ima ljudi koji ne fermaju njegovo »viteško« zvanja već ga tuku kada im padne šaka. HERCEGOVCI NE VJERUJU U HAJDUKE Neobičan ali istinit slučaj dogodio se ovih dana Mahj Koreniću u jednoj šiuni na graničnom pojasu prema ,

Hercegovini, Kroz tu šumu redovito prolaze hercegovački krijumčari i Maho je riješio da pobire danak od njih. Tako je i bilo. Naišla grupa švercera sa velikim, dragocjenim tovarom duhana. Stoj, javio se Maho Iza jednog žbuna, sav naoružan do zuba. Skidajte tovar!...Krijumčari su se trgli, ali se nisu smeli. Šta ćeš ti maškaro jedna, povikao je šef ekspedicije. Šta li si ? ... Ja sam Mašo Korenić, hajduk i harambaša.Hercegovci da se iskidaju od smijeha. Gdje su hajdući u ovo vrijeme? Sigurno jo to neki veseljak ili luđak Eh, kad si harambaša daćerno ti clgar-duhana ..

Trećinu tražim, povikao je uvrijeđeni harambaša. Kad su Hercegovci vidjeli da ovaj čudni hajduk ne zbija, do kraja, šalu, dohvate ga i pretuku na mrtvo Ime. Sav krvav je jedva došao do susjednog sela gdje ga je jedan jatak primio na liječenje. Deset dana je Maho od zadobivenih rana i malo je trebalo da za to vrijeme padne u šake patrolama koje su ga tražile. Čulo se, naime, za Mahin nesrećan susret sa krijumčarima i izgledalo je da će ova njegova nezgoda ubrzati hvatanje čudnog bugojanskog hajduka. Ipak u ovom žalosnom stanju hajduk je imao i nešto sreće.