MOJ AUTOBUS SNOVA

Ima nešto u zvuku tog starog autobusa…

Nešto što probudi uspomene i vrati čovjeka u vrijeme kad smo svijet gledali kroz prašnjave prozore mašte. Tada smo znali čekati. A i čekanje je imalo smisla, jer je nosilo snove.

U svakom mjestu postojalo je jedno brdo, jedna cesta i jedno dijete koje gleda u daljinu, uvjereno da iza one krivine postoji neki veći svijet - šareniji od školskih torbi i veći od svega što oči tada mogu dohvatiti.

U mom djetinjstvu, taj svijet dolazio je autobusom.

Sjedila bih na vrhu Glavičice, s pogužvanom maramicom u džepu i srcem punim maštanja, čekajući da se iza okuke pojavi on. Kamioni s rudnika, gumenjaci s upregnutim konjima i rijetki traktori ništa to meni nije značilo. Samo kad bi naišao autobus, srce bi mi zakucalo jače.

Bio je to pravi događaj.

Najprije bi se izdaleka začuo težak zvuk motora, pa bi se cestom podigla prašina. A meni bi se činilo da dolazi nešto veliko, skoro pa nestvarno. Zamišljala sam kako sjedim do šofera, držim ruku na sireni i vozim djecu kroz čitav svijet. Djeca bi bila moji putnici, a karte… ko li će još plaćat maštu?

Kad sam prvi put krenula u školu, majka mi je s prozora doviknula:

- Uz kraj hodaj, sine, da te ne pokupi ona grdosija od autobusa! I veliki se plahnu kad se upare s njim.

Tek što sam pomislila na njene riječi, začuo se poznati huk. Zbunjeno sam čučnula kraj puta dok je autobus protutnjao pored mene. Srce mi je tuklo k’o u zeca. Od prašine nisam vidjela ni puta ni ljudi, samo sam osjećala kako nešto veliko prolazi kraj mene.

Tog dana autobus više nije bio samo vozilo. Postao je dostižno čudo.

Godine su prolazile, čovjek se navikne na sve - i na puteve, i na autobuse, i na rastanke. Ali nikad nisam zaboravila onu malu djevojčicu na Glavičici, s očima punim želja i glavom naslonjenom na dlan, kako gleda cestu i sanja.

I danas, kad autobus prođe pored mene, nešto zatreperi u grudima. Kao da opet čujem majčin glas s prozora, osjetim prašinu pod nogama i vidim sebe kako stojim kraj puta, mala, a puna nekih velikih snova.

Nije to bio samo autobus.

Bio je ključ za svijet iza brda.

U djetinjstvu su i najobičnije stvari imale dušu. Jedan zvuk motora mogao je probuditi maštu, a jedno čekanje trajati kao najveće putovanje.

Sve što danas jesmo, negdje je počelo - na nekom brdu, u nekoj tišini, uz pogled na cestu kojom smo čekali da nam život naiđe u susret.

Autobusi danas samo prolaze.

Ali ono što su nekad nosili - čežnju, uzbuđenje i vjeru da negdje postoji nešto veliko baš za nas još uvijek putuje s nama. Jer djetinjstvo ne nestane.

Samo se pretvori u tihu čežnju kad autobus krene, a mi ostanemo gledati za njim.