OVAKAV SVIJET NE MOŽE OPSTATI


Previše je toga u današnjem svijetu što naprosto nije u redu, previše je licemjerja i laži, previše dvostrukih mjerila, previše neizmjernog bogatstva maloga broja ljudi i nezamislive bijede golemog broja ljudi. Previše je, riječju, pokazatelja što upućuju na zaključak da ovako dalje više ne može.

Godina 2020. bila je godina pandemije. Deseci milijuna zaraženih, stotine tisuća mrtvih. Neki, uključujući čak i one koji se kite titulom doktora medicine tvrde kako je sve to izmišljeno, kako pandemije zapravo i nema, a da je kampanja masovnog cijepljenja s kojom završava godini 2020. zapravo urota nekih mračnih sila kojom se ljudima želi oduzeti sloboda, pogotovo sloboda odlučivanja.

U jednoj američkoj saveznoj, saznajemo iz medija, državi umirući pacijenti koji ne vjeruju u postojanje pandemije (a umiru od covida19) nastoje posljednjim snagama udariti liječnike i bolničare, videći u njima urotnike.

Višekratno ponovljeni pozivi kineskog predsjednika da svijet, suočen s pandemijom, ujedini snage i na globalni izazov globalno i odgovori, ostaju bez odjeka. Niz zemalja, svaka za sebe, rade na razvoju cjepiva, a Zapad (pogotovo onaj medijski) praktički ignorira postojanje i ruskog i kineskog cjepiva što su već u upotrebi. Svak za sebe, to je deviza.

Vapaj glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda da, barem dok traje pandemija, budu prekinuti svi oružani sukobi u svijetu, ostaje bez odjeka. Žustro se i dalje ubija, sprema na ubijanje, jer “oni nama prijete”, ako nema stvarnih neprijatelja, onda se izmišljaju, tvornice naoružanja rade punom parom, profit raste, a mediji pretvoreni u propagandna glasila prosipaju mržnju, šire dezinformacije i laži, pripremajući teren za potencijalne nove ratove.

I to se sve događa u svijetu u kojem je u prethodnoj godini, dakle 2019. ukupno 690 milijuna (da – milijuna!) ljudi patilo od gladi (što znači – svaki 11. stanovnik Zemlje), a od čega su 144 milijuna bila djeca ispod pet godini starosti. U tome istom svijetu, našem svijetu, svakih 13 sekundi jedno dijete umre od gladi, a strahuje se da bi zbog pogoršanja situacije uslijed i pandemije i nastavljanja ratova u godini 2021. svakoga mjeseca od gladi moglo umrijeti 10.000 djece.

Naravno, ne “naše”, nego “njihove”, pa se zbog toga i ne uzbuđujemo.

U svijetu u kojemu se proizvodi dovoljno hrane da se nahrani cjelokupno stanovništvo Zemlje, tri milijarde (!) ljudi nije u mogućnosti pojesti dnevni obrok zdrave hrane. A u tome svijetu ima na kraju godine 2020. nekih 80 milijuna raseljenih, ljudi bez krova nad glavom i bez budućnosti, onih i onakvih kakve hrvatske snage reda, djelujući kao predziđe Evrope što se sve više pretvara u tvrđavu ujedinjenih nacionalizama, sprječavaju i odbijaju – ako je vjerovati nevladinim organizacijama – često ne birajući sredstva.

U zemlji što neskriveno brani svoju ulogu svjetskog hegemona, u Sjedinjenim Državama, 80% stanovnika živi doslovno od danas do sutra, njih 75% teškom mukom plaćaju mjesečne račune, dok ih čak 70% nema ušteđevinu kakvu se inače troši u iznimnim situacijama (teška bolest i sl.). Dapače, statističari su izračunali da prosječni Amerikanac umre ostavljajući dug od 62.000 dolara. No, to kao da nije bitno. Bitno je da se Amerikance plaši socijalizmom, da ih se plaši planom (ako takav plan uopće postoji) Demokrata da otpišu studentske dugove, one dugove zbog kojih ne mali broj mladih Amerikanki jedini izlaz vidi u prostituciji (barem dok ne otplate dug i zametu tragove prošlosti).

I ta zemlje, zajedno s blokom Evropske unije (i Hrvatskom – naravno), pred kraj godine u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda pokušava spriječiti prihvaćanje rezolucije što poziva sve države članice svjetske organizacije na donošenje zakona usmjerenih na „uklanjanje svih oblika rasne diskriminacije”, rezolucije koja osuđuje „veličanje nacističkog pokreta, neonacizma i bivših članova organizacije Waffen SS u bilo kojem obliku”, kao i „revizionizam u odnosu na Drugi svjetski rat”. Ima li u tim zahtjevima nešto neprihvatljivoga? Nema! A zašto su Amerika i Ukrajina bile protiv, zašto je EU bila suzdržana? Iz jednog, jedinoga razloga: zato što je rezoluciju (koja je većinom glasova Trećega svijeta na kraju prihvaćena) predložila Rusija.

Izrael je, naravno, glasao za rezoluciju, suprotstavljajući se Sjedinjenim Državama, svojem tradicionalnom pokrovitelju i svrstavajući se uz Treći svijet koji ga, gtovo na dnevnoj osnovi, osuđuje, pa i u UN, zbog politike prema Palestincima.

To je, dakle svijet u kojem živimo. Pri čemu ne ulazimo u “detalje”, poput globalnog terorizma (čije izvorište i opet treba tražiti u politici Zapada, ma kako nerado će to Zapad priznati), poput Bliskog i Srednjeg istoka, Venezuele, Ukrajine, ili američkih predsjedničkih izbora; pri čemu globalne klimatske promjene ni ne spominjemo.

No, ako se sve to zbroji, naslov ovoga teksta čini se potpuno utemeljenim i opravdanim. Previše je toga u današnjem svijetu što naprosto nije u redu, previše je licemjerja i laži, previše dvostrukih mjerila, previše neizmjernog bogatstva maloga broja ljudi i nezamislive bijede golemog broja ljudi. Previše je, riječju, pokazatelja što upućuju na zaključak da ovako dalje više ne može. Nažalost, branitelji staroga, pobornici oživljavanja pojma (i prakse – vidi Brexit) suvereniteta iz 18. i 19. stoljeća, nacionalisti svih boja i vrsta ujedinjeni su, ne formalno, ali stvarno u obrani poretka koji je svoje dao, čak i u njegovome vraćanju na stanje od prije nekih stotinjak godini.

U vrijeme kada, zahvaljujući ljudskome umu, svijet doživljava nezapamćeni tehnološki napredak, kada svjedoči dostignućima, kakva bi još ne tako davno bila svrstana u kategoriju znanstvene fantastike, taj isti um vuče nas u prošlost sa svim zlima što su u prošlosti proizašla iz slijepog nacionalizma. S time da je onaj romantičarski nacionalizam iz prošlosti imao, u odnosu na tadanje stanje, u sebi nešto naprednoga, dok je ovaj današnji beziznimno natražnjački i mrzilački, ksenofoban, netolerantan. U kombinaciji s predatorskim kapitalizmom što je ubio ideju socijalne države, taj nacionalizam potiče u ljudima ono najgore.

Može li takav svijet opstati? Ne može! Takav, kakav jest, on je bure baruta koje će eksplodirati, jer fitilj već gori. Svijet se mora mijenjati i mijenjat će se. Pitanje je samo kako i u kojem će smjeru otići. Još dalje u prošlost, za koju smo se svi godinama kleli kako se “više nikada” neće ponoviti, ili možda ipak u budućnost što će otvarati perspektivu za sve?

Na prijelazu iz Stare u Novu godinu dobra je prilika da se podsjeti na već zaboravljeni govor drugoga predsjednika Hrvatske (kojega mnogi uporno nastoje gurnuti u zaborav). Prije punih 11 godina u svojem oproštajnom govoru u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda Stjepan Mesić je rekao: “Na nama je da se prihvatimo golemog zadatka kreiranja novog svjetskog poretka – ne povratka na bilo što od onoga što je bilo, nego stvaranja nečeg novoga, poretka koji će u konačnici osigurati život dostojan čovjeka za svakoga, koji će svakome zaista pružiti jednake šanse i koji neće otpisati one koji su ne svojom krivnjom u bijedi i one koji su na kraju životnoga puta – kao beskorisne i stoga nevrijedne bilo kakve potpore.”

Ako se to ne shvati, odnosno tako dugo dok se to ne shvati, stoji konstatacija da ovakav svijet, svijet u kakvome mi danas živimo, ne može opstati. Tmurne misli na prijelazu u Novu godinu? Možda, ali samo – možda.