Nigdje, bola', nema k'o u nas ovdje!


Na neku foru još uvijek toliko vjerujemo u tu rečenicu iz naslova, da se i sami često zateknemo kako smo je upravo izgovorili.

"Jesi li lud to odvoziti na zbrinjavanje? Bola', nisi mahnit, odvezi to negdje u brdo i samo iskreni! Boli te k…

Šibni to negdje usput, nisi lud valjda to voziti sa sobom? Šta će ti u autu? Prospi ulje na travu. Eno, u onaj žbun tamo! Hajde!

Šta te briga! Svi to rade… Pilaj to, 'ko ga jebe! Pa šta ako te vide? Nema te 'ko kaznit', samo slobodno, ja ti kažem!" 

Falširana voda

"Ne pij flaširanu vodu, vidiš li da šute koja je od njih zagađena? Sve su to lobiji sakrili. Ma, jok, ne vjerujem ja nikome ništa! Velika je lova u igri!

Ne pij ni ovu iz slavine, sve sam kamenac! A i svuda divlje deponije, to se sve cijedi u vodu. Ljudi bacaju sve i svašta. Luđaci!

Nema tu kontrole nikakve. Ne kupuj krtolu, jesi li čuo šta je bilo? 'ko zna kome su je sve šušnuli da je proda? Ne budi naivan! Kako ti znaš da je iz Glamoča, a ne iz Vijetnama? Piše? Hahaha! Papir ovdje sve trpi, dragi moj! 'Ko zna šta je u njem'?"

Kad si zadnji put kravu vidio?

"Piše li to da je mlijeko s domaćih pašnjaka? Hodao si svuda, prošao čitavu zemlju, kad si zadnji put vidio kravu da pase?

Bola', 'ko zna šta sve unutra miješaju? Nije to mlijeka vidilo, samo vodurina ofarbana! Odobrio Zavod za šta? Koje ministarstvo, čega? Haha, sve su to stranački uhljebi i potkupljivci!

Tušnu im pare – i tišu! Ništa to ne znači što je k'o fol neki Institut pregledao! Institut? Halo!? Jes' ti institucija dokaz veliki danas, k'o i fakultet u Kulen Vakufu! Ne jedi sve nizvodno, to baca pesticide k'o lopatom, ni kontrole, ni nadzora! Rak u najavi! Nemoj ni uzvodno, u njih kasnije pristiže urod, pa ako hoće zaraditi, onda kemiju koriste! Majke mi moje.

Znam ja. Ne kupuj uvozno, to je peta ruka,  'ko zna čime sve prskaju!? Aha, dovde stiglo iz Kine, a nije se bar malo pokvarilo! I to bi jeo? Nema ovdje nikakve kontrole, to ulazi u zemlju kako kome padne na pamet!"

Domaće iz uvoza

"Ne budi naivan, kad kažu da je domaće, a 'ko zna o'kle je? Imaš li to neku garanciju? Od koga? Rekli ti? Hohoho, na časnu riječ? Znaš ženu što pravi?

Najstariji preprodavački trik! Tušnu neku garibicu i ti popušiš foru! Njihovo meso? Otkud im ga onda toliko svaki dan? Gdje ima toliko mesa? Joooj, budale, majko mila! Kako, bolan, toliko meda iz deset košnica? To ti on, care, šećeri! Nije to meda vid'lo! Ložiš?

To je najbolje za zimu! Sigura, stara škola, najbolja! Kakva ekologija, kakvi bakrači, nema zime dok je vatra ne ugrije! A gruneš u vatru i sve smeća što imaš, 'taš nosit' i vozat' bezze…ma, samo šupneš u peć i sve to izgori!Pa,  ja! Dizel majka! Jesi li skinuo one filtere? Ne treba ti to sranje, to ovi na Zapadu izmišljaju samo da poskupe auto i uvale levatima iznad cijene, samo premostiš i bila! Okle drva? Šta te briga gdje sijeku?

Ako je jeftinije, briga te! Šuma? Hajde, bola', narast će šumaopet, koga briga, valja nama zimu pregurat'... Posoli, briga te. Samo ti posoli, ubi'će mu taj čudan ukus. Samelji i kosti, šta te briga, i to je za ljude! Samo začini malo, ne štedi! Presoli, 'k o ga jebe, bar će dobro popit' iiza toga! Stavi neki certifikat, eko, bio, zdravo....ma ja, danas se lože na to, samo ti stavi! Kontrola? Kakva kontrola? Ma, rasprodat ćeš ti to dok se oni dosjete...

Kako si siguran da ti nisu vratili kilometražu? Hahahaha!"

I onda mi kaže niđe k'o ovdje!

Ponekad još uvijek znam čuti nekoga kako, u šantićevskom stilu ostajte ovdje, govori da je siguran kako svi oni što su otišli vani zapravo pate. A uzroci patnje, o kojoj, naravno, novi gastarbajteri mudro šute, su im, vele ti vrli poznavatelji pečalbarske patnje, raznorazni.

A najviše ih, kažu mi moderni šantićoidi, drobi i rastura tu iznutra (pritom pokazujući u sredinu grudnog koša, tamo gdje, valjda, stanuje duša) to što nema tamo ove naše ljepote. Ma, kakvi, ni blizu… (cucnu između zubiju, samo da pojačaju dojam negacije)

Magla svuda, magla oko nas…

Čim vidim beskrajne nizove bivših PVC vrećica koje krase obale rijeka, strateški okićene po šiblju i drveću uz obalu, čim vidim divlje deponije u koje smeće trese tko stigne, čim vidim što sve bacamo u vodu i čime sve trujemo zemlju, vodu i zrak, nad kakvim govnima živimo i gdje sve udaramo beton i gradimo, ja se sjetim mantre o prirodi i ljepoti ovih krajeva.

O izvornosti hrane, njezinoj kvaliteti i prirodnom uzgoju mogu do sutra. I o našoj pohlepi koja se pojavi čim naša ekološka proizvodnja dosegne limite, a to je nakon što se pojavi deseti kupac i pita ima li, a ti slegneš ramenima i kažeš da, nažalost, nema više. I onda odnekud dođe ideja kako ipak može biti još. Ima fora, ima caka, ima fazon! Znam ljude...

Uostalom, barem jednom ste svi čuli neku od rečenica navedenih u prvom dijelu ove kolumne. Možda i sve njih. Možda ste im i autori. I sve su uglavnom uobičajene, da ne kažem istinite. Skroz ili dobrim dijelom. I što nam one zapravo govore, ovako đuturile okupljene na jednom mjestu?

Sve vam je jasno, a opet lažete

Svjesni ste kako je država slaba, zaštita ljudi, prirode i resursa nikakva, kontrole i nadzori tanki, da aparat služi sam svojoj svrsi i da lova ovdje burgija u svaku poru društva i vrti za onoga tko je ima. I pred sobom gazi sve ono što je bilo netaknuto i prirodno. Iako sam apsolutno za ostanak ovdje i  vidim mnoge prednosti života ovdje, pokušavam i uspijevam u dobra doba gledati na sve pozitivno, bez mrene na očima, a za odlazak najčešće kažem kako je privatna, individualna stvar, za koji razlozi ipak moraju biti i ostati individualne prirode, bilo da su samo dojam ili niz konkretnih zaključaka iz osobne perspektive, ne mogu prijeći preko nekih stvari.

A najveće je sranje kad, na neku foru, potvrdno klimnete glavom kad vam netko kaže da nigdje nema ljepote i čistoće k'o ovdje.  I još kad čujete kako naši tamo pate, jer ovoga tamo nema. Koliko puta ste rekli - Na stranu politika i vazda naoko napeta situacija, nigdje nema k'o ovdje! Mantra je to koju svi volimo čuti. I, očito, izgovoriti. Kao neka univerzalna ispričnica, kukavička parola kojom relativiziramo vlastitu neaktivnost. A znamo da je laž. I, očito, nemamo problem s tim. Važno je da oni pate, da im je blam vratiti se nazad u ovaj raj,  a mi ćemo se već nekako snaći u ovoj ljepoti.