UMARA ME ŽIVLJENJE OVDJE…


UMARA ME ŽIVLJENJE OVDJE…
 
Počela sam to primjećivati relativno skoro. Sretnem u prolazu ljude koji mi privuku pažnju zbog stajlinga, odjeće, frizure, nekog ponašanja koje mi odudara od onog na šta sam navikla. I onda shvatim da ne žive ovdje nego su u posjeti. Najčešće to bude neko iz dijaspore ili neko ko dođe u goste ovdje. Ali prosto se razlikuje na način koji me natjerao da razmišljam o tome.
 
Nije toliko do odjeće, jer ima i kod nas ljudi koji se znaju obući lijepo. Mada je na primjer u Zenici najposjećenija “prodavnica” buvljak, a najčešće se i otvaraju prodavnice rabljene robe. Više je do stava i opuštenosti. Znam, reći ćete sad – došli su na odmor pa su opušteni. Tako je sa svima. A nije. Ovo je nešto drugo. Ovo je nešto što sam sama nazvala “opuštenost zbog normalnijeg života”.
 
Onog života u kojem postoji sistem. Onog života u kojem ljudi kad se razbole odu u bolnicu i uđu u proceduru u kojoj ne moraju da brinu o tome da li će dobiti pregled na vrijeme, da li će doći do doktora i ima li uopšte tu doktora koji radi. Čitala sam iskustva ljudi u različitim državama, ljudi koji su se izborili sa teškim bolestima. Njihovo je bilo da se posvete brizi o sebi. Njihove porodice su radile isto.
 
Ovdje kod najobičnijeg pregleda moraš u glavi razraditi 100 opcija.
Deveramo oko mame više od dva mjeseca. Podijelili smo se – brat se posvetio njoj i vodanju po doktorima – ja sam zadužena za ganjanje papirologije, zvanje i provjeravanje opcija i slično. Umori to čovjeka jer moraš misliti o 100 stvari u situaciji gdje ne možeš misliti ni o čemu drugom nego kako pomoći nekom koga voliš. O troškovima da ne govorim.
Ljudi koji žive u državama u kojima postoji sistem razmišljaju o nekim drugim problemima. Kako će i gdje će na odmor na primjer. Vakcinisani su, dobili su covid pasoše. Ja danas s poznanikom pokušavam razriješiti dilemu kako njegova dajidžinca od 82 godine još nije pozvana na vakcinu, a prijavila se prije par mjeseci.
 
A u istoj ambulanti već zovu neke mlađe. Ljudi prelaze stotine kilometara i idu u Srbiju da se vakcinišu da bi se spasili, a Fadil i ekipa kod nas još namudavaju oko toga hoće li kineske ili ruske vakcine, mogu li kako do Pfizera i ništa, naravno, još napravili nisu.
O svemu moraš misliti ako živiš ovdje. O nelogičnostima, o vezama i štelama, o tome da je 95% ljudi koji su na bilo kakvim funkcijama za svoj sitni ćar ili radi svog ega u stanju žrtvovati zdravlje i živote na hiljade ljudi, zdrav okoliš i sve ono što je bitno. I ako imaš i mrvu empatije za svijet oko sebe, pojede te to. Jer ne možeš gledati kako se muče ljudi, kako se uništavaju rijeke, zrak, životinje. I kako nestručnost i podobnost uvijek dominira u odnosu na znanje.
Najteže mi padne kad vidim starije. Spominjala sam to nekad dok sam putovala pa sretala penzionere iz Skandinavije ili nekih drugih zemalja. Stari, a vitalni, veseli, radoznali. Imaju mogućnosti da budu takvi. Pogledam stare ljude oko nas i duša me zaboli. Ko od njih ima mogućnost otputovati bilo gdje? Nemaju često ni za liječenje, a da ne spominjem nešto drugo.
 
I tako… nemam ništa pametno za reći, ali sam morala ovo ispisati jer me žulja. I ne vidim rješenje nikakvo. To je ono što me posebno muči. Ubili su nas u stvari, samo što nam tijela još uvijek zvanično funkcionišu.
P.S. Za sve one koji će reći “pa što ne ideš” da odgovorim – najviše zbog roditelja, a i zbog toga što nisam “tražena roba” na tržištu rada. Uvijek mi je bila teza da mi se ne počinje od nule jer mi nije zapelo, nemam djecu pa da sam odgovorna za nečiju budućnost. Svjesna sam svojih pogrešnih procjena i odluka, ali sam i očito potrošila zalihe volje za bilo šta