JESMO LI I ZAŠTO SMO PRESTALI PJEVATI RADI SEBE?


Autor:Hana Kazazović

Sjedim sa prijateljicom nedavno na kafi i pričamo o tome kako su ljudi živjeli nekad a kako žive sad. I dotaknemo se mog teksta “Uticaj pjesama na moj životni put” i pjevanja inače. Zatekla me sa pitanjem:


“Kad si ti zadnji put zapjevala, možeš li se sjetiti?”

Ne mogu, jer nisam odavno. Čak i kad slušam muziku rijetko pjevam.

Na moje podsjećanje kako se nekad pjevalo u putovanjima, na rođendanima, druženjima uopšte, reče mi kako se i ona toga sjeća. I kako još pamti kako je njena mama pjevala dok je na primjer prala prozore ili radila bilo šta po kući.

Da li su ljudi nekada ranije živjeli bolje, bili sretniji i sa manje briga pa imali više razloga za pjesmu?

Ne bih rekla. Kako i moja prijateljica reče: “Da me neko sad vrati u to mamino vrijeme, da ovakva kao što sam sada živim, ne vjerujem da bih bila toliko zadovoljna sa životom”.

A svi se možemo sjetiti i kako su naše mame ekonomisale svaki mjesec, kako su se kupovale cipele kad ti noga izraste ili kad se poderu i kako se nije gledalo baš toliko na to kakve su, nego je bilo važno da su kvalitetne i prihvatljive cijenom. Sjećamo se svi odjeće starije braće, sestara ili rođaka, školskih knjiga koje su se prenosile iz razreda u razred. Moj krevetić je ugostio nas petero, samo su se madraci mijenjali.

Nije baš da se imalo više i u globalu se danas bolje živi. Samo što smo sve nesretniji, depresivniji, odnosno sve manje pjevamo.

Ili – ako pjevamo onda to mora biti neko takmičenje – reality show, Zvijezde Granda, Pinkove zvezdice, Zvijezda možeš biti ti, Supertalent, super nešto. U najblažem obliku su Karaoke.

Jbt, neće niko da pjeva besplatno u društvu, radi zabave… Svi bi da pobijede ili pjevanjem osvoje bar turu pića! Svi bi da budu zvijezde, snime album, spot, održe koncert…

Ne znam zašto ali mi se čini da je propast svijeta krenula onog trenutka kad smo prestali raditi stvari zbog toga što ih volimo ili uživamo u njima,  a počeli raditi sve sa određenim ciljem.

Nema ništa loše u tome da se takmičimo, da želimo pobijediti u nečemu, biti najbolji. Ali nije sva poenta u tome. Ako stalno trčimo prema nekom cilju čitav život ćemo vidjeti samo cilj. To znači da ćemo u tom trčanju propustiti da uživamo u svemu što nam se dešava tokom tog puta. I šta kad dođemo na cilj?

Davno je rečeno, put je cilj. To zaista ima smisla i istina je. Jer, ono što jedino imate je ovo sada i ovdje.

Niko od nas nema garanciju na sutra. Niko ne zna hoće li doživjeti to sutra, da ne govorim o idućem mjesecu ili godini.

Svakako treba imati planove, želje i ciljeve. Ali to na znači da treba gledati samo u njih.

Poenta života jeste planirati budućnost, ali živjeti u sadašnjosti. I po mogućnosti – uživati u njoj.

Zastati i uživati u trenutku. Ne rastavljati svoj život na sitne komade i ne analizirati sve u sitna crijevca. Zapjevati radi sebe, pod tušem, dok pereš suđe ili prozor. I posebno – zapjevati sa društvom, bez karaoke mašina, bez tekstova, uz gitaru ili onako bez muzike. I uživati.

Kad ste zadnji put to radili?

P.S. Ja ću za početak kao ova maca sa fotografije gore “pjevati kad god imam problem jer će mi to pokazati da je moj glas puno gori nego taj moj problem”. Jer to uopšte nije daleko od istine :D