Koliko je Bugojno zapravo bogat grad često zaboravimo, a danas ga zajedno ponovno otkrivamo!


Koliko je Bugojno zapravo bogat grad često zaboravimo, a danas ga zajedno ponovno otkrivamo!

Gradina Pod (Bugojno) Ostaci materijalne kulture Historijski ručni kameni žrvnjevi općine Bugojno Žrvanj pronađen na arheološkoj lokaciji Gradina Pod kod Bugojna je prahistorijsko naselje. Pripada gradinskom tipu naselja. Smješteno je na jednoj izbočini iznad riječice Poričnice.

Najstarije naselje je pripadalo eneolitu, a postojalo je i kroz bronzano i željezno doba. Prikazuje visoku organizovanost, što nam potvrđuje pravilan raspored kuća, komunikacije i trg u sredini naselja. Unutrašnjost kuća bila je dosta siromašna. U kućama se nalazilo ognjište, veliki lonci, ostalo zemljano posuđe, nešto oruđa i oružja, te po koji dio jeftinog namještaja.

Gotovo obavezan dio namještaja je bio vertikalni tkalački stan. Na ovoj gradini jedno od najznačajnijih pronalazaka je Bugojanska vaza. Žrvanj pronađen na arheološkoj lokaciji Gradina Nalazište pokazuje da je i u to vrijeme obrada sjemenki bila već ustaljen iunapređen proces jer su otkrili da se blago pečene sjemenke bolje i lakše obrađuju. Do tada je već bio razvijen i metod obrade sjemenkinatapanjem prije sušenja i mljevenja

SUSID (Zuzid) zvao se gradić u župi Uskoplje, a stajao je na jednom brežuljku, koji se skoro okomito obara u dolinu rječice Gračanice, koja se ulijeva u Vrbas kod istoimenog sela, udaljenog 7 km od Bugojna idući prema Gornjem Vakufu.

Od sela Gračanice udaljen je ovaj gradić koja četiri kilometra. Grad je četvorokutne osnovice s jednom skoro porušenom kulom kvadratne osnovice. God. 1940 našao sam u selu Kordićima tri starca, koji su pamtili ovu kulu kad je još bila pod krovom. U gradskom oboru vide se tragovi neke zgrade. U poznatim ispravama iz vremena bosanske samostalnosti nema spomena ovome gradu.

Prvi se put spominje 1403 god. u tursko-ugarskom ugovoru i tada je već bio u turskoj vlasti. Spomenut je i u zakladnici Mustafabega Skenderpašića od 1517 god. U tursko doba Susid je imao dizdara i malu posadu. Oko 1800 god. bilo je ovdje pet mustahfiza timarlija. Na dizdara nas sjeća Dizdarev potok, desni pritok Gračanice, i pred gradom Dizdarevo Polje. Grad je napušten prije 1833 godine. Po predaji izgleda da je Susid bio kraljevski grad. Nešto podalje od ulaza u grad ima u kamenu uklesana stolica, koju zovu kraljevom, očuvao se spomen u Kordićima na kraljicu Jelenu. Za nju pričaju kako bi tjesnac pod gradom zajazila volovskim kožama i kako bi se onda po jezeru vozala u čamcu. Jukić, a po njemu i Klaić, kaže da Susid leži na Vrbasu.

ŽUPA SVETOG ANTE PADOVANSKOG U BUGOJNU

Župa Bugojno nastala je odvajanjem od župe Uskoplje (tada Gornje Skoplje) kao mjesna kapelanija godine 1844. Od tada ima vlastite matice. Župom je proglašena 1858. godine.

 Franjevci u Bugojnu djeluju od vremena bosanske samostalnosti. Ima pokazatelja da je u 15. stoljeću u Veseloj Straži (danas Vesela kod Bugojna) postojao franjevački samostan, što jasno ukazuje na dugi kontinuitet franjevačke nazočnosti.
 
Od osamostaljenja Bugojna godine 1844., župnik neko vrijeme stanuje u iznajmljenoj kući u Malom Selu, da bi uskoro podigao skroman župni stan i kapelicu. Godine 1854. izgrađena je prikladnija kuća, koja je 1922. nadomještena novom.
Gradnja sadašnje župne crkve započela je godine 1879. što je potrajalo dugo vremena. Crkva je pokrivena 1886. godine. Po svojoj arhitekturi ona slijedi bazilikalni tip crkve. Po dimenzijama je, uz tolišku, najveća u Bosni. Zvonik je znatno kasnije izgrađen.
 
Pod konac sedamdesetih godina prošloga stoljeća, on je, budući je nerazmjeran veličini crkve, dograđen u visinu. Projekt za dogradnju zvonika načinio je arhitekt Karl Pařik (Paržik) 1936. god. Na njemu su tri zvona. U prvoj polovici osamdesetih godina crkva je pokrivena bakrom. Tijekom zadnjeg rata crkva je teško oštećena a toranj zapaljen.
 
Župa Bugojno imala je 1877. godine 3.557 katolika, a 1935. godine 5.523. Pred početak posljednjega rata župa je brojala 11 000 vjernika. Zbog ratnih zbivanja njihov broj se znatno smanjio. Danas župa broji oko 2 550 vjernika.
 
 

Bugojno je relativno mlad grad. Prvi se put u osmanskim defterima spominje 1574. godine kao selo sa šest čifluka1 u blizini Vesele Straže.

Već 1604. godine popisane su dvije baštine i sedam čifluka, od kojih je jedan u posjedu zaima Osman-bega, sina Malkoč-bega. U selu ima 14 muslimanskih kuća, kršćanskih nema, a u posjedu stanovnika sela su dva mlina, od kojih je jedan na rijeci Vesočnici, a drugi na Poričnici.2 Od današnjih gradskih dijelova Bugojna navedenim defterima iz 1550., 1574. i 1604. godine spominje se Čipuljić, koji je 1550. godine imao četiri muslimanska doma, i Jaklić, koji je 1574. godine imao 11 domaćinstava i koji je opisan kao zaselak Vesele Straže.

Prve islamske obrazovne institucije u Bugojnu Vjerski život u Bugojnu vezan je za SultanAhmedovu džamiju, koja je sagrađena je 1105. godine po Hidžri, odnosno 1693./94. godine. Sultan-Ahmedova džamija u Bugojnu jedna je od carskih džamija sagrađenih u Bosni i Hercegovini. Izgleda da su veliki ratovi krajem 17. stoljeća uticali na odluku vlasti da se u Bugojnu sagradi centralna džamija, koja je dobila ime po tadašnjem sultanu Ahmedhanu Drugom, a koja je Bugojnu donijela status kasabe.

Takva odluka donesena je da bi se očuvalo muslimansko stanovništvo koje je bliže granaci Osmanskog carstva, pogotovo u vrijeme velikih migracija stanovništva iz Slavonije, Like i Dalmacije nakon Karlovačkog mira 1699. godine.3 Uz džamiju je podignut mekteb, specijalizirana obrazovna ustanova u gradu, i niz dućana, što je nekadašnje žitište i trg za prodaju stoke preobrazilo u jezgro budućega grada. Snažan poticaj razvoju obrazovanja u Bugojnu, a time i općeg kulturnog napretka dao je Ahmed-aga, sin Huseinov, Bosnali, koji je 1739. godine, oko 45 godina nakon izgradnje džamije, u rodnom mjestu, kasabi Bugojno, uz Sultan-Ahmedovu džamiju dao sagraditi mekteb tipa muallimhane.4 Prema vakufnami koja je sačinjena nakon dovršenja gradnje muallimhane, za prvog muallima je postavljen mulla Osman, uz plaću pet akči dnevno. Muallim je istovremeno bio i imam i vaiz SultanAhmedove džamije te šejh tekije, a, pored ostalog, vršio je nadzor nad vakufom osnivača. Godine 1863. vakuf muallimhane bio je vezan za vakuf Handan-agine džamije u Pruscu.5 Muallimhana je bila aktivana tokom cijelog Osmanskog perioda, da bi za vrijeme AustroUgarske ustupila mjesto medresi poznatoj kao Kositerovića medresa.. 

Medresa u Bugojnu Nema pouzdanih podataka o tome je li Halil-beg Kositerović,6 član čuvene porodice Kositerović sa Kupresa, sagradio novu zgradu medrese na mjestu muallimhane ili je obnovio staru. Pošto Halil-begova vakufnama o osnivanju medrese i njenim vakufima do sada nije pronađena, ne postoje pouzdani podaci o tome kad je medresa sagrađena. Međutim, na osnovu podataka o radu muallimhane u Bugojnu7 te prvom zabilježenom spominjanju Kositerovića medrese 1892. godine,8 da se zaključiti da je medresa, najvjerovatnije, otpočela s radom sedamdesetih, odnosno osamdesetih godina 19. vijeka. Podatke o bugojanskoj medresi, osim u Arhivu Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva, nalazimo kod Mehmeda ef. Handžića9 i Alije Bejtića.10 Zgrada medrese, koja se sastojala od dva sprata, bila je na glavnoj bugojanskoj ulici, do Sultan-Ahmedove džamije. U prizemlju su bila tri dućana i jedna magaza, dok su na spratu bile prostorije medrese: glavni hodnik, koji je povezivao sve prostorije, dvije učionice za svakodnevnu nastavu te omanja prostorija na kraju hodnika koja je bila namijenjena kao kabinet glavnoga muderrisa.11 Pošto je zgrada medrese bila centralna vjersko-obrazovna ustanova koja je, u isto vrijeme, donosila znatnu dobit, vrlo često je popravljana. Prvi veći radovi na zgradi izvršeni su 1915. godine, kad je na njen popravak

potrošeno 2.000 kruna  Zgrada je ljepotom i funkcionalnošću u potpunosti opravdala epitet efikasne obrazovne institucije, koju su muslimani Bugojna koristili dugo godina. Odlukom općinskih vlasti, 1996. godine srušena je zgrada medrese u Bugojnu. Kositerovića medresa u Bugojnu bila je regionalnog, gotovo lokalnog karaktera, ali je tokom relativno kratkog djelovanja odigrala značajnu ulogu u vjerskom obrazovanju muslimana bugojanskog kotara. Muderris medrese bio je centralna figura nastavnog procesa. Predavao je prema uobičajenom planu i programu za medrese regionalnog tipa. Mlađi polaznici medrese obično su proučavali osnove vjerovanja (akaid), ibadet (namaz, post, zekat i hadž) te ahlak (islamski moral i odgoj), dok su stariji polaznici učili Kur’an i pravila učenja Kur’ana (tedžvid). Oni koji su završili medresu dobijali su verificirane svjedodžbe o tome.

Nakon školovanja u medresi, djelovali su kao muallimi i imami, uglavnom po manjim naseljima. Oni bi kasnije, prema potrebi, pohađali kurseve u organizaciji Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva, čime bi ozvaničili svoj mualimski status. Vrlo često i danas možemo čujemo prijatne uspomene na sibjan-muallime (one koji su završili medresu), koji su nalazili put do srca svojih polaznika poučavajući ih osnovama vjere. Osim redovne nastave, u medresi su povremeno organizirani kursevi za sibjanmuallime, one koji su završili medresu i već radili u mektebima manjih sela. Tako je 1913. godine organiziran kurs za predavanja prema novom usulu na području Kotarskog vakufskomearifskog povjerenstva u Bugojnu. Kandidati su pohađali kurs dva mjeseca, i to nedjeljom i četvrtkom po tri sahata. Kurs se održavao u prostorijama medrese u Bugojnu. Voditelj i predavač na kursu u Bugojnu bio je Redžeb ef. Hegić, dok je muderris Mustajbegović bio u komisiji koja je provodila završne ispite. Alija Bejtić navodi polaganje kandidata Sulejmana Hadžića 1914. godine “ odgovorio na više pitanja, a muderris bio strog, i komisija nije dala saglasnost da se imenovani primi u navedu struku”. 

Muderisi Kositerovića medrese u Bugojnu U Arhivu Kotarskog povjerenstva u Bugojnu spominju se imena trojice muderrisa bugojanske medrese. Ragib Ahmetović14 bio je muderis Kositerovića medrese u posljednjoj dekadi 19. vijeka sve do svoje smrti 1904. godine.15 Njegova profesorska plaća isplaćivana je iz istoimenog vakufa, a iznosila je 320 kruna. Nakon smrti muderrisa Ahmetovića nastupila je kratka pauza u radu medrese. Arhiva Kotarskog povjerenstva pruža nam niz podataka o nastojanjima žitelja Bugojna da se pronađe kvalitetan nastavni kadar za medresu. Jedno vrijeme kao vaiz za vrijeme ramazana i muderis u Kositerovića medresi radio je Rustem ef. Rustempašić,16 tada student Daru-lfununa u Istanbulu. Rustem ef. je sin Hasanbega Rustempašića, dugogodišnjeg imama i muallima na području Kotarskog povjerenstva u Bugojnu. Rođen je u Bugojnu 15. juna 1885. godine. Prvo obrazovanje stekao je u rodnom mje­stu, a potom je završio Fejzijju medresu u Trav­niku. Želja za višim obrazovanjem odvela ga je u Carigrad. Tamo nastavlja studije na Šerijatsko-pravnom fakultetu Osmanlijskog univerziteta Daru-l-fununa. Diplomski ispit položio je s odličnim uspjehom 22. jula 1914. godine. Nakon povratka u domovinu, bio je postavljen za vojnog imama. Na toj dužnosti ostao je do 1. januara 1919. Poslije toga radi

na dužnosti muderrisa i vaiza u Bugojnu i Bihaću. Dekretom Reisu-l-uleme za Bosnu i Hercegovinu, 10. marta 1924. godine je postavljen za muderrisa i upravitelja Sreske medrese u Konjicu, gdje ostaje sve do 15. septembra 1948. godine, kad je penzioniran. Umro je 12. oktobra 1964. u Mo­staru.17 Nakon što su propali pregovori sa Muhammedom ef. Hadžiabdićem, imamom iz Gornjeg Vakufa, za muderisa bugojanske medrese primljen je 1913. godine Abdulah Mustajbegović. Abdulah ef. Mustajbegović je posljednji i najpoznatiji muderris Kositerovića medrese. Dužnost muderrisa u Bugojnu savjesno je obavljao od postavljenja 1913. godine do prestanka rada medrese 1941. godine.18 Rođen je 11. novembra 1882. godine u Busovači. Nakon završene Fejzije medrese19 u Travniku1913. godine, postavljen je na dužnost muderrisa medrese u Bugojnu. Bio je ličnost velikog ugleda u Bugojnu, ali i na području cijelog Kotarskog povjerenstva. Radio je kao muderris, imam, matičar, vaiz, muallim u mektebi-ibtidaijji i vjeroučitelj u osnovnoj i građanskoj školi. Nijedna odluka Povjerenstva u Bugojnu između dva rata nije donesena bez Abdullaha ef. Bio je vrlo strog kad su u pitanje dolazili interesi muslimana te je često bio na udaru raznih struja koje su nastojale otuđiti muslimane od njihove vjere. Pored imamsko-mualimskih obaveza, muderris Mustajbegović bavio se književnim radom. Veoma je karakteristično to što je u vrijeme masovne upotrebe latinice pisao na orijentalnim jezicima: arapskom i turskom. Među njegova sačuvana pisana djela spadaju:

1. Kitabu Faraid el-Islam – Knjiga o islamskim farzovima, djelo o osnovnim islamskim dužnostima, koje je napisano rukom i obuhvata 55 stranica. Ovo djelo je završeno 1926. godine. 2. Risale- i Adab – Traktat o odgoju. Ovo djelo je autograf, ima 84 stranice i napisan je na turskom jeziku. 3. Turki wa Bosnevi lugat – Tursko-bosanski riječnik. I ovo djelo je autograf, ima 69 listova. Dovršeno je 6. aprila 1928. godine. Riječnik ima 5.000 riječi.20 Muderis Mustajbegović umro je 1957. godine. Ukopan je u haremu Sultan-Ahmedove džamije.

Vakuf Medrese u Bugojnu Halil-beg Kositerović, utemeljitelj medrese u Bugojnu, uvakufio je u svrhu izdržavanja medrese i njenog muderrisa poslovne prostore u zgradi medrese. Sredstva koja su osiguravana kroz zakupninu poslovnih prostora Kositerovića vakufa bila su dovoljna za plaću muderrisa i održavanje zgrade. Godine 1913., kad je Abdullah ef. Mustajbegović primljen za muderrisa, mutevelija toga vakufa bio je Ahmed Bosto, koji je raspoređivao sredstva od zakupnine (807 kruna godišnje) ovako: 72 krune kao plaća muteveliji vakufa medrese, 40 kruna kao porez, 60 kruna za razne popravke, 512 kruna kao godišnja plaća muderrisa, što predstavlja oko 62,20% ukupnog iznosa vakufa. Godišnji višak je iznosio 123 krune.

Medresa Halil-bega Kositerovića najznačajnija je islamska obrazovna institucija gornjovrbaske regije s kraja 19. i početkom 20. vijeka. Osnovana u vrijeme kad su se muslimani Bosne i Hercegovine suočili sa nizom poteškoća i nevolja koje je sa sobom donijela austrougarska vlast, medresa je kontinuirano obrazovala mladi kadar koji je uspješno djelovao među lokalnim stanovništvom. Činjenica da je medresa kratko bila aktivna ne umanjuje njenu vrijednost, jer se njen pozitivan uticaj osjećao dugo godina nakon što je, početkom Drugog svjetskog rata, prestala s radom.

Sultan Ahmedova džamija izgrađena je 1693. godine i time su udareni temelji današnjem Bugojnu. Tokom ratnih dejstava pogođena je 36 razornim projektilima različitih kali

Pravoslavni hram U Bugojnu izgrađen je 1853.godine,zabilježen je podatak o utemeljitelju hrama Bodi Simiću.Prvobitno zvonik nije podignut usporedo s izgradnjom crkve,nego je naknadno izdignut u periodu između dva svjetska rata.Tijekom Drugog svjetskog rata hram je devastiran i obeščašćen,nakon završetka rata nastupila je obnova hrama.U posljednjem ratu crkva je minirana i srušena od strane HVO-a i HOS-a,2000. godine podignuta je kapela za bogosluženje,a hram je obnovljenj i osviješten 2009.godine.

VESELA STRAŽA

I ovo je jedan pokušaj da se kaže nešto više o jednom istorijskom objektu o kojem je bilo veoma malo napisano,a moj se pokušaj sastoji u tome da se da geografski opis utvrđenja,kako ga može vidjeti običan građanin i da se o njemu kaže nešto više  u svjetlu istorijske funkcije.

Grad se ,kao i Susid,nalazio na prelasku iz Skopaljske kotline u planinski okoliš.Ispod njega je kao i Susida,vodio put,preko Previje u pravcu Kupreške visoravni i "Solarskog puta",tako da je on bio paralelan put,a i nešto lakši od onog pored Susida.Izlazio je taj put na Srednje Skoplje ,a na taj način je bio bliži i Biogradu (Pruscu),odnosno putu u dolinu rijeke Lašve i Bosne.

Ovim putom su dolazili karavani i trgovci ,a i delegacije i poslanici iz Mletaka i Rima, u pravcu islamsko-turske države.

Uz tvrđavu se razvilo i trgovište ,koje je značajno za njegovo daljne postajanje i bitisanje.Grad je,u stvari,stražarsko utvrđenje i nalazi se na utvrđenju Kik i Gradac,koji imaju nadmorsku visinu od 844 metra.

To su,ogranci Paljenika,koji se strmo ruše prema Pršljanici i Bistrici,a to su ustvari,i dominantne kote te probojnice,koja se nastavlja kao Vesočnica.Sa kote je idealan vidik na Skopaljansku kotlinu i njen prostor sa Kalinom i Rudinom,tako da se sa te lokacije mogu vidjeti i Kaštel i Odžak,te Bugojno,zatim Čipuljić i Gradina,i naselje Vesela.

Na velikom meandru Veseočnice nalazila se i stara hidrocentrala ,koju je projektirao i izveo ing.Mauricije Stap.Lijeva obala je obrasla borovom šumom.Zapadnije od utvrđenja nalazi se ,kao na dlanu,dolina rijeka Pršljanica i Bistrica,i put za Seone,Pršljane i Duboku.Sa ovog uzvišenja (Kik i Gradac)mogu se pratiti i najmanji pokreti ljudi,stoke i drugog u oba pravca.

I zbog toga su bosanski feudalci,koji su se vjerovatno povukli sa lokacije Sultanovići,počeli da grade na sigurnijim mjestima tvrđavu,koja ih je obezbjeđivala,a i pomenuti put u pravcu Kotline.

Odmah iza pomenutog mendra Vesošnice,na strmoj litici nalazi se Kik,koji je vjerovatno služio kao isturena osmatrašnica za utvrđenje koje se nalazilo na Gradu.Na Kiku,i pored razgledanja,a zub vremena nije učinio svoje,nisam mogao naći maltera,mada mislim da se i tu nalazila manja kula-plato,koji je,kakoh rekoh,služio za osmatranje .

Sav taj prostor je i danas zarastao u gušću,sastavljen od hrasta i graba.Šteta je što je to već izdato stanovnicima za ogrjev,te se vršila gola sječa,umjesto da se sistemom prokresa podiže visoka šuma-uslov da se od ove lokacije povremeno stvara istorijsko-rekreaciona površina.

Ako se ide oko 250 koraka prema jugu dolazi se do zida glavne tvrđave.Gdje je postajala komunikacija između isturene manje tvrđave na Kiku i ove na Gradecu.

Cijela ova kota je bila opasana zidom,koji je rađen od lomljenog krečnjaka,koji se nalazi u blizini.Malter je još uvjek tvrd i odolijeva vremenu.Na ovim obroncima mogu se ustanoviti zidovi,koji su opkoljavali tvrđavu,a neko je vršio iskopavanje istih.Na jednom mjestu mogu i mjeriti,tako da je širina tog zida 90 centimetara.Visina rubnih zidova i danas,na nekim mjestima iznosi preko 1.75 centimetara.Šplji horizotalni otvori su u stvari bili drveni (vjerovatno hrastovi) trupci,koji su povezivali zidove,slično današnjoj armaturi,ali su se zidovi sačuvali.Petnestak koraka od ovog zida koji opasivao tvrđavu,ka vrhu,nalazi se i glavna kula.

I tu su vršeni nestručni zahvati.Kula je ,po mojoj ocjeni imala kružni oblik,dok je okopni zid slijedio elipsoidno zvišenje.Promjer joj je bio veći,sudeći po zidinama koje se teže rekonstruiraju,od 10.5 metara.

Ovdje je kamen klesan i kula je imala i arhitetonsku karakteristik tog perioda.Svega 15 koraka od južnog zida nalazi se vještački otkop,koji je vjerovatno bio premoštenpokretnim mostom tako da se tu nalazio izlaz iz kule.Odatle ,je put  vodio na istočnu padinu otuda je i najlakši pristup.

Taj je put vjerovatno vodio u avijum Veseočnie a i prema postojećem groblju i tako obezbjeđivao jedan put u dolinu.Drugi put je ,sigurno vodio prema zapadu,gje se nalaze rijeke a za potrebe pitke vode posadi grada ,a i naseljima,koja su se nalazila na zapadu od tvrđave.

Da bi se mogao razumjeti istorijski aspekt grada grada treba malo posegnuti i prema istorijskim izvorima.Poznato je da se prema Mračaju nalaze znatne količine rimske troske,a i u blizini samog naselja Vesela,što govori da se ovdje i prije gradnje utvrđenja vodio intenzivan život.

O tom nam govora,da nije bio naseljen .Grad je podignut u periodu 14 stolječa."Polovinom 15 stolječa,spomenuta je Vesela Straža u dosta dokumenata"Tako kroničar Lašvanin zna da je tu bio i manastir i da je tu kralj bosanski Ostoja  održao 1406 godine franjevačku skupštinu.

Neka nam ovaj citat iz članka Đoke Mazalića  posluži kao orjentir za lokaciju ovog objekta.To je bio franjevački manastir "CRKVINE"koje se nalaze na putu za Pršljane.Svega 400-500 metara uzvodno Pršljanicom od početka livada,na desnoj strani pomenutog potoka.

Bojičić Alija

Sjećam se sa ugodnom sjetom svoga profesora iz gimnazijskih dana i njegovog profesionalnog recitovanja stihova i poezije.

Jednom prilikom je bio toliko uživljen u ulogu da je ugazio u lavor sa spužvom punog vode. Ali, kao što rekoh, bio je profesionalac, samo je otresao mokrom nogom ne prekidajući stihove, a mi smo mogli crknuti od sputavanog smijeha jer nismo imali srca i hrabrosti grohatom se nasmijati pošto je stvarno ljjepo i predano recitirao.

A tom prilikom su bili stihovi o bosanskom junaku Bojičić Alija i zauvjek mi se urezaše u memoriju stihovi.

Bojičiću, bojiš li se koga,
Boga malo,
Cara nimalo,
A vezira ko dorata svoga…

Ne sjećam se da nam je ovaj dragi profesor pored izvrsne interpretacije skrenuo pažnju na još nešto veoma bitno i zanimljivo za ovoga nesumnjivo najvećeg bosanskog epskog junaka, silnijeg i hrabrijeg čak i od Marka Kraljevića što nam zorno pokazuju navedeni stihovi. Naime, ovaj gazija nađe vječno počivalište baš u Bugojnu, pod jednim starim nišanom koji se nalazi u šehidskom mezarju usred grada (sa zadnje strane kafića ”Luping”).Pod teretom stoljeća duboko je potonuo u zemlju,usljed čega se i nakrivio,ali prkosno i dostojanstveno stoji još uvijek uspravljeno ne pokleknuvši pod bremenom vijekova udruženih sa zaboravom,nebrigom i nehatom koji mu se poklanja.

A to je sramota za sve nas Bugojance, da uz nas leži najveća legenda i to pod nišanom starim nekoliko stotina godina a mnogi to i ne znamo.

 

Općina Bugojno ima odličan potencijal za razvoj srednjovjekovnog turizma, privredne grane koja je u svijetu i u BiH u stalnom porastu i koja može snažno doprinijeti razvoju sveukupnog ekonomskog napretka u općini.

Međutim, dug je put od pretvaranja potencijala u kvalitetne i raznovrsne, konkurentne turističke proizvode. Obzirom da nije postojao koncept održivog razvoja turizma sa definisanim ciljevima, prioritetima i načinom ostvarenja, prvo pitanje na koje ovaj strateški dokument treba da odgovori je definisanje turističkog proizvoda općine Bugojno.Bugojno također nema muzej koji bi imao šta pokazati i prikazati od davnina pa sve do novijih vremena.

Strateške smjernice razvoja i promocije turizma u općini Bugojno (dalje: Smjernice) definiraju procjenu onih potencijala sa komparativim prednostima u odnosu na ostale destinacije, od kojih može nastati turistički proizvod općine Bugojno, te identificiraju najefikasniji način stvaranja i promocije takvog turističkog proizvoda na domaćem i turističkom tržištu.

Smjernice su "Srednjovjekovni utvrđeni gradovi  Bugojna kao potencijal za razvoj turizma".

Po svom vjerskom i kulturnom naslijeđu, Bugojno spada među bogatije gradove BiH.

U Bugojnu djeluju tri velike vjerske zajednice, a svaka od njih ima svoja značajna svetišta. Međutim, općina nedovoljno radi na promociji vjerskog turizma,npr...Ajvatovica je najveće dovište muslimana u Evropi i jedno od najstarijih u Bosni. Ajvatovica je duboko ukorijenjena u identitet Bošnjaka sa tradicijom dugom pet stotina godina. Smještena je u podnožju planine Šuljage i udaljena šest-sedam kilometara od Bugojna ,i nekadašnjeg Akhisara (Bijeli Grad).

Ostaci starih rimskih puteva se mogu i danas vidjeti. Očuvana kaldrma, dio puta sa Kupreške visoravni prema Prensi (Pruscu) je jedan od takvih puteva. Ostaci keramike, stakla i metalurgije Rimskog vremena mogu se naći na Gradini, pored sela Sultanovići u blizini Bugojna. Iz perioda tursko-osmanlijske uprave najznačajniji spomenici suSultan-Ahmedova džamija, Rustempašića kula Sulejmanpašića kula. Iz austrougarskog perioda, značajne su katolička Crkva sv. Ante Padovanskog, Crkva sv. Ilije Proroka i Crkva prečisto srce Marijino. 

Bugojno spada u bh gradove, koji nisu izrasli iz osmanske urbane tradicije, zbog čega njegov razvoj krajem XIX. i početkom XX. stoljeća posjeduje karakteristike drukčije od osobina gradova, koji su nosili duboko urezane odlike duge historije orijentalno-islamskog i orijentalno-balkanskog grada. Grad Bugojno ima veliki turistički značaj za Bosnu i Hercegovinu, te se njegove vrijednosti ogledaju u mnogobrojnom zelenilu, šumskom bogatstvu, mnoštvom autohtone divljači, prelijepim rijekama, pritokama i jezerima, prirodnim ljepotama, kulturno-historijskim spomenicima i znamenitostima, ali također i gostoprimstvom domaćina, koji su ovaj bugojanski kraj svrstali u veoma atraktivnu i kvalitetnu turističku destinaciju.

Cilj je potaknuti relevantne  institucije i organizacije da sveobuhvatno sagledaju mogućnosti provođenja u praksi Plana razvoja turističkih proizvoda na području Bugojna.