Piše: Senad Jusić Čupo / NAŠ CRNI


Piše: Senad Jusić Čupo / NAŠ CRNI

Teško je opisati tugu. Teško je opisati gubitak. Nemoguće je ovim znakovima što se slova zovu iskazati svu onu prazninu što nastupi u duši, onu nemoć i ogorčenje zbog gubitka. Kada ode draga osoba u trenutku to ne možemo ni pojmiti, um ljudski ne prihvata ništavilo, tek vremenom praznina postaje sve prisutnija, pritišće vremenom.

Onda nastupi sjeta i prisjećamo se tih divnih ljudi.
Našeg Crnog svi su znali, upadljiv izgled i nadimak - antonim stvarali su zabunu kod onih koji ga prvi put upoznaju kad ga zovnemo „Crni“ a ovaj gleda u njegove bijele obrve, bijelu kosu pa mu ništa nije jasno. Znala ga je dolina.
Neka vrsta bosanskog boema, s tim što nije mario za poeziju, nauku... jedino bi u štimungu izgovori svoju mantru „Svako brdo ima svoje strmo“. Različito se odnosimo i zauzimamo stav prema različitim ljudima; prema njemu svi su bili srdačni, djelovao je tako, dobroćudno, nije volio šuplju, zato su voljeli njegovo društvo, nije tušio, nije imao teških tema. Nije imao ni posao, sinoć ga neko pita je li bila boračka, nemam ja to kratko je odgovorio i nije nastavio kukati na državu kao što je to danas nezdrava potreba svih.

Nema svjedoka koji će potvrditi da se ikada s nekim posvađao, niti je kome povlađivao. Slavenska duša, volio je zaviriti u čašicu ali nikada, baš nikada nije uvrijedio drugog. Neiskvaren. Uprkos stalnom društvu i velikom broju prijatelja, mislim da je bio usamljen. Slavenska duša.
Ironija sudbine je da pogine sinoć u saobraćaju, kao suvozač, čovjek koji nikad nije vozio, nije imao ni vozačku. I uvijek se zapitam, moj Bože, kako je ta ratna generacija nesretna.

Teško je opisati tugu. Teško je bez patetike govoriti o dragim ljudima. Zato, ako postoji božanska pravda valjda su gore uloge bolje podijeljene.
Posljednji pozdrav, rođeni.